utorak, 24. svibnja 2016.

Vodič kroz Lavov, Ukrajina - šta posjetiti? (II dio)

Uprkos ne baš obećavajućim vremenskim prognozama, drugog dana boravka u Lavovu osvanulo je iznenađujuće sunčano jutro. Budući da smo dan prije obišli stari grad, sada je bilo na redu da pokrijemo i margine mape koju sam pripremio prije puta. Međutim, prije toga je trebalo obaviti jedan važan zadatak, a to je kupovina povratne karte na željeznici. Budući da sam u Lavov stigao noću, tek sada sam imao priliku da pažljivije proučim zgradu željezničke stanice koja važi za jedan od najznačajnijih primjeraka Art Nouveau arhitekture na području Srednje Evrope. Izgrađena je u periodu između 1899. i 1904. godine na mjestu prethodne gotičke zgrade, kako bi se odgovorilo na potrebe grada koji se tada razvijao.

Željeznička stanica u Lavovu

Na putu od hotela do željezničke stanice naišao sam i na neogotičku Crkvu Svetih Olge i Elizabete, jednu od najvećih u Lavovu. Prvobitno je sagrađena kao rimokatolička katedrala, posvećena Elizabeti, ženi austrijskog vladara Franca Jozefa I, a danas služi kao grkokatolička crkva. Baš taj dan je bio pravoslavni Uskrs, pa se ispred lavovskih crkava moglo vidjeti mnoštvo porodica sa korpama ispunjenim šarenim jajima. Žene su bile posebno dotjerane, a kada ih već spominjem iskoristiću priliku da kažem koju riječ i o Ukrajinkama. Često sam slušao da su to jedne od najljepših žena u Evropi, mada ja bih ih prije opisao kao zgodne nego lijepe. Sve su vitke i obožavaju da nose suknje iznad koljena, čak i po hladnijem vremenu. Stekao sam utisak da Ukrajinci mnogo više pažnje posvećuju odijevanju u odnosu na, recimo, Mađare čiji je standard znatno viši.

Crkva Svetih Olge i Elizabete

Završivši sa kupovinom povratne karte na željezničkoj stanici, vratio sam se do starog grada gdje sam se još jedanput popeo na Ratušu kako bih vidio grad okupan suncem. Nakon toga sam iskoristio priliku da doručkujem na Rynok trgu, u pizzeriji Celentano, smještenoj u blizini Neptunove fontane. Pizzerija ima lijepu baštu sa pogledom na Latinsku katedralu, a dvije pizze standardne veličine i dvije coca-cole smo platili svega 9 eura, što je za restoran u najstrožem centru grada i više nego pristupačna cijena. Već sam spomenuo da su cijene u Lavovu veoma niske, pa tako npr. korištenje javnog toaleta košta 2 grivnje što je 7 centi (u odnosu na Budimpeštu gdje vas to zadovoljstvo košta 60 centi), dok se cijene cigareta kreću od 11 grivnji (40 centi) za najjeftinije do 27,30 za najskuplje (oko 1 euro). Doduše postoje i neka veća pakovanja koja koštaju 50 grivnji, a kutija Marlbora košta 23 grivnje (manje od euro).

Bernardinska katedrala

Taj dan sam imao u planu da obiđem i nekoliko gradskih parkova, budući da sam veliki ljubitelj istih, kao i da posjetim groblje Lychakiv. Možda vam ovo može zazvučati u momentu čudno, ali kada vam u nastavku budem ispričao o istoriji ovog mjesta i predočio fotografije, shvatićete da je to groblje ustvari svojevrstan muzej na otvorenom. Odlučio sam da prvo posjetim park Ivan Franko, a kao početnu tačku iz starog grada sam odabrao Bernardinsku katedralu. Ona je dio manastirskog kompleksa koji je nekada pripadao rimokatoličkoj crkvi. Podignuta je u prvoj polovini 17. vijeka, a enterijer je početkom narednog vijeka preuređen u barokon stilu. Crkva je tokom sovjetske vladavine bila zatvorena, a 1991. je data na skrb grko-katoličkom Redu Svetog Vasilija Velikog.

Park Ivan Franko

Do parka Ivan Franko se stiže nakon kraće šetnje avenijom Petra Dorošenka. Nekadašnji Jezuitski vrtovi su svoje novo ime dobili po ukrajinskom piscu i političkom aktivisti Ivanu Franku. Ovo je bio prvi gradski park u Lavovu, a smješten je na zemlji koja je u 16. vijeku pripadala plemićkoj porodici Szolc-Wolfowicz i venecijanskom konzulu Antoniu Massariju, nakon čega je prešla u vlasništvo Jezuita sve do vremena vladavine Jozefa II koji je odlučio park otvoriti za javnost. U periodu koji je uslijedio, park je zbog neadekvatnog održavanja dospio u loše stanje, pa je stoga dat u zakup Johannu Hochtu koji ga je uredio u francuskom stilu.

Univerzitet Ivan Franko

Međutim u 19. vijeku, loša drenaža u donjem dijelu terase parka dovela do velikog nakupljanja kišnice i pretvaranja ovog terena u močvarno područje. Porodica Hocht je pokušala riješiti ovaj problem, uz brigu za vlastite poslovne, ali i javne interese, međutim zbog pravnih komplikacija to nije učinjeno što je dovelo do daljeg propadanja parka. Taj problem je naposlijetku riješen, a park je postao mjesto u kojem su pripadnici srednje klase mogli provoditi svoje slobodno vrijeme, što i danas rado čine. Moram priznati da sam nakon fantastičnih parkova u Varšavi imao malo veća očekivanja od ovog parka u pogledu cvijetnih gredica i skulptura koje su izostale, ali mjesto svakako ima dosta potencijala. Napravio sam kraću pauzu na jednoj od klupa ispod stabala javora i hrasta, ali pošto mene noge uvijek tjeraju dalje, brzo sam nastavio s obilaskom.

Kuća naučnika (stari kazino)

U neposrednoj blizini parka nalazi se nekoliko važnih građevina koje treba spomenuti. Prva je svakako grandiozno zdanje Univerziteta Ivan Franko, odnosno njegove glavne zgrade. Lavovski univerzitet je najstariji ukrajinski univerzitet prema kontinuitetu djelovanja, a djeluje od 1661. godine kada je poljski kralj Jan Kazimir II odlikovao Jezuitski kolegijum, osnovan 1608. godine, akademijom i dodijelio mu naziv univerzitet. Danas u okviru Univerziteta postoji 134 katedre, a ostvaruje saradnju i sa brojnim institutima, muzejima i drugim organizacijama.

Crkva Sv. Đorđa u Lavovu

Paralelno sa univerzitetskom zgradom, u ulici Lystopadovoho Cnynu na broju 6., smjestila se Kuća naučnika. Prepoznaćete je po karijatidama koje pridržavaju balkone iznad ulaza. Sagrađena je 1897/8. u baroknom stilu, a prvobitno je služila kao nacionalni kazino. Od 1948. je korištena za različita naučna, politička i društvena okupljanja. U međuvremenu je promijenila još nekoliko namjena, a danas je u vlasništvu regionalne organizacije posvećene obrazovanju i nauci. Iako lijepa i spolja, ono što fascinira u vezi ove građevine i zbog čega sam je poželio vidjeti jeste njen nevjerovatan enterijer urađen sav u drvetu. Naročito bez daha ostavlja lobi sa bogato izrezbarenim stepenicama i kupolastim svodom. Na moju neizmjernu žalost, bila je zatvorena u vrijeme moje posjete zbog prvomajskih i uskršnjih praznika. Ovdje ću vam svakako linkovati fotografije unutrašnjosti da biste znali šta je na „must see“ listi ukoliko ste u Lavovu.

Dio kompleksa Crkve Sv. Đorđa

U međuvremenu sam shvatio da u Lavovu ništa nije mnogo daleko ukoliko dobro poznajete grad. Iako su mi neke lokacije djelovale međusobno dosta udaljene, pažljivijim izučavanjem mape i korištenjem google karata sam otkrio da neke ulice višestruko skraćuju putanju koju sam ja u početku prelazio obilaznim stazama. Tako sam stigao i do Crkve Sv. Đorđa, velikog crkvenog kompleksa smještenog na jednom od brda usred Lavova. Zbog svoje lokacije i veličine, ova crkva je vidljiva iz mnogih dijelova grada. Sagrađena je polovinom 18. vijeka u kombinaciji rokoko i baroknog stila. Zbog neophodnosti preseljenja sjedišta mitropolije u Lavov tokom 19. vijeka, Crkva Sv. Đorđa je postala matična crkva ukrajinske grko-katoličke crkve, što je i danas čini jednom od najznačajnijih crkava u državi. Najznačajnija relikvija crkve je čudotvorna ikona Djevice Marije iz 17. vijeka.

Palata Dunikowski

Naredna postaja mi je bila Palata Dunikowski, koja služi kao ispostava Nacionalnog muzeja Lavova. Budući da je bio 1. maj, pretpostavljao sam da će muzej biti zatvoren, ali ono što je mene više zanimalo jeste sama palata koja predstavlja jedan od najreprezentativnijih primjeraka arhitekture u Lavovu. Palata se nalazi u dijelu grada koji je smješten na blagoj uzbrdici, pa je bilo lijepo doživjeti i nešto drugačije ulice od onih u centru. Iako nakon cjelodnevnog lutanja nije bilo zgodno koračati lavovskom kaldromom od koje sam mogao osjetiti svaki žulj na stopalima, bio je dovoljan jedan pogled na palatu da zaboravim svu muku.

Zgrada medicinskog fakulteta

Sagradio ju je 1897/8. profesor geologije Emil Dunikovski, prema nacrtima arhitekte Vladislava Rauca, u stilu istoricizma sa elementima baroka i kasnog romantizma. Početkom 20. vijeka kupio ju je mitropolit Andrej Šepticki koji je u njoj osnovao Crkveni muzej. Službeno otvaranje održano u Palati nacionalnog muzeja je upriličeno 1913. godine. U međuratnom periodu, na glavnu zgradu je dozidan i produžetak muzeja. 1998. godine je ispred muzeja postavljena skulptura „Seljak“ autora Grigorija Kruka. Danas muzej posjeduje jednu od najvećih svjetskih zbirki ukrajinske umjetnosti.

Spomenik na groblju Lychakiv

Mjesta koja su me oduvijek fascinirala su groblja. Ne ona naša po principu iskopaj, stavi pokojnika, zakopaj i vozi dalje, nego ona stara i umjetnička sa mnogo skulptura i drveća, koja podsjećaju na muzeje i imaju neku neobičnu atmosferu. Ono je što u Parizu groblje Montmartre, to je u Lavovu groblje Lychakiv. Nalazi se oko 2 km izvan užeg gradskog jezgra, ali se do njega može bez problema doći pješke od centra Pekarskom ulicom. U spomenutoj ulici se nalazi još nekoliko fakultetskih zgrada lavovskog univerziteta, kao što je zgrada medicinskog fakulteta. Ne znam da li sam ranije spominjao, ali još jedna od stvari koje su me fascinirale u Lavovu jeste broj turističkih putokaza koji vas usmjeravaju ka najvažnijim znamenitostima, tako da se možete snaći čak i bez mape (iako je svakako poželjno da je imate).


Groblje Lychakiv

Groblje Lychakiv je još od svog osnivanja 1718. godine najznačajnija nekropola intelektualaca, srednje i visoke klase u Lavovu. Iako su se groblja isprva nalazila na nekoliko brda u opštini Lychakiv, austro-ugarske vlasti su naredile da se sva premjeste izvan gradskih granica. Originalni projekat je pripremio Karol Bauer, direktor Lavovske univerzitetske botaničke bašte. U 19. vijeku groblje je prošireno i kreirane su sadašnje aleje, a ubrzo zatim Lychakiv groblje postaje i glavno gradsko groblje, pa većina drugih grobalja biva zatvorena.

Spomenik na groblju Lychakiv

Nakon Drugog svjetskog rata, kada je Ukrajina pripojena Sovjetskom Savezu, većina predratnih stanovnika biva protjerana u bivša njemačka područja koja su nakon sporazuma u Jalti dodijeljena Poljskoj. Tada započinje devastacija istorijskih spomenika na groblju, a do 1971. godine većina skulptura je bila uništena. Međutim, 1975. godine groblje je proglašeno istorijskim spomenikom i devastacija je zaustavljena. Od 1980-ih započeta je intenzivna obnova i revitalizacija groblja, a danas predstavlja jednu od najznačajnijih turističkih atrakcija grada. U prilog tome govori i činjenica da se ulaz unutra naplaćuje 25 grivnji. Pošto sam se ja  na groblju zadesio na dan Uskrsa, bilo je krcato posjetiocima, ali ulaz se taj dan nije naplaćivao.

Jedna od grobnica na Lychakiv groblju

Pored starog dijela groblja sa predivnim spomenicima i statuama, postoje i drugi dijelovi groblja kao što su: Memorijal ukrajinske nacionalne armije, Marsova polja, Groblje branitelja Lavova i drugi ratni odjeljci. Na groblju Lychakiv je ukopan i značajan broj ukrajinskih i poljskih znamenitih ličnosti poput pisaca, istoričara, oficira, kompozitora, pjesnika, slikara i drugih. U nekim slučajevima ćete i po skulpturama na spomenicima moći da zaključite kome grob pripada, a u nekim ćete se jednostavno diviti kamenim licima vješto isklesanih skulptura. Koliko god nekome zazvučalo bizarno, ovo bi definitivno bilo moje omiljeno mjesto za razmišljanje i odmor da sam stanovnik Lavova, jer ima sve na jednom mjestu: prirodu, umjetnost i mir.

Spomenik na groblju Lychakiv
Postoji još nekoliko značajnih mjesta i građevina u Lavovu koje svakako treba spomenuti. Prva je Potocki palata, izgrađena krajem 19. vijeka za austrijskog ministra-predsjednika Alfreda Jozefa Potockog. Pri njenoj izrgradnji se nije štedjelo, a uloženi su svi napori i vještine finih umjetnosti kako bi podsjećala na francuske vile. Tokom 70-ih godina prošlog vijeka, Potocki palata je korištena za održavanje svadbenih ceremonija, a danas služi kao jedna od rezidencija ukrajinskog predsjednika. Zanimljivo je da je u njoj 2016. godine održan svjetski šampionat žena u šahu.

Groblje Lychakiv

Kada smo već kod velelijepnih građevina, moram spomenuti i hotel Žorž, smješten na kraju Avenije slobode, tačnije na Trgu Adama Mickiewicza. Hotel Žorž je idealan primjerak luksuznih hotela s kraja 19. i početka 20. vijeka, izgrađen u stilu istoricizma sa elementima Art Nouveau i Art Deco arhitekture. Iako je cijelo zdanje vrijedno divljenja, posebnu pažnju privlače alegorijske skulpture koje predstavljaju Evropu, Afriku, Aziju i Ameriku, kao i reljef Sv. Đorđa na samom vrhu fasade. U ovom hotelu su tokom njegove istorije odsjele mnoge poznate ličnosti, a jedan od njih je bio i čuveni francuski pisac Honore de Balzac.

Fasada hotela Žorž i figura Azije desno

Prilikom dugih šetnjih po Lavovu imao sam često običaj da u prodavnici kupim nešto za grickanje, a pažnju mi je privuklo nekoliko lokalnih proizvoda kojima nisam mogao da odolim, a da ih ne probam. Prvi je čips sa ukusom račića i koliko god vam to djelovalo kao nešto što niste raspoloženi da probate, meni se zaista dopao. Ima blago slatkast i prijatan ukus, o čemu govori činjenica da sam kupio jedan i da imam za povratak. Druga stvar je sladoled koji na omotu ima nacrtan mak i marihuanu (iako je na njemu prikazana prekrižena injekcija što sugeriše da nema nikakvih narkotičkih sastojaka). Ni to nisam mogao da propustim, a ukus se ne razlikuje mnogo od klasičnog sladoleda od vanilije. Još jedan od noviteta s kojima sam se prvi put susreo ovdje jeste tjestenina servirana u smotuljku od masnog papira. Zanimljiv način serviranja ako ne želite da prljate tanjire.

Stryiskyi park

Za kraj boravka u Lavovu sam ostavio Stryiskyi park, za koji bih po svojoj slobodnoj procjeni mogao reći i da je među najvećim u gradu. Budući da mi je ovo bila posljednja stanica, nisam mogao uživati u potpunosti, ali sam skupio posljednje atome snage da ga obiđem. Mjesto je predivno, sa različitom kofiguracijom terena, pa tako imate i ravničarske staze, kao i brdovite predjele, što je idealno za sve one koji se bave rekreacijom. Bilo mi je neizmjerno žao što u svom gradu nemam jedno ovakvo mjesto gdje mogu da dolazim na trčanje. Park je lijepo sređen, ima čak i malo jezerce sa labudovima i dijelove sa cvijetnim lejama, ali svakako postoji dosta prostora za dodatno uređenje i postavljanje novih sadržaja. Ovim bih zaokružio priču o Lavovu i svima od srca preporučio da posjete ovaj grad jer ima da ponudi neizmjerno mnogo u turističkom smislu. 


Zanimljivi specijaliteti iz Lavova

Na kraju bih još samo spomenuo Muzej tradicionalne arhitekture i načina života, veliki kompleks na otvorenom, malo dalje od centra, gdje možete dodatno da se upoznate sa istorijom Ukrajinaca. Pošto nisam veliki ljubitelj tog ogranka arhitekture i generalno etnografije, nisam ga posjetio. Još jedna preporuka ukoliko vam je boravak u Lavovu duži nego što je bio moj jeste da sa nekom od lokalnih agencija (jednu takvu imate na Rynok trgu) obiđete predivne dvorce u okolini grada kao što su dvorac Olesko, Pidhoresky dvorac, dvorac Zolochiv, Svirzh dvorac i dvorac Stare Selo. Nažalost dva dana boravka nisu bila dovoljna da sve ovo vidim, ali to će definitivni biti razlog više da se nekada ponovo vratim u Lavov.

petak, 13. svibnja 2016.

Vodič kroz Lavov, Ukrajina - šta posjetiti? (I dio)

Za Lavov sam prvi put čuo još kao student. Već tada sam razmišljao o tome kako bih volio posjetiti Ukrajinu, a ovaj grad mi se činio kao logičan početak tog putovanja. U međuvremenu su me putevi odveli na druga mjesta, a onda su uslijedila i ona nemila dešavanja na Krimu i malobrojne agencije koje su imale Lavov u ponudi su povukle aranžmane. Poučen iskustvima iz Egipta i Tunisa, koje sam posjetio u posljednji čas prije nego što je situacija izmakla kontroli, nisam želio da propustim priliku da posjetim Ukrajinu prije nego što velike sile ponovo odluče da se kusuraju preko njene teritorije. 


Nacionalni teatar - jedan od simbola grada

Pored Ukrajine, uzeo sam u razmatranje Bjelorusiju i Moldaviju, ali nekoliko stvari je odnijelo pobjedu u korist Ukrajine. Prvo, nama sa bosanskim pasošem ne treba viza za Ukrajinu (za Moldaviju je svježe ukinuta, a za Bjelorusiju i dalje treba). Drugo, zahvaljujući istorijskim okolnostima Ukrajina definitivno ima da ponudi mnogo više u arhitektonskom i kulturološkom smislu. I treće, pomalo smiješno i sasvim nebitno, kada obilježiš Ukrajinu na mapi zemalja koje si posjetio zakačiš onako baš polijep komad Evrope.

Lav ispred barutne kule, zaštitnik grada

U prethodnom postu sam pisao o tome kako sam stigao do Lavova i zašto sam mu dao prednost u odnosu na Kijev, a sada ću da se pozabavim više samim gradom, njegovom istorijom, ljudima i onim što vas kao turiste eventualno može da interesuje. Iako sam možda čak i mjesec dana unaprijed započeo sa pretragom smještaja na Bookingu, nisam uspio naći hotel u kojem sam mogao rezervisati tri noći u komadu, tako da sam po dolasku prvu noć proveo u hotelu Edem, a sutradan ujutro se preselio u hotel Cisar. 


Omiljeno mjesto za fotografisanje pored Ratuše

Oba hotela su u istom cjenovnom rangu i locirana su u istoj ulici, na prihvatljivoj udaljenosti od centra grada. Za hotel Edem imam samo riječi pohvale, od higijene, udobnosti i opremljenosti smještaja, pa do doručka koji je uključen u cijenu. Hotel Cisar je nedavno otvoren i sve je unutra novo, međutim postoji dosta propusta, počevši od prejakog mirisa farbe koji se osjeti u sobama, jako lošeg odvoda u kupatilu, pa do neudobnog jastuka.

Neobični suveniri iz Lavova

Nego, da se vratimo na grad. Lavov je dobio ime po Lavu, sinu Danila Galicijskog koji ga je osnovao u XIII vijeku. Za ovaj grad bi se moglo reći da igra ulogu velike kapije između istočne i zapadne Evrope, o čemu svjedoče široki bulevari, palate i brojne katedrale različitih hrišćanskih pravaca, koje predstavljaju simbol gradskog uspjeha u viševjekovnoj diplomatskoj igri preživljavanja sukoba različitih naroda (Poljaka, Litvanaca, Rusa, Nijemaca) koji su ovuda protutnjali. 

Stari grad

To se očituje u činjenici da je Lavov pošteđen znatno više u odnosu na druge gradove u regionu. Danas je Lavov najveći ekonomski i kulturni centar zapadne Ukrajine i sedmi po veličini grad u državi, sa nešto više od 700 hiljada stanovnika od kojih su oko 88% etnički Ukrajinci, 9% Rusi, dok ostatak čine pripadnici manjina. Zanimljivo je da su prije Drugog svjetskog rata u Lavovu 50% stanovništva činili Poljaci, 31,9% Jevreji, dok je Ukrajinaca bilo svega 15,9%.

Nacionalni teatar i balet

Prvog jutra u Lavovu me je dočekalo oblačno vrijeme sa naznakama kiše, ali to nije mnogo umanjilo ljepotu njegove pojavnosti. Jedna od prvih znamenitosti na koje sam naišao bila je zgrada nacionalnog akademskog pozorišta opere i baleta, koja nosi ime po slavnoj operskoj pjevačici Solomiji Krušeljnickoj. Ovo grandiozno remekdjelo koje dominira Avenijom slobode, sagrađeno je u periodu 1897-1900. u kombinaciji renesanse i baroka, i predstavlja jedan od najvažnijih simbola Lavova. 


Latinska katedrala i Rynok trg

Krov teatra krasi alegorijska skulptura sa anđeoskim krilima i palminom granom u rukama koja simobolizira slavu, sa čijih se bočnih strana nalaze još dvije bronzane skulpture koje predstavljaju poeziju i muziku. Enterijer su radili vrhunski poljski umjetnici tog vremena, a ja sam tek po povratku shvatio da sam zaboravio ući unutra i pogledati, iako mi je ovo uvijek bila početna stanica u razgledanju grada.

Spomenik pjesniku i političaru Tarasu Ševčenku i Jezuitska katedrala u pozadini

Duž cijele Avenije slobode, krenuvši od zgrade opere pa do spomenika poljskom pjesniku Adamu Mickiewiczu, prostire se pješačka zona gdje su locirani brojni prodavači suvenira, rukotvorina i lokalnih specijaliteta, smješteni u male drvene kućice načičkane jedna uz drugu. Kao neko ko je veliki zaljubljenik u suvenire, bio sam oduševljen ponudom i cijenama. Moram da primijetim da je Lavov jedan od najturističkijih gradova u kojima sam bio, barem što se tiče ovih sadržaja. Na svakom koraku se nalaze prodavnice suvenira, kafići i restorani sa raznovrsnom ponudom, a cijene su smiješno niske.

Spomenik pjesniku i političaru Adamu Mickiewiczu

Kada smo već kod Avenije slobode, važno je spomenuti i dva muzeja koja su ovdje smještena. Prvi je Muzej etnografije, umjetnosti i obrtništva, smješten u zgradi podignutoj 1891. godine za potrebe Galižanske štedionice. Najvažniji detalj ove građevine je kupola koju krasi skupina skulptura čiju centralnu poziciju zauzima kip slobode koji se od onog u Americi razlikuje po tome što je ovaj prikazan u sjedećem položaju. Imao sam namjeru da posjetim i sam muzej, međutim dočekala su me zatvorena vrata. 


Muzej etnografije, umjetnosti i obrtništva

Nisam siguran da li su razlog tome bili nadolazeći praznici Uskrs i 1. maj, ali sam se umjesto toga prešaltao na drugu stranu avenije, do Nacionalnog muzeja u Lavovu, posvećenog ukrajinskoj kulturi u svim njenim pojavnim oblicima. Ovaj muzej važi za jedan od najvećih u Ukrajini, a ja sam stigao negdje pred zatvaranje i plativši ulaznicu 80 grivnji (nešto manje od 3 eura) kod gospođe sa kojom se nisam baš najbolje uspio sporazumjeti, krenuo u razgledanje. Najveći dio kolekcije čine ikone i crkvena umjetnost, budući da je i prvobitni naziv ove ustanove glasio Muzej crkvene umjetnosti, dok današnji naziv datira iz perioda nakon II svjetskog rata. 


Eksponati u nacionalnom muzeju Lavova

Iako ima dosta zanimljivih eksponata, moram priznati da me muzej nije oborio s nogu. Mlakom utisku su dodatno pridonijele zaposlene starije gospođe, koje su jedva čekale kraj radnog vremena, pa su neke od njih čak i ranije počele zatvarati prostorije u kojima su dežurale. Nisam bio načisto da li se smije fotografisati jer je na nekim mjestima stojao znak zabrane, a na nekim ne, pa sam krišom uslikao par kadrova za potrebe bloga. Jedna od gospođa me je provalila, pa mi je uz negodovanje saopštila da moram platiti posebnu kartu ako želim fotografisati, a onda me kao pas pratila duž cijelog područja svoje dežure. Muzej ima i svoju ispostavu u prelijepoj vili Dunikowski, smještenoj u ulici Dragomanova, nešto dalje od centra grada.
Fontana Amfitrite ispred Ratuše

Ono što Lavov čini tako neodoljivim je njegov stari grad premrežen brojnim ulicama koje kriju vrhunske arhitektonske dragulje. Centralna tačka staroga grada je svakako Plošča Rynok ili u prevodu Tržni trg kojim dominira gradska vijećnica poznatija kao Ratuša. Sama Ratuša nije nešto što će vam privući pažnju i natjerati vas da joj se divite, ali sa njenog tornja ćete uz naknadu od svega 15 grivnji (oko pola eura) dobiti najljepši pogled na kompletan grad. Iako vam se čini da stepenicama nikada kraja, nagrada koja vas očekuje gore vrijedi uspona (ja sam se čak dvaput penjao gore jer je prvi put bilo oblačno vrijeme) jer ćete moći da uživate u pogledu na krovove brojnih katedrala i crkava Lavova, ali i da dobijete jasniju predstavu o izgledu grada.

Pogled sa Ratuše na Latinsku katedralu

Svaki od četiri ugla Rynok trga krasi fontana sa kipom jednog rimskog/grčkog božanstva, pa tako postoje Neptunova, Dijanina, Adonisova i Amfitritina fontana oko kojih ćete često sresti nekog od uličnih animatora u zanimljivim kostimima. Pored Adonisove fontane je instaliran i znak „I love Lviv“ u bojama ukrajinske zastave, gdje je poprilično teško doći na red za fotografisanje. Iako u Lavovu sve vrvi od turista, rekao bih da su većina njih zapravo domaći turisti, dok ostatak čine Poljaci, možda i Rusi, i tek manji dio ostalih. 


Neptunova fontana i animatorica

Da Rusi nisu omiljeni u ovom dijelu države, govori i činjenica da na skoro svakom štandu sa suvenirima možete pronaći toalet papir ili otirač za cipele sa Putinovim likom. Ako šetate Rynok trgom, obratite pažnju na bogato ukrašene fasade zgrada koje ga obrubljuju, kao što su: Bendinelli palata, Crna kuća, Nadbiskupska palata, Lubomirski palata, Wilczek kuća, Venecijanska kuća i druge. U većini ovih zgrada su danas smješteni muzeji, uglavnom različitih antikviteta poput stilskog namještaja i drugih umjetnina.

Fontana sa Amfitritom na Rynok trgu
Kuća na broju 30. je svojevrsna ukrajinska inačica Julijine kuće u Veroni, a priča koja leži u pozadini kaže da je 1634. godine poljski kralj Vladislav IV Vaza prolazeći pokraj njenih prozora ugledao lavovsku damu Jadwiszku Luszkowsku. Ona je ubrzo postala njegova miljenica, a on joj je posvetio cijeli svoj život, koliko je to jedan monarh bio u mogućnosti. Varšavski dvor se nikada nije pomirio sa kraljevim osjećanjima prema kćerki trgovca, učinivši sve da okonča njihovu vezu. Iako prinuđen da se oženi austrijskom princezom, kralj je ostao vjeran svojoj staroj ljubavi, umrijevši joj na rukama 1648.

Neptunova fontana i Crna kuća

Već sam spomenuo da se u starom gradu nalazi nekolicina veoma zanimljivih ulica, ali ću u putopisu spomenuti dvije. Prva je Srpska ulica, koja je sudeći po brojnim prodavnicama suvenira maksimalno prilagođena turistima. Njen najznačajniji detalj je perverzna statua posvećena austrijskom piscu Leopoldu fon Zaher-Mazohu, rođenom u Lavovu po kome je, pogađajte, mazhoizam i dobio ime. Statua je na meti turistkinja koje se fotografišu gurajući ruku u otvor Mazohovog džepa gdje ih čeka svojevrsno iznenađenje. 


Nepristojna statua Leopolda Mazoha

Smještena je ispred kafića koji takođe nosi ime po Mazohu, a u u kojem je u večernjim satima veoma teško doći do slobodnog mjesta i uvijek ćete ispred vidjeti grupicu ljudi koja čeka u redu. Negdje sam pročitao da su im konobarice obučene u sado-mazo uniforme pa sam poželio vidjeti i taj fenomen, ali nisam imao uspjeha jer je sve što sam uspio uočiti crveno-crni enterijer prije nego što mi je konobar na ulazu saopštio da je sve popunjeno. Kada smo već kod popularnih kafića, iskoristiću priliku da spomenem i „Ляна вишня“ na Rynok trgu, što bi u prevodu značilo vjerovatno kineska trešnja. Ovdje je u pitanju kombinacija prodavnice i kafića, a ispred se nalazi nekolicina uveče vječito zauzetih visokih stolova gdje ljudi ispijaju neku vrstu višnjevače, što je glavni (a čini mi se i jedini) napitak koji se tu služi.

Armenska katedrala

Nego da se vratim onome o čemu sam prethodno započeo pisati. Druga ulica u starom gradu koju bih spomenuo jeste Armenska (Virmenska) ulica. Najznačajnija građevina u ovoj ulici je armenska katedrala, čije je pročelje stidljivo uvučeno između susjednih zgrada, pa biste rekli da se radi o nekoj omanjoj crkvici. Ukoliko joj pak pristupite kroz jedan od prolaza sa bočne strane ili iz ulice sa stražnje strane, steći ćete uvid u njen pravi izgled. 


Zanimljiva skulptura u Starom gradu

Obavezno uđite unutra jer freske koje sam vidio nisu nalik nijednim drugima. Likovi na njima imaju dosta realističnije i vizuelnije crte lica u odnosu na one koje sam viđao u pravoslavnim crkvama. Za fotografisanje se naplaćuje simbolična naknada. U Armenskoj ulici se nalazi i nekolicina kafića sa malim baštama ispred, gdje je uveče prilično živo, ali daleko od one nepodnošljive galame i gužve.

Kapela porodice Boim pored Latinske katedrale

Već sam ranije u postu spomenuo da se u Lavovu nalazi veliki broj različitih katedrala i crkava, a one su najbolje vidljive sa tornja Ratuše. Najbliža je Latinska katedrala iz 14. vijeka koja dominira Katedralnim trgom, dok je sa tri strane okružena drugim trgovima: Rynok, Pidkova i Mickiewicz. Neposredno pored latinske katedrale nalazi se Boim kapela, pravo malo remekdjelo, koje je skupa sa starim gradom Lavova uvrštena na UNESCO-vu listu zaštićene kulturne baštine. Sagradila ju je porodica Boim početkom 17. vijeka, a filigranski ukrasi od pješčara na zapadnoj  fasadi i luksuz enterijera svjedoče o prefinjenosti njihovog ukusa, plemićkom statusu i duhovnosti.

Pogled na Jezuitsku katedralu sa Ratuše

Još jedna od značajnijih katedrala u Lavovu je Jezuitska latinska katedrala iz 17. vijeka, čiju je frontalnu fasadu teško sagledati u cjelosti zato što je okružena drugim zgradama. Sagrađena je po uzoru na crkvu Il Gesu u Rimu, a svoju gabaritnost duguje činjenici da su Jezuiti bili najuticajniji kaluđerski red te su stoga u želji da nadmaše sve svoje protivnike, podigli 26 metara visok hram koji može da primi 5.000 vjernika. Početkom 18. vijeka su joj dogradili 100 metara visok toranj, učinivši je najvišom građevinom u Lavovu. Međutim, austrijske vlasti su kasnije protjerale ovaj red iz svog carstva, a toranj je doživio sudbinu Babilonske kule.

Crkva preobraženja

Nastavivši šetnju ulicom Teatralna u kojoj se nalazi Jezuitska katedrala, stigao sam do začelja Crkve preobraženja, čiji se ulaz nalazi u ulici Krakivska, ali je baš kao i u prethodnom slučaju teško sagledati prednju fasadu zbog uskih ulica. Na ovom mjestu je nekada stojala crkva koju su vodili monasi iz Reda Svete Trojice koji su stigli iz Španije, ali je ona stradala od austrijskih vlasti 1848. godine. Njeni zidovi su kasnije poslužili kao osnova za izgradnju nove crkve, trobrodne bazilike sa centralnom kupolom koja je vidljiva iz mnogih dijelova grada.


Pogled na Dominikansku katedralu i Crkvu uspenja sa Ratuše

Prvi dan boravka sam obišao i visoki zamak, vidikovac sa kojeg možete uživati u pogledu na stari grad, ali i širu oblast Lavova. Na putu do tamo sam naišao na još nekolicinu znamenitosti poput grandiozne Dominikanske katedrale i Crkve uspenja, pored koje se smjestila i Kapela tri sveca. Na platou ispred crkve (ili iza, ovisi iz koje perspektive gledate) nalazi se mali plato na kome se nalazi pozamašan kip Ivana Fjodorova, začetnika štampanja knjiga kod Istočnih Slavena.


Kip Ivana Fjodorova iza Dominikanske katedrale i kraljevska oružarnica

Posebna simbolika ovog mjesta leži u činjenici da se baš ispod kipa danas okupljaju ulični prodavci polovnih knjiga. Na putu do visokog zamka naišao sam na još nekolicinu zanimljivih građevina kao što su barutna kula (danas suvenirnica) čiji ulaz krase kipovi dva uspavana lava, koje ćete često vidjeti kao motiv na suvenirima iz Lavova. Interesantno je da ćete, ako pažljivije pogledati, na mnogim fasadama ugledati baš figure lavova.


Kapela tri sveca

Uspon do vidikovca vodi kroz predivan park, za koji sa slobodom mogu reći da predstavlja pluća Lavova. Posebno je bilo prijatno šetati šumovitim parkom nakon kiše, kada je sva svježina i ljepota lokalne prirode došla do izražaja. Na stazama koje vode do vrha ćete vidjeti i brojne prodavce suvenira i lokalne umjetnike koji su se nenametljivo uklopili u ambijent. 


Barutna kula i Crkva uspenja

Popevši se na vrh na kome se nalazi podest sa kojeg se vijori ukrajinska zastava, dobio sam divan panoramski pogled na grad. Doduše, nećete moći vidjeti sve detalje izbliza kao sa Ratuše, ali je manja gužva i ljepši ugođaj za posmatranje. U povratku sam obišao još nekoliko crkava koje su smještene u podnožju brda, kao što su: Manastir i Crkva Svetog Onurfija, Crkva Svetog Nikole, Crkva raspeća Svetog Jovana, Crkva Svete Paraskeve, Crkva Svetog Kasimira, Crkva prikazanja gospodnjeg i Crkva arhanđela Mihaila.

Pogled sa vidikovca Visoki zamok na grad

Ovako je otprilike izgledao moj prvi dan boravka u Lavovu, možda ne baš ovim redoslijedom kojim sam opisivao pojedine atrakcije, jer sam toliko toga želio da vam prenesem da imam utisak da sam stalno skakao s teme na temu. U drugom dijelu putopisa koji ću linkovati ovdje kada bude spreman, ću vam opisati neke zanimljivosti koje se nalaze izvan strogog centra, ali i reći svoje utiske o ljudima, hrani, cijenama i dati konačan sud o ovoj destinaciji. 


Crkva prikazanja gospodnjeg, Crkva Sv Kasimira, Crkva Sv Onurfija, Crkva Sv Paraskeve

subota, 7. svibnja 2016.

Kako stići od Budimpešte do Ukrajine vozom?

Mislim da u mojoj glavi postoji podsvjestan mentalni proces izbora destinacije za putovanje koji bi, kada bi se preveo u verbalnu formu, izgledao otprilike ovako: Ok, da vidimo gdje bih mogao putovati idući mjesec. Pariz? Pariz zvuči cool, ali nekako je previše ušminkan i kliše. Ne, nikako Pariz. Prag? Prag je predivan, ali vjerovatno ću naletjeti na hordu naših turista, a tako bi mi prijao bijeg od svega domaćeg. Prag otpisan. Kambodža? Da, Kambodža je vrh! Ali, ti nemaš para za Kambodžu! Ništa od toga. Hmm, da vidimo. Treba mi nešto što je u Evropi, ne košta pretjerano i po mogućnosti nije na meti naših turista kojima je vrhunski provod maraton po shopping centru i poziranje ispred „fancy“ turističkih atrakcija i istorijskih spomenika o kojima ne znaju ništa, ali eto čuli su da su to popularna mjesta pa hajde da ih slikaju da se vidi da su bili. I tako me je taj moj unutrašnji proces doveo do ideje da otputujem u Lavov, grad na sjeverozapadu Ukrajine.


Iznijevši svoj plan roditeljima, prijateljima i kolegama, suočio sam se sa pitanjima i komentarima tipa: Ukrajina?! Šta ćeš tamo? Šta tamo ima da se vidi? Jesi li lud, tamo je rat. Idi negdje u civilizaciju. Ono što me je brinulo nisu bile obeshrabrujuće reakcije okruženja, nego planiranje puta. Moram priznati da mi je prvobitna ideja bila Kijev, ali cijene aviokarata i nedovoljan broj slobodnih dana su me natjerali da odustanem od toga i izaberem alternativnu destinaciju. U trenutnim uslovima najbolje rezervno rješenje je bio Lavov, predivan grad u kojem su vijekovima unazad brojni narodi poput Ukrajinaca, Poljaka, Litvanaca i drugih ostavili svoj pečat i učinili ga jedinstvenim u okruženju. Budući da ne postoji veliki broj ljudi koji su mi mogli prenijeti svoja iskustva, skrpio sam ono što sam imao i napravio plan koji je podrazumijevao putovanje vozom do Lavova, preko Budimpešte. Naravno, postoje varijante kojima možete i zaobići Budimpeštu, ali kao neko ko nikada nije putovao vozom na razdaljini većoj od one između Bratislave i Beča, bilo mi je praktičnije da se organizujem ovako.

Željeznička stanica Njugati u Budimpešti

U nastavku ću vam izložiti program putovanja po dionicama koje sam prelazio, jer sam dobio savjet da ne kupujem kartu direktno do Lavova, nego da zbog obračunavanja po međunarodnoj tarifi i ko zna još čega isjeckam put i na taj način ostvarim određenu uštedu. Pretpostavljam da do Budimpešte svi znate doći, a na vama je da izaberete da li će to biti vlastitim automobilom, autobusom, vozom ili kombijem, tako da o tome neću pisati. Grubo gledano, ovo su ključne tačke vašeg putovanja: Budimpešta (Mađarska) – Zahonj (Mađarska) – Čop (Ukrajina) – Lavov (Ukrajina)

Polazak


Budimpešta – Zahonj (Zahony)


Ako idete u Lavov, najbolja opcija za početak putovanja je stanica Njugati (mađ. Nyugati palyaudvar), iako postoje i neke varijante sa stanice Keleti. Vozovi na relaciji Budimpešta – Zahonj saobraćaju na svakih pola sata do sat, a razlika je uglavnom u tome da li se radi o direktnim vozovima do Zahonja ili presjedate u drugi voz na nekoj od usputnih stanica kroz Mađarsku (najčešće su presjedanja u mjestima Cegled ili Nyregyhaza). Da biste provjerili raspored vozova potrebno je da odete na web stranicu mađarskih željeznica i ukucate mjesto polaska Budapest Nyugati, a konačno odredište Zahony, kao i željeni datum. Iako ovi vozovi saobraćaju često, potrebno je voditi računa o narednim relacijama koje prelazite, kako biste bili sigurni da ćete stići i na voz za nastavak putovanja. Isprva mi je bilo nezgodno da se snađem na samoj stanici, a da bih vam olakšao predložiću vam da potražite Mc Donald’s na stanici jer se lijevo od njega nalazi ulaz u dvoranu gdje se nalaze prodajni šalteri. Nakon što uđete u dvoranu, na lijevoj strani se nalaze šalteri za unutrašnji promet, dok se kroz velika dvokrilna vrata stiže do prostorije u kojoj se obavlja međunarodni promet.

Unutrašnjost voza koji vozi na relaciji Budimpešta - Zahonj

Iako sam označio ovaj dio puta kao Budimpešta – Zahonj, vi nećete kupiti kartu za tu relaciju, nego za Budimpešta – Čop, kako biste ostvarili uštedu zbog međunarodnog kursa obračuna. Međunarodni šalteri se otvaraju u 6:45 i na njima kupujete kartu za pomenutu relaciju, a plaćanje možete vršiti u forintama ili karticom, za eure nisam siguran da li prihvataju. Nakon što kupite kartu, radnica će vas uputiti do šaltera za unutrašnji promet (vidjećete natpise inland) gdje morate kupiti rezervaciju sjedišta od Budimpešte do Zahonja, i na tom šalteru možete plaćati samo forintama. Meni su rekli da ne može kartica, iako sam vidio da postoje uređaji za kartično plaćanje. Mjenjačnicu nisam vidio na stanici, ali ne mogu se zakleti da je nema. U svakom slučaju, ako putujete ujutro rano, pripremite forinte unaprijed jer ćete ih u suprotnom veoma teško nabaviti. Voz koji vozi na relaciji Budimpešta – Zahonj ima sjedišta po principu autobusa, ali imate više prostora za noge, besplatan wi-fi i utičnicu (koja se krije iza zavjese, pa sam je tako tek u povratku skužio). Ako niste izabrali direktan voz (a da li je direktan možete provjeriti na rasporedu na mađarskom sajtu pod opcijom „change“ gdje piše 1 ili 2 ako postoje presjedanja ili prazan prostor ako je direktan voz) onda obratite pažnju na stanicu na kojoj morate izaći i potražiti novi voz (opcija details na sajtu). Recimo na stanici Nyregyhaza je dovoljno da siđete u podzemni prolaz pokraj šina i da pratite svjetleće oznake na kojima piše gdje koje šine voze.

Zahonj – Čop (Chop)


Ako ste kupili kartu od Budimpešte do Čopa, onda ste mirni do ulaska u Ukrajinu što se toga tiče. Ipak, Zahonj je vaša posljednja stanica u Mađarskoj i tu svakako morate promijeniti voz. To je veoma kratka dionica i njome vas prevozi neki šinobus i sve to traje 18 minuta. E, sad, veoma je važno da na sajtu mađarskih željeznica provjerite kada voze vozovi na relaciji Zahonj – Čop kojih u danu ima oko 6, ali morate kalkulisati da li ćete u Zahonj stići na vrijeme, kao i kada vam polazi voz iz Čopa za Lavov. Ja sam iz Budimpešte krenuo direktnim vozom u 7:23, stigavši u Zahonj oko 11:21, što mi je odgovaralo pošto sam mogao stići na voz za Chop u 12:23. Pasoška kontrola s mađarske strane se obavlja tokom vožnje u šinobusu, a sastoji se od toga da vam pasoše provuku kroz mobilne uređaje koje drže okačene oko vrata.

Unutrašnjost šinobusa koji vozi na relaciji Zahonj - Čop

Kada sam najzad stigao u Ukrajinu, tamo me je dočekala mala zgrada željezničke stanice gdje su svi putnici morali stati u red radi obavljanja pasoške kontrole s ukrajinske strane. Nakon standardnih pitanja gdje idem, kojim povodom i sumnjičavih pogleda dobio sam pečat u pasoš, te sam prešao u drugi dio prostorije gdje su mi postavili novi niz pitanja - da li imam kakve lijekove (rekao da imam samo aspirin, što je bilo ok), cigarete, alkohol (možete prenijeti jednu flašu), a zatim sam morao otvoriti kofer da se i lično uvjere. Nisu ga pretjerano prekopavali, a najviše pažnje im je privukla kutija plazma keksa jer im je bio nepoznanica. Sve u svemu, čitav proces je rutinski i nije trajao duže od 10 minuta, nakon čega me pustili da prođem u dio stanice sa šalterima za kupovinu karata.

Željeznička stanica u Čopu

Čop – Lavov


Dobra stvar je što karte za ukrajinske vozove možete kupiti i online na njihovoj web stranici, pa onda s tom potvrdom koju dobijete podignete kartu na šalteru. Loša stvar je što mi je stranica odbila karticu pošto nema neki 3D secure kod na kome insistiraju (tako da to provjerite prije plaćanja u banci) pa nisam mogao kupiti kartu preko interneta. Ono što me je najviše brinulo je kako ću platiti tu kartu, budući da je Čop malo mjesto gdje ne postoje mjenjačnice i gdje ne prihvataju kartice. Dobio sam informaciju da se na stanici mogu sresti dileri devizama, pa sam sve nade položio u njih. Sreća mi se osmjehnula kada sam izašao sa pasoške kontrole jer su mi odmah počeli prilaziti razni ljudi nudeći mi taksi prevoz. Pretpostavio sam da oni istvoremeno i mijenjaju novac, pa sam razmijenio eure za grivnje (što je službena valuta u Ukrajini). Kurs po kojem mijenjaju je krajnje korektan, isti kao i u mjenjačnicama (u vrijeme moje posjete 1 euro je iznosio 27,7 grivnji).

Unutrašnjost željezničke stanice u Čopu

Gospođe na šalteru, kao i 99% drugih ljudi u Ukrajini nemaju pojma engleski, ali smo se uspjeli sporazumjeti uz malo engleskog, malo našeg (sreća pa im se brojevi zovu kao i naši pa ih lako možete razumjeti kada vam saopšte cijenu nečega što kupujete) i ponešto gestikuliranja. Najsmješniji momenat mi je bio kada je gospođa na šalteru umjesto peron six rekla peron sex, pa smo se onda svi kolektivno pukli smijati kada je shvatila šta je rekla. Još jedna stvar koju treba da imate na umu jeste da je Ukrajina u drugoj vremenskoj zoni (idu sat naprijed), te da je raspored na njihovom sajtu prilagođen tome. Takođe nemojte da vas zbuni što će na mađarskom sajtu pisati da voz Zahonj – Čop vozi 18 minuta, a satnica će izgledati kao da vozi sat i 18 minuta.

Kabina za dvoje na putu Čop-Lavov

Budući da mi je voz za Lavov bio tek u 16:51, imao sam luft od par sati koji sam proveo istražujući detalje stanice koja je djelovala zaleđeno u komunističkom vremenu. Sudeći po izgledu stanice, nisam imao velika očekivanja ni od ukrajinskog voza, pa sam se nemalo iznenadio kada sam ugledao nov novcat vagon sa kabinama za dvoje i spavaćim kolima. Ukoliko ste u mogućnosti predlažem da uzmete prvu klasu jer je neuporedivo udobnije putovati, a nije ni skupa. U Lavov sam stigao u 22:22, kao što je bilo i predviđeno. Stanica je vrvila od gužve, a redovi za prodaju karata su bili dugi i po nekoliko metara, pa sam stoga odlučio svratiti barem dan prije povratka da kupim kartu kako bih izbjegao potencijalni scenarij sa propuštanjem voza.

Povratak


Lavov – Čop


U povratku sam kupio kartu od Lavova do Čopa, odlučivši da onda u Čopu kupim kartu dalje za Budimpeštu. Ponadao sam se da ću i ovaj put dobiti prvoklasni voz, međutim i pored plaćene prve klase zapao me je neki vagon koji je djelovao trošno, zastarjelo i pomalo smrdljivo. Odlučio sam da ne dozvolim da mi to pokvari rapoloženje pa sam raspakovao čistu posteljinu koju sam dobio u vozu, prekrio ležaj i stavio slušalice u uši. Moram priznati da je ovakav način putovanja definitivno najudobniji koji sam imao priliku iskustiti. Voz je krenuo iz Lavova u 10:10, a u Čopu je bio u 15:23.

Zgrada željezničke stanice u Lavovu

Čop – Zahonj


Voz koji nas je dovezao u Čop zaustavio se ispred svježe ofarbane žute zgrade sa bijelim korintskim stubovima, što nas je malo zbunilo. Ušli smo unutra i vidjeli jedan šalter, ali nije bilo nikakvog traga ljudskog prisustva. Pratili smo porodicu koja se kretala ispred nas, a onda smo shvatili da ti ljudi zapravo ostaju u Čopu i da ih uzalud slijedimo, pa smo krenuli u potragu za stanicom. Skontali smo da se naša stara stanica od prošli put nalazi odmah prije ove zgrade i ušli smo u nju.

Željeznička stanica u Zahonju

Nisam bio siguran da li ću zateći dilere deviza ponovo u Čopu pa sam razmijenio u Lavovu eure za grivnje kako bih mogao platiti kartu kada stignem u Čop. Na međunarodnom šalteru (mislim da je u pitanju šalter 9) sam kupio kartu od Čopa do Budimpešte, a višak grivnji sam uspio zamijeniti za forinte kod istog čovjeka kod kojeg sam prošli put mijenjao novac. Dakle, po onom što sam pročitao i doživio, ti tipovi se uvijek tu negdje vrte jer znaju kad kreću vozovi, tako da možete računati na njih. Nakon što su granični policajci propustili grupu koja je stigla iz Zahonja, kroz ista vrata kroz koja smo prošli put izašli sa pretresa, sada smo ušli i uslijedilo je prvo pregledanje kofera, a zatim pasoška kontrola (dakle obrnuti redoslijed). Izlaz iz stanice je bio zaključan jer smo morali čekati da svi putnici završe sa pregledom. Tek tada su nam otključali izlaz, a ubrzo je stigao i šinobus koji vozi za Zahonj. Ne mogu se precizno sjetiti da li u toku vožnje ili po samom dolasku u Zahonj, u šinobusu su se pojavili mađarski granični policajci koji su nam ponovo pregledali pasoše, ali su ovaj put tražili i da otvorimo kofere, iako su samo letimično pogledali sadržaj.

Zahonj – Budimpešta


Mislili smo da ćemo u Zahonju opet morati kupiti rezervaciju sjedišta za Budimpeštu, ali nam je šalterska radnica rekla da nam ne treba ništa. Ubrzo je stigao i voz pa smo se ukrcali. Na karti koju smo dobili u Čopu bio je ispisan redoslijed stajanja kroz Mađarsku, a prema rasporedu koji smo ranije pogledali na internetu (ne zaboravite to učiniti i za povratak) vidjeli smo da ćemo imati jedno presjedanje i to na stanici Nyregyhaza. Do tamo nas je iz Zahonja vozio voz koji ima kupee sa po 4 sjedišta (a čini mi se da uz guranje može stati i 8 ljudi). 


Voz na relaciji od Zahonja do Nyregyhaze

U svakom vozu u kome presjedate ćete morati pokazati kartu, a kondukter će ispod dijela dionice na kojoj vas taj voz vozi upisati datum vožnje. Na stanici Nyregyhaza smo izašli iz voza i uputili se kroz podzemni prolaz gdje je pored jednog od izlaza pisalo da u 17:35 polazi voz za stanicu Njugati u Budimpešti. Obično pored svakog vagona bude neko od osoblja pa možete pitati da li taj voz ide tamo gdje ste naumili, a usput im možete pokazati i kartu pa će vas usmjeriti. Ušavši u posljednji voz, koji je isti kao i onaj prvi kojim sam krenuo iz Budimpešte, napokon sam mogao odahnuti i biti sretan što je sve prošlo kao po planu. Ukoliko želite čitati više o mom boravku u Lavovu kliknite ovdje.

Oznaka u Nyregyhazi koja vas upućuje na prave tračnice


Cijene karata (april-maj 2016.)

Budimpešta – Čop /2. klasa/ 6.155 Ft + 815 Ft rezervacija (23,23 eur)
Čop – Lavov /1. klasa – spavaća kola/ 157,50 UAH (5,68 eur)
Lavov – Čop /1. klasa – spavaća kola/ 190,85 UAH (6,88 eur)
Čop – Budimpešta /2. klasa/ 559 UAH (20,18 eur)

Ukupno – 55,97 eur


Napomena: Cijene karata se razlikuju u zavisnosti od vremena polaska i klase sjedišta. U Mađarskoj, neki vozovi imaju i prvu, ali većina samo drugu klasu, dok u Ukrajini imate prvu klasu (spavaća kola), drugu klasu (kupei za 4 osobe) i treću klasu (plackarti, a ponekad i sjedeća treća klasa u zavisnosti od voza).