ponedjeljak, 22. rujna 2014.

Oman, ronjenje i plovidba fjordovima Musandama

Kada sam sletio u Abu Dhabi, nisam mogao ni sanjati da će moj boravak na azijskom kontinentu biti obogaćen posjetom još jednoj državi pored Emirata. Ubrzo po dolasku, prikupio sam sve raspoložive brošure i krenuo ih prelistavati u potrazi za mjestima koja bih mogao posjetiti. Pored brojnih izleta u Emiratima, pažnju mi je privukao i jedan koji je uključivao posjetu Omanu, tačnije slanim jezerima poznatim pod nazivom Hatta Wadi. Slike mi nisu obećavale pretjerano, ali sam znao da u Oman možda nikada neću namjenski otići, pa sam želio iskoristiti tu priliku. Obratili smo se turističkom operateru u hotelu, od koga smo i uzeli katalog, ali nam je on rekao da je za izlet potrebno najmanje četvoro putnika, te da će nam javiti ukoliko se još neko prijavi. Dani su prolazili, operater nam ništa nije javljao, a u meni su se sve više rađali inat i želja da posjetim Oman.


Pred kraj boravka u Abu Dhabiju, odlučio sam uzeti stvar u svoje ruke i kontaktirati vodiča agencije s kojom smo i stigli u Emirate, kako bi nam sredio neki izlet u Oman. Da sam mogao birati, to bi najradije bio izlet u Maskat, glavni grad, ali ga nije bilo u ponudi. Vodič nam se ubrzo javio i ponudio nam izlet u Musandam. Poluostrvo Musandam je omanska eksklava i pokrajina, koja je od matične zemlje odvojena teritorijem Ujedinjenih Arapskih Emirata. Prihvatili smo šta se nudi, iako cijena izleta nije bila povoljna i zaputili se u omansku avanturu.

Rano ujutro je po nas stigao vozač, koji nas je automobilom odvezao do Dubaija. Nisam mislio da ću još jedanput vidjeti Dubai na ovom putovanju, pa sam znatiželjno upijao prizore velegrada. U Dubaiju smo promijenili prevoz, prešavši u kombi, u kojem nam se pridružila i četvoročlana njemačka porodica. Zaputili smo se u pravcu Sharjaha (čita se Šaržah), gradića u blizini Dubaija. U susret su nam dolazile kilometarske kolone vozila, a vozač nam je objasnio da svi ti ljudi rade u Dubaiju, ali žive u Sherjahi jer su im troškovi života niži.


Na putu ka Ajmanu, pejzaž je počeo da se mijenja, a pred nama su se ukazale dine od crvenkastog pijeska. Uživali smo u prizoru, a nakon izvjesnog vremena reljef je iz pješčanog počeo da se transformiše u pomalo tmurne kamenite planine. 


Na putu od Abu Dhabija ka Musandamu prolazi se kroz svih sedam emirata koji čine državu Ujedinjeni Arapski Emirati. Posljednji prije omanske granice je Fujairah u kome se nalazi i grad Dibba. Inače u svakom Emiratu postoji džamija posvećena šeiku Zayedu i sve su jako lijepe, ali je ona u Abu Dhabiju bez konkurencije. Ipak i ova u Dibbi plijeni pažnju svojim izgledom.


Dolazimo na omansku granicu, gdje nas dočekuju carinici strogog izgleda koji nam uzimaju pasoše (nije nam bila potrebna viza za Oman, niti su nam tražili da im pokažemo papir sa vizom Emirata, iako sam ga ponio sa sobom za svaki slučaj). Pregledali su pasoše i vratili ih, ne udarivši nam ni pečat.


Odmah po prelasku granice, mogla se uočiti razlika u odnosu na Emirate u pogledu razvijenosti infrastrukture. Ono što se na prvi pogled moglo vidjeti upućivalo je na tešku ekonomsku situaciju.


Prvo i jedino naseljeno mjesto koje smo imali prilike vidjeti je takođe Dibba, ali ovaj put omanska. Inače, Oman i Emirati su se dugo vremena sporili oko ove teritorije i nije postojala precizna granica između dvije zemlje, ali su se 2003. godine uspjeli nekako usaglasiti.


Ubrzo smo stigli do luke, gdje su usidreni drijemali tradicionalni omanski brodovi. Skupina turista se ubrzo povećala, tako da su grupu na kraju činili uglavnom Njemci, Rusi i lokalna posada. 



Nebo je bilo oblačno, što me je začudilo budući da je u Abu Dhabiju stalno pržilo sunce. Brod se ubrzo otisnuo, a mi smo posjedali na ogromne jastuke poredane na pramcu broda. U prvi mah je bilo predivno, ali se ispostavilo da se brod pri malo većoj brzini toliko ljulja, da onima sa slabim želucem vožnja nije mogla biti uopšte prijatna. Meni je na momenat bilo loše, ali sam uspio naći udoban položaj i uživati u predjelima.


Obala Musandama se sastoji od velikog broja uskih zaljeva, koje često nazivaju fjordovima, poredeći ih sa onima u Norveškoj. Međutim, taj termin u ovom slučaju nije prikladan budući da ovakav reljef nije posljedica glacijacije, nego tektonskih sila. Zanimljivo je to da kada pogledate reljef vidite samo beskonačan sklad stijena i mora; vegetacije skoro da i nema. Tek poneko sparušeno drvce bez lišća ili lozica iskrsnu iz kamene goleti.


Nakon nekog vremena smo se usidrili, dobivši maske i peraje za ronjenje. Zaplivao sam prema stjenovitoj obali, usput razgledajući zanimljiva vodena stvorenja, od kojih sam neka kao što su džinovski morski ježevi, po prvi put vidio. Zabavljajući se neko vrijeme razlgledanjem šarenih ribica, poželio sam se vratiti po disaljku kako bih mogao više vremena provesti pod vodom jer mi ronjenje na dah nije jača strana. Gadilo mi se uzimati disaljku koju je neko prije mene već stavljao u usta, ali sam na kraju pregrmio i otišao po nju.


Budući da mi je bilo mrsko silaziti niz stepenice s perajama u vodu, skočio sam s broda, zaboravivši da treba da držim rukama masku koja mi je prilikom udarca u vodu spala s glave i nestala negdje u dubini. Na moju nesreću, vidio me je kormilar i odmah mi propisao sumanutu naknadu štete od 150 dirhama (što je oko 30 eura). Isprva sam se kanio raspravljati i dati mu maksimalno 50 dirhama, ali sam po nesreći imao samo novčanicu od 100 dirhama. Ne želeći sebi kvariti doživljaj, dao sam mu novčanicu od 100 dirhama i rekao da nemam više (iako sam imao još možda nekih 30-40 dirhama).  Nije bio baš presretan, ali za te pare sam mu mogao poslati i iz Evrope novu masku.




Uslijedio je ručak na brodu (piće smo imali cijelo vrijeme), a onda smo se ukrcali na motorni čamac koji je do tada bio privezan za glavni brod i napravili turu bliže obali. Sunce se ubrzo pomolilo, pa je voda poprimila intenzivnu zelenu boju. Nakon ture motornim čamcem, ponuđeno nam je da nas odvezu nakratko do jedne od plaža na obali. Samo nas se četvoro prijavilo, dok su ostali ostali na brodu. Moram priznati da su zaista pogriješili jer je ta plaža bila jako lijepa. Temperatura mora je bila mnogo prijatnija nego u Emiratima, pa sam najzad mogao uživati u kupanju. Usput sam našao i nekoliko zanimljivih školjki koje sam ponio kao suvenire iz Omana, jer ih tamo nisam imao gdje ni kupiti.





Vrijeme na plaži je na moju žalost brzo proletjelo, tako da smo ubrzo morali poći nazad. Pošto se brod i dalje ljuljao kao sumanut, ja sam na kraju bio jedini putnik koji je ostao na gornjoj etaži, koristeći samoću da upijam zrake sunca i miris morskog vazduha. 



U povratku sam uspio nabaviti i jednu omansku novčanicu (valuta im se zove rial) kao dodatni suvenir. Avantura u Oman je finansijski možda malo precijenjena, ali je svakako jedno novo i vrijedno iskustvo, tako da na kraju ipak ne žalim novac koji sam dao. 



petak, 12. rujna 2014.

Dubai, glamurozni velegrad Srednjeg Istoka - šta posjetiti?

Iako mi je Abu Dhabi bio zvanično odredište, posjeta Emiratima ne bi bila potpuna bez obilaska Dubaija. Dubai je najmnogoljudniji grad u Emiratima, sa preko 2 miliona stanovnika i ujedno centralno turističko odredište države. Listajući brošure koje sam dobio u hotelu i od agencije, našao sam nekoliko varijanti organizovanih izleta za Dubai. Ja sam ponajviše bio zagrijan za posjetu akvarijumu koji se nalazi u Dubai mall-u, te sam zaključio da mi obilazak s grupom ne bi ostavio mnogo prostora da vidim ono što želim. Takođe, nakon nekoliko putovanja u vlastitoj organizaciji, sve sam manje bio raspoložen za to da mi agencija kroji raspored. I tako je na kraju pala odluka da Dubai obilazimo samostalno, što je podrazumijevalo više vremena za razgledanje i niže troškove nego sa agencijom.



Odvezli smo se taksijem do autobuske stanice u Abu Dhabiju, gdje smo kupili kartu za Dubai po cijeni od 25 dirhama po osobi. Autobus je bio klimatizovan, pristojnog izgleda, a prednja sjedišta rezervisana isključivo za žene, tako da obratite pažnju na to. Autobusi na relaciji Abu Dhabi – Dubai (i obrnuto) voze na otprilike svakih 20 minuta i tako do ponoći. Vožnja do Dubaija je trajala nešto manje od 2 h. Budući da smo poranili, drijemali smo u autobusu, sve dok se nisu počele ukazivati visoke zgrade koje su najavljivale velegrad.


Nikada nisam bio pretjerano fasciniran visokim, staklenim zgradama i sve sam to zamišljao previše plastičnim, ali kada taj prizor vidite uživo, ne možete ostati ravnodušni. Sa lijeve strane ceste, u daljini se nazirao čuveni hotel Burj al Arab, a nedugo zatim se sa desne strane ukazala i Burj Khalifa, najviša zgrada na svijetu. Vozač je nastavio da vozi kroz grad, tako da smo gratis dobili panoramsku turu kroz Dubai. Usput smo ga pitali gdje je glavna stanica i on nam je objasnio da je to ujedno i posljednja stanica na kojoj ćemo se zaustaviti. Mogli smo izaći i na stanici prije, ali smo produžili do glavne, kako bismo se raspitali o terminima povratka (što sam spomenuo ranije u postu).



Stigavši na glavnu stanicu, uhvatili smo taksi (koji su uvijek tu parkirani) i rekli vozaču da nas vozi do Dubai Mall-a. Početna cijena taksija u Dubaiju je 3 dirhama (za razliku od Abu Dhabija gdje je 3,5), ali je zato tarifa po kilometru viša u odnosu na Abu Dhabi. Taksimetar je kao lud prevrtao brojke, tako da nas je vožnja do Dubai Mall-a izašla na kraju 25 dirhama (koliko i autobuska karta Abu Dhabi – Dubai).

O samom Dubai Mall-u sam već pisao u postu o shoppingu u Emiratima, tako da ću se ovdje baviti samo pratećim sadržajima o kojima tamo nisam htio pisati. Skoro na samom ulazu u Mall ukazao nam se ogroman stakleni zid akvarijuma, što je bilo dovoljno da mi zastane dah. Dodatno me je fasciniralo lažno nebo na plafonu na kome su treperile zvijezde (mnogo ljepše izgleda uživo nego na slici).



Pred akvarijem smo ugledali red, koji se na moju sreću brzo kretao, jer mi strpljenje nije na listi vrlina. Postoje različite varijante ulaznica, a mi smo se odlučili za tzv. „Ultimate pass“ koja obuhvata sve sadržaje koje akvarij nudi i košta 110 dirhama (1 eur = 4,82 dirhama). U cijenu je uračunat prolazak kroz stakleni tunel, vožnja čamcem sa staklenim dnom, underwater zoo i 20 dirhama bonusa za trošenje u suvenirnici. Preporučujem da uzmete ovu ulaznicu da biste imali zaokružen doživljaj. Takođe postoji mogućnost ronjenja sa morskim psima, zaboravio sam tačnu cijenu, skupo je, ali ne i nerealno.



Prije ulaska u tunel, dočekala su nas dva radnika koja su nas na prepad postrojila i fotografisala. Sam tunel je prelijep. Već sam ove godine imao priliku da vidim sličan u tropikarijumu u Budimpešti, tako da je moje oduševljenje bilo za nijansu manje nego što bi bilo nečije tuđe. Ipak, ovaj je impozantniji. Po izlasku iz tunela dočekala nas je još jedna radnica nudeći nam našu izrađenu sliku po suludoj cijeni od 240 dirhama (što je oko 50 eura). Sakrio sam zaprepaštenje na licu i ljubazno odbio fotografiju (iako moram priznati da sam ispao bolje nego da sam imao vremena da se namjestim).

Potom su nas uputili na sprat, gdje nas je dočekao ostatak postavke. Na redu je bio čamac sa staklenim dnom, ali smo morali pričekati 10-ak minuta na naš red, te smo to vrijeme iskoristili za razgledanje akvarijuma sa različitim morskim stvorenjima. Nismo uspjeli pregledati sve zbog vožnje čamcem, pa smo se odlučiti vratiti kasnije ponovo u taj dio zoo parka.



Prije ulaska u stakleni čamac, dobili smo prsluke za spašavanje, a potom se ukrcali u čamac, koji pokreću radnice ručno pomoću konopaca. Vesla ili neki drugi vid kretanja čamca nije moguć zbog uznemiravanja riba. Ljubazna radnica nam je održala kratko predavanje i odgovorila na naša pitanja, a zatim nam demonstrirala hranjenje riba. Uzela je hranu iz posudice i bacila u akvarijum. Morali biste doživjeti vlastitim očima tu najezdu riba koje su se okupile, iskačući na površinu.



Nakon toga je uslijedilo razgledanje ostalih akvarijuma, gdje se mogu vidjeti najrazličitije vrste riba, ali i drugih morskih stvorenja, od kojih su neka krajnje fascinantna i neobična. Recimo, meni su posebno bile interesantne patuljaste jegulje koje su donjim dijelom zarivene u morsko tlo (druga slika dole) dok su im glave prepuštene strujanju vode, kao i ribe britve (peta slika dole) koje plivaju u jatima, ali uspravno okrenutog tijela. U jednom akvarijumu vam se nudi mogućnost da besplatno dotaknete morsku zvijezdu i morski krastavac koji je poput najmekanije plišane igračke.





Pored morskih životinja, u okviru akvarijuma se nalaze i najveći krokodil kojeg sam ikada vidio, pingvini, kao i mali odjel sa pustinjskim životinjama (uglavnom insektima, škorpijama i slijepim miševima). Za kraj obilaska sam ostavio suvenirnicu, gdje sam odlučio potrošiti onaj bonus od 20 dirhama. Kao što sam i pretpostavljao, skoro svi suveniri cijenom premašuju taj iznos, tako da sam se na kraju odlučio za simpatičan magnet kameleona sa natpisom Dubai aquarium & underwater zoo po cijeni od 29 dirhama.




Ispred Dubai Mall-a se nalaze i čuvene fontane koje plešu uz muziku, kao i Burj Khalifa, najveća zgrada na svijetu. Fontane zapravo više liče na jezerce ili kanal poput onih u Veneciji, a prskalice su postavljene mjestimično i aktiviraju se na svakih 30 minuta. U iščekivanju performansa, pokušavali smo bezuspješno da uhvatimo cijelu Burj Khalifu u objektive aparata. Ubrzo se začula muzika i voda je suknula u nebesa. Ogroman broj okupljenih ljudi je posmatrao show, tako da nismo uspjeli uhvatiti dobro mjesto za posmatranje, pa smo odlučili sačekati iduću predstavu. Pronalaskom bolje pozicije mogli smo više da uživamo u prizoru. Fontane svaki put plešu uz drugu pjesmu.




Imali smo želju da vidimo i Burj al Arab i Jumeirah Palm Island, ali smo shvatili da bi nam bilo vremenski i finansijski neisplativo ganjati taksi do tamo, a i svakako ne bismo mogli ući unutra. Odustavši od te ideje, odlučili smo sačekati mrak kako bismo vidjeli i noćni perfomans fontana. U pokušaju da uslikamo kompletnu Burj Khalifu koja je visoka 828 metara, udaljili smo se koliko smo mogli i našli se na širokom bulevaru šeika Mohammeda bih Rashida, prepunom palmi. 



Mrak se polako počeo spuštati, i u jednom momentu sve palme su zasjale, ostavivši nas bez daha. Inače, moguće je popeti se na Burj Khalifu, ali se dolazak obično najavljuje par dana unaprijed i ulaznica se može kupiti preko Interneta po nižoj cijeni. Mi to nismo znali, tako da smo propustili panoramsko razgledanje sa opservatorija. Moram napomenuti i to da zgrada iako nedvojbeno ogromna, ne djeluje toliko visoka kada je samostalno posmatrate, ali tek kada pogledate ostale građevine u okruženju, dobijete pravi dojam njene grandioznosti.





Uživali smo još neko vrijeme u noćnoj predstavi fontana, koja je još ljepša nego dnevna, i zatim uhvatili taksi za glavnu stanicu. Autobuska karta iz Dubaija za Abu Dhabi se kupuje na stanici i nije ona standardna papirna nego je plastificirana poput kreditne kartice i funkcioniše na principu dopunjavanja. Ja sam svoju platio 30 dirhama, što je dovoljno za jednu vožnju do Abu Dhabija.




Budući da smo krenuli nazad oko 21h, šokiralo nas je kada smo ispred autobusa ugledali red dužine najmanje 20 metara. Prvi autobus se za tren oka napunio, a ubrzo je stigao i drugi. Mi smo došli na red tek u četvrti autobus, ali na sreću su relativno brzo stizali jedan za drugim, tako da čekanje nije bilo pretjerano naporno. Na ulazu u autobus sa lijeve strane imate senzor na koji prislonite karticu i kada je on registruje, možete ući unutra.

Ja sam nedvojbeno uživao u maloj Dubai avanturi, i rado bih se vratio ponovo da vidim građevine i mjesta koja nisam stigao obići. Ukoliko ste bili u Dubaiju ili ga želite posjetiti, ostavite svoje utiske u komentarima.

Preuzimanje tekstova i slika sa bloga je zabranjeno bez dozvole autora.