Vodič kroz Novi Bečej, Srbija - šta posjetiti?


Nakon što sam nedavno obišao Bečej, koji je na mene ostavio i više nego pozitivan utisak, proteklog vikenda sam neplanski posjetio i Novi Bečej, gradsko naselje smješteno na suprotnoj obali rijeke Tise. Povod ovog izleta bio je festival posvećen fenomenu cvjetanja rijeke Tise, kada larve insekata iz porodice vodenih cvjetova napuštaju glinovito tlo rijeke Tise i započinju svoj svadbeni ples koji traje nekoliko sati. Cvjetanje Tise se odvija obično u drugoj polovini juna, a s obzirom da se radi o prirodnom fenomenu, niko nije u mogućnosti da predvidi kada će se to zaista i desiti, tako da i sam festival nema fiksan datum. Kada sam krenuo u pohod na Novi Bečej bio sam poprilično siguran da sam zakasnio da vidim ovaj događaj, ali to me nije mnogo potreslo jer sam imao i dodatni motiv za obilazak, a on se ogledao u posjeti ruševinama benediktinske opatije iz 13. vijeka, poznatije kao Arača, nadomak naselja Novo Miloševo.

Spomenik NOB u Novom Bečeju

Ako putujete iz pravca Novog Sada, do Novog Bečeja se stiže preko Temerina i Bačkog Gradišta. Na ulazu u Novi Bečej nas je dočekao kružni tok ukrašen cvijećem i maketama koje prikazuju rode, što je odmah bio znak da se stanovništvo brine o svom gradu i da im je važno da prvi dojam posjetilaca bude prijatan. Parking smo pronašli odmah pokraj pravoslavne crkve posvećene Svetom Nikoli. Za ovu crkvu se vezuje podatak da je 1931. godine veliko nevrijeme srušilo vitki toranj, nakon čega je izgrađen novi, koji je dimenzijama bio širi, ali kraći od prethodnog, što se nije dopalo mještanima.

Velika pravoslavna crkva Sv. Nikole u Novom Bečeju

To je trebalo biti privremeno rješenje, međutim uslijedili su finansijska depresija, a potom i komunizam, tako da do realizacije prvobitne zamisli nikada nije došlo.  Kada je 2011. godine prilikom restauracije crkve skinut toranj, stanovnici Novog Bečeja su se ponadali da će napokon dobiti priželjkivani vitki toranj, ali to se ni tada nije dogodilo, pa o njegovom izvornom obliku svjedoče samo stare razglednice i poneki mještanin u poznim godinama. Već u narednoj ulici smo naišli na još jednu crkvu, ovaj put katoličku crkvu s početka 20. vijeka, posvećenu Sv. Klari Asiškoj. Crkva je sagrađena na mjestu urušene crkvice Svetog Vendelina.

Katolička crkva Sv. Klare Asiške

U neposrednoj blizini crkve nalaze se dva objekta bogate istorije, u kojima su smještene obrazovne institucije. Prva je grandiozna zgrada plave fasade u kojoj se nalazi osnovna škola „Miloje Čiplić“, sagrađena 1910. godine za rastuće potrebe tadašnje građanske škole. To je bila uglavnom škola novobečejske i vranjevačke djece, a od 1932. godine počinju se upisivati i djeca iz njemačkih sela u okolini Kikinde. Svoje današnje ime je dobila 1955. godine po poznatom piscu i revolucionaru Miloju Čipliću, koji je stradao kao žrtva fašizma. Tokom boravka u Novom Bečeju, primijetio sam da lokalci dosta njeguju sjećanje na borce i žrtve fašizma iz Drugog svjetskog rata, što se može vidjeti i po očuvanim spomenicima, koji su u drugim sredinama uglavnom zanemareni.

Osnovna škola "Miloje Čiplić"

U drugoj zgradi, odmah preko puta osnovne škole smještena je srednja škola. U ovoj zgradi se nekada nalazio Harkovski ženski institut, čije su osoblje i učenice nakon revolucije 1917. godine izbjegli iz Rusije u Beograd. Odlukom Kraljevine SHS rad instituta je obnovljen, a gostoprimstvo im je ukazao tadašnji Turski Bečej 1920. godine. Institut je funkcionisao na ovom mjestu sve do 1930. godine, nakon čega je premješten u Belu Crkvu. 

Bista grofa Karolja Leiningena

U istoj ulici, odmah pored crkve Svete Klare Asiške, nalazi se kuća sa lijepo uređenim vrtom u kojem sam spazio spomen bistu grofa Karolja Leiningena od Westerburga. Grof Leiningen je bio suprug novobečejske grofice Alize Sissanji, kćerke bogatog grčkog cincarskog trgovca s kojom je sklopio brak u Bratislavi. Živjeli su u Novom Bečeju, a grof je učestovao u više borbi sa Srbima, nakon čega je unaprjeđen u majora. Pogubljen je u Aradu 1849. godine kao mučenik, a više o tom događaju možete pročitati u mom putopisu iz ovog rumunskog grada.

Art Nouveau fasada u Novom Bečeju

Jedna strana Ulice Maršala Tita, u kojoj sam se nalazio, vodi ka staroj evangelističkoj crkvi i redu kafića, dok druga vodi prema Tiskom keju. Odlučivši se za drugi pravac, nastavio sam se kretati prema rijeci, naišavši usput na kuću ružičasto-žute fasade, ukrašenu elementima secesije koja predstavlja vjerovatno najreprezentativniju stambenu građevinu u Novom Bečeju. U gradu postoji još nekolicina interesantnih stambeno-poslovnih kuća, ali nijedna nije bogato dekorisana kao ova. S obzirom da je cvjetanje Tise bio jedan od glavnih motiva moje posjete, uputio sam se ka rijeci, jer je bilo za očekivati da se festival održava upravo tamo. Novi Bečej me nije pretjerano oduševio svojom arhitekturom, ali na uređenosti keja bi im mogli pozavidjeti vjerovatno svi drugi gradovi u Srbiji.

Spomenik borcima i oficirima crvene armije

Pješačka staza se prostire u dužini od nekoliko kilometara, sa uredno pokošenom travom, klupama i brojnim žardinjerama sa cvijećem. Ne znam da li je ovako tokom cijele godine ili su ga dotjerali samo za festival, ali zaslužuju da im se oda priznanje. Do keja se stiže kroz Trg oslobođenja u kome se nalazi park sa spomenikom u obliku cvijeta, posvećenom narodnooslobodilačkoj borbi. Poviš ovog spomenika se nalazi i spomenik borcima i oficirima crvene armije, a nešto dalje bista Aleksandra Berića, heroja aprilskog rata 1941. godine, postavljena 2017. godine.

Tiski kej u Novom Bečeju

Krenuli smo u pravcu kulturnog centra i već nadomak otvorenog kamenog amfiteatra, koji se koristi kao ljetna pozornica, shvatili da radnici upravo raspremaju binu i odnose ozvučenje, što je značilo da je festival završen vjerovatno dan ranije. Rijeka se takođe činila mirnom, bez naznake kretanja insekata. Cvjetanje Tise sam očigledno propustio, ali Novi Bečej je imao da ponudi i druge interesantne stvari. 

Čarda Tiska kuća

Šetalište je uređeno na način da nudi mogućnosti za različite aktivnosti, počevši od šetnje i trčanja, pa do sunčanja na ležaljkama ili ljenčarenja ispred čarde Tiska kuća, dok se djeca zabavljaju u specijalno uređenom prostoru sa adekvatnim sadržajima. Nekoliko dječaka u šorcevima za kupanje se igralo uz samu obalu rijeke, skačući vješto sa jednog čamca na drugi. Nije im smetalo ni to što su se na nebu rojili sivi oblaci, nagovještavajući kišu.

Mala crkva (manastir) Svetog Nikolaja

Uz šetalište je smještena i mala pravoslavna crkva, sagrađena na mjestu nekadašnjeg manastira. Ova crkva je, baš kao i velika crkva posvećena Svetom Nikolaju, a u starim zapisima je često dolazilo do zabune između ove dvije građevine, pa se smatra da je zapravo ova crkva izgrađena 1741. godine, a ne velika. Crkva slavi praznik Uspenja Presvete Bogorodice, poznat kao Velika Gospojina, kojeg su mještani prihvatili kao gradsku slavu. Gospojina se slavi krajem avgusta i predstavlja jednu od najposjećenijih manifestacija u Srbiji, na kojima između ostalih gostuju i velike regionalne muzičke zvijezde.

Rijeka Tisa

Kad smo već kod religijskih objekata, u Novom Bečeju ih postoji još nekoliko, kao što su pravoslavna Crkva Roždestva Sv. Jovana Preteče i katolička crkva, pored koje se nalazi kuća Vladimira Glavaša, velikog narodnog dobrotvora, kao primjer bogatije gradske kuće iz druge polovine 19. vijeka. Kuću je zavještao crkvi, a danas se u njoj nalazi postavka stilskog namještaja i nekoliko portreta. U ulici Žarka Zrenjanina je nekada postojala i mala sinagoga. Lokalni Jevreji su u Drugom svjetskom ratu deportovani brodom na staro beogradsko sajmište, gdje su pogubljeni, a sinagoga je kasnije prodana privatnim licima koji su je srušili i na njenom mjestu sagradili stambenu zgradu.

Uređeno priobalje Tise

Vrijeme je polako odmicalo, a nama je u planu bio i obilazak lokaliteta Arača, smještenog oko 17 kilometara od Novog Bečeja. Vratili smo se do automobila i krenuli u pravcu Novog Miloševa, praćeni promjenjivim vremenskim prilikama. Prošavši specijalni rezervat prirode Slano Kopovo, u jednom momentu smo se odvojili sa glavnog puta na makadamsku stazu koja je vodila kroz nepregledna polja zasađena kukuruzom i još uvijek neprocvalim suncokretima. U moru zelenila bi tek povremeno zabljesnula poneka žuta cvijetna glavica, a u nekoliko navrata nam je put presjekao i preplašeni zec, nestajući sa horizonta u tren oka. 

Stara crkva na putu ka Novom Miloševu

Boja je uskoro prešla iz zelene u zlatnu, a zatim su se ukazale i ruševine crkve, ali nam je trebalo još neko vrijeme prije nego što smo stigli do nje. Došavši na lokalitet, zatekli smo jedan parkiran automobil, što nas je poprilično iznenadilo, budući da se crkva nalazi usred ničega. Ruševine benediktanske opatije predstavljaju kulturno-istorijski spomenik prvog reda iz srednjovjekovnog perioda, i jedini je tog značaja u ovom dijelu Srbije. Arača je izgrađena oko 1230. godine na temeljima starije romaničke crkve iz 11. vijeka, a nakon stradanja je obnovljena zalaganjem kraljice Jelisavete Anžujske 1370. godine, kada je uz apsidu dodan gotički toranj.

Arača

Godine 1417. Arača je došla u posjed despota Stefana Lazarevića, a prema dokumentima u njoj je tada živio njegov namjesnik po imenu Brajan. U međuvremenu je promijenila nekoliko vlasnika, a uoči turskih osvajanja bila je naseljena srpskim stanovništvom. 1551. godine je prepravljena u tvrđavu, ali je iste godine tokom opsade Bečeja, bez borbe predata Turcima koji su je spalili. Nakon toga, crkva više nije obnavljana, a konzervatorski radovi su obavljeni tek u periodu 1970/2. godine. Iako ruševina, Arača i danas plijeni svojom grandioznošću, a preostali ukrasi na crkvi svjedoče o njenoj nekadašnjoj ljepoti.

Unutrašnjost Arače

Na lokalitetu smo zatekli samo jednog jedinog čovjeka, vlasnika onog automobila koji smo maločas vidjeli. Pozdravio nas je i kroz minut otišao, a mi smo imali ovaj dragocijeni lokalitet samo za sebe. Arača je jedno od onih mjesta koje biste istovremeno željeli pokazati svima, ali i zadržati samo za sebe. Bez obzira što zaslužuje da bude dio turističkih tura i obilazaka putnika sa svih strana, za sada nisam imao problem što mogu da uživam u obilasku bez buke nepristojnih ljudi koje je nemoguće izbjeći na fotografijama. Budući da oko same ruševine ne postoje nikakvi dodatni sadržaji, možete samo da stojite i da joj se divite dok vas bol u nogama ne opomene da je vrijeme da se pokrenete.

Apsida crkve Arača

Okolina Novog Bečeja nudi i brojne druge zanimljivosti za istraživanje kao što je Slano Kopovo, jedna od posljednjih panonskih slatina i pustara, kojoj je rijeka Tisa podarila bogatstvo biljnog i životinjskog svijeta. Tu su i muzej „Žeravica“ u Novom Miloševu, u kome je izloženo dvadesetak oldtajmer traktora i parnih mašina, kao i zavičajni muzej „Kotarka“. Ukoliko biste da za vikend pobjegnete od gradske vreve i provedete dan kombinujući boravak u prirodi i razgledanje kulturno-istorijske baštine, ovo bi mogao biti i više nego ugodan izlet. 

Zlatna polja pšenice

Koje je vaše omiljeno mjesto u Vojvodini i gdje bježite kada želite instant promjenu? Ukoliko živite u Novom Bečeju ili okolini, recite mi da li sam eventualno propustio nešto što je "must see" u vašem gradu. 


3 komentara:

  1. Ponovo "na visini zadatka". Svaka čast!!!
    Zanima me sledeće:
    - Bečej ili Novi Bečej, koji gradić je lepši?
    - Reka Tisa, čista, privlačna za bućnuti se, ili ipak ne?

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Hvala Vam najljepše, uvijek mi je drago pročitati Vaš komentar. Što se tiče izbora između Bečeja i Novog Bečeja, kada je u pitanju sam grad i njegova arhitektura, Bečej je definitivno moj izbor. Ako pak želite provesti vrijeme uz rijeku Tisu, onda je Novi Bečej bolja opcija, jer je obala ljepše uređena. Iako sam vidio da se ljudi kupaju u rijeci, meni lično nije djelovala dovoljno čisto da bih se usudio bućnuti.

      Izbriši

Pokreće Blogger.