Vodič kroz Jajce, Bosna i Hercegovina - šta posjetiti?

srpnja 09, 2018

Nekada je neko rekao da prije otkrivanja svijeta treba prvo upoznati vlastitu zemlju. Ja sam, međutim, krenuo preko reda pa sam obišao pola Evrope, a da prije toga nisam savladao ni sve lekcije svoje domovine. Posljednjih godina, kao rezultat sazrijevanja, javila mi se želja da posjetim sva ona mjesta u Bosni i Hercegovini o kojima ranije nisam razmišljao ili me put nije nije naveo kroz njih. Dva grada koja su se naročito isticala u toj fascikli nedovršenih poslova bili su Banja Luka i Jajce – prvi zbog toga što je drugi po veličini u BiH, a drugi zato što je riječ o gradu sa izuzetno bogatom istorijom i nevjerovatnim prirodnim ljepotama. Svega nedjelju dana nakon posjete Banjaluci, pustolov u meni se promeškoljio i šapnuo mi da je vrijeme da upoznam i Jajce.

Vodopad u Jajcu

Budući da je odluka o putovanju donesena naprasno, nisam imao mnogo vremena za pripremu, pa sam veče uoči polaska do kasno u noć pretraživao Internet s ciljem prikupljanja informacija o tome šta vidjeti i raditi u Jajcu. Narednog jutra sam okupio društvo i krenuli smo, a iako sumorno nebo nije obećavalo lijep dan, nadao sam se da će se oko podneva razvedriti. Iz pravca iz kojeg smo dolazili, do Jajca smo mogli stići na dva načina – preko Banja Luke ili preko Kneževa. Obje opcije su vremenski približno udaljene, pa smo se odlučili za drugu zbog manje kilometraže, nadajući se da putna infrastruktura nije baš toliko loša koliko smo slutili da bi mogla biti. Prošli smo Doboj i Teslić, a zatim se na jednom, ne baš obećavajućem skretanju odvojili prema Kneževu.

Panorama Jajca

Već u prvom kilometru uspona smo naišli na spaljeno selo i blatnjavi, neasfaltirani put. Nešto dalje smo se zaustavili da upitamo za smjer čovjeka koji je krčio rastinje pored puta. Kada je čuo da idemo za Jajce, počeo je da galami na nas, a između njegovih psovki i srditosti se moglo naslutiti da ovo definitivno nije najbolji način da se stigne do tamo. Pošto nije djelovao potpuno uračunjivo, zanemarili smo ga i nastavili dalje. Zaustavili smo se nakratko pored renovirane katoličke crkve u selu Sokoline, u kome prema posljednjem popisu živi svega 5 od prijeratnih 504 stanovnika. U nastavku puta smo uživali u predivnom krajoliku obraslom mahom zimzelenim drvećem, a kvalitet ceste je drastično varirao od mjesta do mjesta.

Turistički info centar i stari grad sa tvrđavom

Prvo veće naselje na koje smo naišli bio je Skender Vakuf, u ratu preimenovan u Kneževo. Nisam smio ni zamisliti kako izgleda život zimi u mjestu okruženom planinama, a uz to i infrastrukturno loše povezanom sa bilo kojim značajnijim centrom u državi. Nakon Kneževa uslijedila je potpuna nedođija, a navigacija je počela kontinuirano da nas upućuje ka nepostojećim skretanjima. Prvo pravo skretanje nas je odvelo uskim, oštećenim putem ka vrhu planine. U jednom momentu smo se zatekli obavijeni gustim oblacima i maglom, ispod kojih se naziralo samo šareno poljsko cvijeće. Čitav prizor me je neodoljivo podsjećao na filmsku verziju čistilišta. Shvativši da ovaj put ne vodi ka obećanom raju, vratili smo se nazad u kotlinu.

Travnička kapija i Hafizadića česma ispred Omer begove kuće

I naredni sat smo izgubili zahvaljujući navigaciji, a dodatnu nelagodu je izazvala kazaljka za gorivo, tako da nam je preostalo samo da se vratimo nazad u Kneževo i dopunimo rezervoar. Počeo sam se osjećati kao lik u nekom psihološkom trileru, gdje se sve vrti ukrug i gdje iznova proživljavam jednu te istu situaciju. Predivna priroda je izgubila svoju čar i sve što sam želio je da me neko izvuče odatle. Nakon novih kilometara makadama, borovih šuma, ostataka spaljenih kuća i dodatne magle, najzad smo stigli u Jajce. Raspoloženje mi nije bilo na zavidnom nivou jer smo izgubili pola dana, a sumorno vrijeme je značilo da ni sa fotografisanjem neću imati mnogo sreće.

Sarkofazi u Jajcu

Parkirali smo se u neposrednoj blizini vodopada (nedjeljom i državnim praznicima besplatan parking), a mene je odmah uhvatila panika da li ću uspjeti da vidim sve što sam zacrtao. Svuda naokolo sam nabasavao na grupe Arapa, za koje sam primijetio da se u Bosni okupljaju samo oko vode ili šoping centara. Budući da je vodopad glavna, a u tom trenutku i najbliža atrakcija grada, smatrao sam ga logičnim početkom obilaska. Vodopadu je moguće prići preko betonske terase uz simboličnu naknadu od 2 KM. S obzirom da me je ponajviše zanimalo fotografisanje taj kadar mi nije odgovarao, pa sam odlučio preći na drugu obalu rijeke i faktički izaći iz grada kako bih imao panoramski pogled na kompletno Jajce.

Plivski vodopad

Nekoliko minuta intenzivnog pješačenja, probijanje kroz gusto šumsko rastinje i blatnjave patike rezultirali su otkrićem skrovitog vidikovca s kojeg sam mogao uživati u vjerovatno najboljem pogledu na vodopad kojim rijeka Pliva spektakularno završava svoj tok ulijevajući se u Vrbas. Nad vodopadom se uzdiže srednjovijekovna tvrđava duž čijeg oboda je vrijeme naslikalo na desetine objekata podignutih u različitim istorijskim epohama. Plivski vodopad, sa visinom od 21 m, često se ubraja među najljepše svjetske vodopade, a jedini je koji se nalazi u centru jednog grada. Od 2014. godine u Jajcu se održavaju i takmičarski skokovi sa vodopada, po uzoru na one u Mostaru.

Pogled na Šarčevu kuću

Nakon kraćeg uživanja u pogledu na vodopad, uputili smo se ka centru grada. Da biste stigli do tamo, neophodno je preći preko željeznog mosta sa čije lijeve strane se nalazi turistički info centar gdje možete uzeti besplatne brošure ili kupiti suvenir. Baš kao i Banja Luka, ni Jajce nema zavidnu ponudu suvenira koje biste željeli ponijeti kući za uspomenu. Sačekavši da stane kratkotrajni pljusak, bacili smo se u nasumični obilazak znamenitosti, dajući mu kroz neko vrijeme istorijsku hronologiju. Iako se Jajce u pisanim dokumentima spominje prvi put 1396. godine, materijalni ostaci pokazuju da je ovo područje bilo naseljeno još od praistorije. O bogatstvu lokalne kulturne baštine svjedoči podatak da se ovdje nalazi čak 29 nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine.

Mirej, najstariji nacionalni spomenik u Jajcu

Noć pred dolazak u Jajce sam saznao za postojanje Mitreja, najstarijeg nacionalnog spomenika u gradu, što je ujedno bila i znamenitost koju sam najviše želio vidjeti. Ovaj spelej, odnosno jednoćelijski hram isklesan u stijeni datira iz 3. ili 4. vijeka, a posvećen je Mitri, indoevropskom božanstvu sunca, koje se štovalo u svim provincijama Rimskog carstva. Reljef prikazuje boga Mitru odjevenog u perzijsku nošnju, kako jednim koljenom naliježe na bika i lijevom rukom ga drži za njušku, dok mu desnom zabija nož u srce. Pomažu mu pas, zmija i škorpion. Hram je slučajno pronađen početkom 20. vijeka, prilikom izgradnje privatnog objekta. Možete ga posjetiti besplatno, jer je 2012. godine oko njega izgrađen zaštitni oklop od stakla.

Ulaz u katakombe

Po završetku obilaska Mitreja, krenuli smo ka srednjovijekovnoj tvrđavi i kroz jednu od ulaznih kapija stigli do mjesta na kome se nalazi nadsvođeni kameni trijem koji vodi u katakombe, odnosno podzemnu crkvu isklesanu u stijeni. Katakombe su izgrađene krajem 14. i početkom 15. vijeka po nalogu vojvode Hrvoja Vukčića Hrvatinića, kao mjesto posljednjeg počivališta njegove porodice. U predvorju, na zidovima stijene nalaze se nedovršeni reljefi Hrvoja i njegovog grba, kao i isklesana ženska figura sa ljiljanima u ruci. 

Unutrašnjost katakombi u Jajcu

Unutrašnjost katakombi čini nekoliko odaja, a na najdubljoj etaži je smještena kripta sa oltarom koji krase dvostruki krst, mjesec i sunce, koji simboliziraju kult smrti, zagrobni život i vječni san. Interesantno je da je u ovim katakombama 1943. godine povremeno boravio i radio vrhovni komadant narodnooslobodilačke vojske partizanskih odreda, a kasnije i doživotni predsjednik SFR Jugoslavije, Josip Broz Tito. Ulaz u katakombe se naplaćuje simbolično (3 KM odrasli, 1 KM studenti).

Medvjed kula u Jajcu

U neposrednoj blizini katakombi, u samo jednoj ulici nalaze se vrijedni kulturno-istorijski spomenici iz različitih istorijskih epoha kao što su Medvjed kula, ostaci Burića kuće iz 17. vijeka, Crkva Sv. Marije sa zvonikom Sv. Luke, kao i nekolicina građevina iz austro-ugarskog perioda. Medvjed kula je sagrađena u posljednjoj deceniji bosanske samostalnosti, između 1448. i 1963. godine, a za njeno ime se vezuju dvije teorije – prva po kojoj je ime dobila zbog glomaznosti i debljine zidova, i druga prema kojoj se vjeruje da su u njoj živjeli medvjedi kojima su bacali zarobljenike i kažnjenike. Produžili smo ka Burića kući, od koje nije ostalo ništa osim vanjskih zidova, a da nije bilo turističke info table kakva stoji pored svakog značajnijeg spomenika u Jajcu, mislio bih da se radi o nekoj random napuštenoj kući.

Zvonik Sv. Luke pokraj ostataka Crkve Sv. Marije

S druge strane je smještena Crkva Sv. Marije uz koju je naknadno dozidan i zvonik Sv. Luke, jedini sačuvani srednjovijekovni zvonik u kontinentalnom dijelu Balkana. Nakon što se udala za bosanskog prestolonasljednika Stjepana Tomaševića 1459. godine, kćerka srpskog despota Lazara, Jelena Branković u miraz je donijela moći Sv. Luke Evanđelista. U ovoj crkvi je krunisan i posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević, a u njoj su sahranjeni članovi nekih gradskih porodica iz srednjovijekovnog perioda. Tokom osmanskog perioda 1528. godine crkva je pretvorena u džamiju, a napuštena je nakon što je nekoliko puta gorjela u požarima. Već krajem 19. vijeka objekat je od strane austrougarskih vlasti proglašen za spomenik kulture. Pored crkve se nalaze ostaci dva kamena sarkofaga.

Finansijska palata, Prva osnovna škola (danas muzej) i Šarenica

Iako se u gradu može vidjeti dosta više građevina iz otomanskog perioda, austrougarska vladavina je takođe ostavila svoj trag, a on je najupečatljiviji upravo na području oko Crkve Sv. Marije, gdje se nalaze reprezentativni primjerci arhitekture ovog doba kao što su zgrada finansija, prva državna osnovna škola (danas etno muzej) i Šarenica (Šarčeva kuća). Šarčeva kuća je izgrađena kao stambeni objekat porodice Sarač i konačište, a u II svjetskom ratu u njoj je osnovana Telegrafska agencija Nove Jugoslavije (TANJUG). Svuda naokolo ćete vidjeti brojne kuće iz osmanskog perioda, karakteristične po krovovima od crne šindre. Među njima se ponajviše ističu Omer-begova kuća pored Travničke kapije i Kršlakova kuća na putu prema tvrđavi.

Jedini očuvani kraljevski portal u Bosni i Hercegovini

Najvišu tačku grada, na visini od 470 m nadmorske visine, zauzima tvrđava do koje smo stigli strmim, vijugavim stazama popločanim kaldrmom. Platili smo ulaznicu (odrasli 3 KM, studenti 1 KM) i zaputili se ka zidinama na čijem ulazu se nalazi jedini sačuvani kraljevski portal u Bosni i Hercegovini. Pretpostavlja se da je tvrđava postojala još u 13. vijeku, a kasnije su u njoj izgrađeni objekat barutane i rezervoar za vodu. Sa tvrđave se pruža pogled na cijeli grad pa sam mogao opaziti i neke građevine koje se nalaze nešto dalje od centra, poput pravoslavne Crkve Presvete Bogorodice i Franjevačkog samostana u kome se čuvaju kosti posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića.

Tvrđava u Jajcu

Kada je riječ o islamskim bogomoljama, istorijski su najznačajnije Džamija sultanije Esme i Dizdareva ili ženska džamija. Džamija sultanije Esme se nalazi u samom centru Jajca i važi za najljepšu i najvrijedniju u gradu. Sagradila ju je Esma sultanija, supruga bosanskog namjesnika Mehmed paše Muhsinovića. 

Džamija Esme Sultanije

Pošto je bila bolesna, astrolozi su joj prorekli da će ozdraviti ako napravi tri zadužbine, te je od svog nakita podigla dva mosta na Vrbasu i ovu džamiju. Džamija je 1993. godine srušena do temelja skupa sa svim pratećim objektima, a obnovljena je u periodu od 2003. do 2010. godine. Dizdareva džamija se nalazi u gornjem dijelu grada i datira iz 1812/3. godine, a karakteristična je po šatorastom krovu i odsustvu munare.

Dizdareva ili ženska džamija

O ulozi Jajca u cjelokupnoj bosanskohercegovačkoj istoriji govori i činjenica da je u ovom gradu 29. i 30. novembra 1943. godine održano drugo zasjedanje Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ) na kojem su predstavnici bivših jugoslovenskih republika, odrekavši se dijela svog suvereniteta, formirali Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju. U zgradi u kojoj se održao ovaj istorijski trenutak danas se nalazi Muzej II zasjedanja AVNOJ-a. Pored originalne Titove fotelje i drugog namještaja, postavka sadrži portrete slikara Đorđa Andrejevića Kuna, djela slikara Božidara Jakca i specijalnu biblioteku. U muzeju se nalazi i lokomotiva Mala Partizanka, kojom su dovezeni predstavnici Slovenije i Hrvatske na ovaj događaj.

Plivsko jezero

Nažalost, muzej nisam posjetio jer sam imao ionako premalo vremena za obilazak, a želio sam vidjeti još Veliko i Malo Plivsko jezero, u čijoj blizini su na sedrenoj barijeri izgrađene vodenice, poznatije kao Mlinčići. Nerado sam se oprostio od Jajca, pomalo tužan što nisam mogao provesti više vremena na pojedinim mjestima. Nakon kraće vožnje, stigli smo do jezera, pored kojeg je izgrađeno nekoliko plažnih barova/restorana, a uz samu obalu su bile nanizane pedaline, čamci i druga vodena pomagala. Dnevnog svjetla je bilo sve manje, pa se nismo zadržavali ovdje, nego smo produžili do samih vodenica. Dvadesetak malih vodenica, iako se danas ne koriste za svoju izvornu namjenu, predstavlja divan prizor i vrijednu etnografsku zbirku.

Vodenice (Mlinčići) na Plivskom jezeru

Turista nije manjkalo čak ni u predvečerje, pa se na momente stvarala i gužva. Neko vrijeme smo uživali šetajući stazama oko vodenica, a zatim krenuli kući jer nas je čekao dug put preko Banja Luke. Na nekih 10-ak km od Jajca, u Podmilačju naišli smo na svetište posvećeno Sv. Ivanu Krstitelju, za koga se vjeruje da liječi hronične i duševne bolesnike. Ono što me je nagnalo da se zaustavim ovdje jeste stara gotička crkva, renovirana nakon što je porušena u ratu tokom 90-ih. U Podmilačju se svakog 24. juna održava veliko hodočašće kome prisustvuje na hiljade ljudi, ali je u ovom trenutku bilo pusto pa sam mogao na miru razgledati crkvu. 

Crkva Svetog Ive u Podmilačju

U nastavku puta smo naišli i na posljednju znamenitost Jajca, a to je fascinantni kanjon kroz koji meandrira rijeka Vrbas. Kroz posljednje tračke dnevne svjetlosti sam mogao da uhvatim obrise kanjona, dok smo se vozili kroz divlje predjele netaknute prirode. Iako i Jajce, kao i drugi bosanskohercegovački gradovi zahtijeva dosta ulaganja i angažmana turističkog sektora, ovaj grad mi se dopao i definitivno bih se želio vratiti tokom ljepšeg vremena. Kako se vama čini grad i da li biste ga posjetili?

4 komentara:

  1. Predivne impresije iz Jajca. Grad i njegova okolina su vrlo bogati historijskim i prirodnim ljepotama i drago mi je da si uspio mnogo toga da vidiš i nama pokažeš. :)

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Stvarno je lijep grad i bogat istorijom. Volio bih samo da me je vrijeme malo bolje poslužilo. :)

      Izbriši
  2. Čestitke i od mene za ovaj putopis. Super napisano, a o fotkama ne znam šta da kažem, fenomenalne su! Dobro ovo Jajce, baš ga vredi posetiti. Pozdrav!

    OdgovoriIzbriši

Pokreće Blogger.