nedjelja, 15. siječnja 2017.

Vodič kroz Kaliforniju (II dio): Sequoia & King's Canyon nacionalni park

Nakon što sam iskoristio dva dana da se prilagodim vremenskoj razlici i usput bolje upoznam okruženje u kojem moji domaćini stanuju, krenule su pripreme za proputovanje kroz Kaliforniju. Spremili smo torbe, natrpali automobil svim potrepštinama i jednog lijepog subotnjeg poslijepodneva se zaputili u avanturu koja je trajala narednih dvanaest dana i noći. Imali smo ambiciozan plan koji je uključivao veliki broj lokaliteta koje su željeli da mi pokažu, što je značilo da ćemo skoro svaku noć prespavati u drugom mjestu. Prva planirana destinacija bio je Sekvoja nacionalni park (Sequoia National Park), jedno od mjesta koja sam ponajviše želio posjetiti na ovom putovanju jer sam veliki zaljubljenik u prirodu i šume, a sekvoje su drveće koje me je fasciniralo.

Sequoia National Park California

Po polasku, prvih par sati sam posmatrao neobične krajolike potpuno drugačije od onoga što svakodnevno viđam kod kuće, a kada je najzad pao mrak, prepustio sam se uživanju u noćnoj vožnji cestom broj 99. Povremeno bismo se zaustavili na nekoj benzinskoj pumpi, a ja sam imao osjećaj kao da se nalazim u jednom od američkih filmova. Ubrzo smo izgubili signal za internet, tako da se osjećaj odsječenosti od svijeta svakog mometa pojačavao. Bilo je već poprilično kasno kada smo stigli u mjesto Three Rivers, gdje je trebalo da prespavamo prvu noć. Budući da smo svo troje ogladnili, prvi zadatak nam je bila pronaći restoran, ali to se u datom trenutku činilo kao nemoguća misija jer smo se nalazili usred ničega.

Ulazak u nacionalni park

Najzad smo naletjeli na neki restoran pored puta, koji je još uvijek radio i smjestili se unutra. Mislim da je bio u pitanju restoran Sequoia Cider Mill, ali u tom momentu mi je bilo mnogo preče jelo od naziva restorana. Inače, moji domaćini su mi otkrili Yelp, sjajnu mobilnu aplikaciju koja omogućuje pretraživanje restorana po vrsti hrane i cjenovnom rangu. Međutim, pošto nismo imali internet, ovaj restoran nam se činio kao jedina opcija. Unutrašnjost restorana me je podsjetila takođe na američke filmove, naročito zbog stolova koji su me više asocirali na neki bar ili fast food. Ubrzo se pojavila konobarica, koja mi je djelovala neuredno, a kada je stiglo jelo osjećaj nelagode se pojačao. Kozice koje sam naručio su imale snažan šmek po plinu, a piletina mojih saputnika takođe. Prvi put u životu sam imao osjećaj da ću zaraditi trovanje hranom, pa sam pojeo tek toliko da zataškam glad.

Jedan od šarolikih pejzaža pri usponu do središta parka

Nakon ne baš sjajne večere stigli smo u Comfort Inn & Suites, smještaj koji smo rezervisali u Three Rivers. Soba je bila sasvim solidna za jedno ovakvo mjesto i kraći boravak. Ujutro smo imali uključen i doručak, koji nije bio bog zna čemu, ali sam otkrio mašinu za pravljenje vafala, što mi je tokom cijelog putovanja bila glavna zanimacija u svim smještajima gdje je bila dostupna. Na dnevnom svjetlu smo spoznali da u Three Riversu ima mnogo više restorana nego što se to činilo noću. Zaustavili smo se u Subway-u, poznatom lancu koji prodaje sendviče i uzeli hranu, jer nas je čekao cjelodnevni boravak u prirodi. Three Rivers se praktično nalazi nadomak nacionalnom parku, tako da se nismo morali mnogo voziti do samog ulaza. Uzeli smo godišnju kartu za sve nacionalne parkove u Kaliforniji, a pošto sam bio gost, moji domaćini su se velikodušno potrudili da ne saznam za cijene većine stvari.

Zanimljivo rastinje u Sekvoja nacionalnom parku

Sekvoja nacionalni park je osnovan 1890. godine, a jedan od najzaslužnijih za to bio je škotsko-američki prirodnjak John Muir. Samo sedmicu dana nakon njegovog imenovanja, kongres je utrostručio površinu zaštićenog područja. Vremenom, ovo je postao jedan od najvećih nacionalnih parkova u Sjedinjenim Američkim Državama, i nalazi se rame uz rame sa nacionalnim parkom King's Canyon. Šuma giganata, među kojima se nalazi i General Sherman - najveće drvo na svijetu, privlači veliki broj posjetilaca na godišnjem nivou. S druge strane, pojedini dijelovi parka, uključujući Kern kanjon i skoro 4,500 metara visoku planinu Whitney, su uglavnom lišeni ljudskog prisustva.

Susret sa prvim sekvojama u parku

Bilo mi je interesantno posmatrati kako se krajolik nacionalnog parka mijenja sa svakim kilometrom uspona. Naročito me je oduševio momenat kada je nisko rastinje u kotlini počelo da ustupa mjesto visokom drveću prošaranom bojama jeseni. Vrhunac moje radosti je nastao onog trena kada sam ugledao prvu grupu visokih sekvoja pored puta, te smo se zaustavili kako bismo napravili pauzu na ovom magičnom mjestu. 

Pogled na cestu kojom smo došli

Čak ni slike neće moći da dočaraju ambijent u kome se iz gustog rastinja crvenih i žutih listova izdižu džinovska debla sekvoja, čije se krošnje gube u nebeskom plavetnilu. Blaga crvenkasta boja kore je drugačija od svih četinara koje sam viđao, a kada sam dotaknuo jedno od stabala, jasno sam mogao osjetiti da je u pitanju nešto živo. Tu magiju koju sekvoje imaju treba osjetiti, jer ju je riječima nemoguće dočarati, a na fotografijama je neuhvatljiva.

Pogled na Moro Rock

Nastavili smo vožnju kroz predivnu šumu, kako bismo obišli još neke lokalitete. Zaustavili smo se u blizini jednog proplanka na kojem smo odlučili pojesti sendviče i uživati u vjerovatno najfascinantnijem pogledu koji sam ja u svom životu imao priliku da vidim. Nepregledne planine obrasle šumom i kotline kroz koje vijuga cesta sitna poput zmije u plastu sijena, su me ostavile bez daha. U neposrednoj blizini se nalazio i Moro Rock, ogromna stijena na koju se moguće popeti, ali nam je u tom momentu prioritet bio General Sherman, najveća sekvoja u parku, koju smo željeli vidjeti za dnevnog svjetla.

Sekvoje oštećene u požarima su čest prizor

Od parkirališta do samog stabla vodi popločana staza, a po broju turista se može vidjeti da se radi o veoma popularnom mjestu. Rečeno mi je da se u ljetnim mjesecima u nacionalnim parkovima ne može živjeti od posjetilaca, ali moram priznati da ih ni u oktobru nije manjkalo, iako je situacija bila sasvim podnošljiva. General Sherman važi za trenutno najveće živuće biće na planeti, što je sasvim dovoljan razlog zašto biste poželjeli vidjeti ovo stablo. 

General Sherman, najveće živuće biće na planeti

Ime je dobilo po Williamu Techumeshu Shermanu, generalu iz američkog civilnog rata. General Sherman nije niti najviše, niti nadeblje, niti najstarije drvo na svijetu, ali je najveće po svom volumenu koji iznosi oko 1,487 kubnih metara. Visina stabla iznosi oko 95 metra, najveća širina u prečiniku stabla 11 metara, a opseg u podnožju 31.3 metra. Nadam se da vam ove dimenzije govore dovoljno o grandioznosti ovog drveta starog između 2,200 i 2,700 godina.

Tough Twins, sekvoje blizanci

General Sherman je ograđen drvenom ogradom, kako bi se drvo zaštitilo, pošto sekvoje imaju razgranat, ali plitak sistem korijenja koji se često djelimično nalazi iznad zemljine površine, te je stoga sklon oštećenjima. Nakon uživanja pored ovog fascinantnog drveta, ostalo nam je tek toliko dnevnog svjetla da se vratimo na Moro Rock. Riječ je gigantskoj granitnoj stijeni, do čijeg je vrha tokom 30-ih godina 20. vijeka sagrađeno stepenište, čija je upotreba zabranjena tokom oluja i snježnih padavina. 

Moro Rock

Stigli smo do stijene dok je još uvijek bio dan, ali je nebo polako poprimalo narandžaste nijanse zalazećeg sunca. S obzirom da su stepenice građene uz maksimalno korištenje prirodnih materijala, negdje na pola puta, zaštitna ograda je postajala sve niža, a na pojedinim dionicama su korišteni komadi stijena koji su bili otprilike u visini mojih koljena. Više sam puta kroz svoje putopise naglašavao koliko se užasavam visine, tako da me je u jednom momentu počela hvatati ozbiljna nelagoda. 

Uspon na Moro Rock

Ipak, kao i svaki prethodni put preovladala je nagrada u vidu fantastičnog pogleda koji me je čekao na vrhu. Jedna od mojih saputnica je odustala od uspona i vratila se, a ja sam nastavio do kraja, moleći se da se usput ne sapletem ni o šta. Nažalost nijedna od fotografija koje sam uslikao ne pokazuje dovoljno vjerno jezivost te staze, vjerovatno iz razloga što mi na onim najopasnijim dijelovima nije palo na pamet da pokušam izvaditi telefon. Stigavši na sami vrh, mogu samo reći da je vrijedilo svog pretrpljenog straha jer sam imao osjećaj da se nalazim na krovu svijeta.

Manje strašan dio uspona do vrha

Moro Rock je bio idealan završetak dana, a po silasku u podnožje se ubrzo smrklo tako da nam nije preostalo ništa drugo nego da se zaputimo ka smještaju koji smo rezervisali unutar samog nacionalog parka. Noćna vožnja kroz gigantsku šumu sekvoja je još jedno iskustvo koje ću pamtiti cijelog života. Kada smo stigli u John Muir Lodge koji pripada King's Canyon nacionalnom parku, napolju je uveliko bio mrak tako da nisam imao predstavu gdje se nalazim. 

Dolazak na vrh Moro Rock-a

Sve što sam znao je da ne treba previše da se udaljavam od samog kompleksa zbog mogućnosti bliskog susreta sa medvjedima. Soba je bila sasvim zadovoljavajuća, kao i doručak koji smo narednog jutra tu uplatili. U neposrednoj blizini se nalazi i trgovina, pa smo se tu snabdjeli onime što je bilo dostupno kako bismo i naredni dan mogli provesti u nacionalnom parku. Kada se nalazite na jednom ovakvom mjestu, izbor hrane može biti veoma limitiran, tako da se treba snaći s onim što je dostupno.

Pogled sa stijene Moro Rock

Plan za taj dan bio je da obiđemo nekoliko lokaliteta unutar King's Canyon nacionalnog parka, uključujući drugu najveću sekvoju, odnosno treće najveće drvo u svijetu zvano General Grant. Nalazi u dijelu nacionalnog parka koje nosi naziv General Grant Grove i geografski je izolovano od ostatka parka. 1940. godine, Grant Grove je postao dio nacionalnog parka King's Canyon. 

General Grant, druga najveća sekvoja na svijetu

Predsjednik Eisenhower je 1956. godine proglasio ovo drvo svetištem posvećenim svima onima koji su poginuli u ratu, i ovo je jedino živo stvorenje sa takvim statusom. Interesantno je spomenuti ulogu vatre u razvoju sekvoja. Ovo drveće je prilično otporno na plamen, izuzev na veoma snažne požare. Vatra pomaže u čišćenju lisnatog pokrivača na tlu oko sekvoja, te otvaranju šišarki, dozvoljavajući sjemenu da dopre do zemljišta. Interesantno je da mi je u momentu dok sam se nalazio pored ovog drveta, s jednog od obližnjih borova pala šišarka na glavu, naprosto me šokiravši u momentu. 

Pogled prema krošnjama sekvoja

Srećom pa nisam dobio šišarku Generala Granta u glavu, s obzirom da su šišarke sekvoje izuzetno čvrste. Poviš ovog drveta nalazi se i proplanak sa grupom sekvoja koje rastu u takvoj harmoniji da sam neko vrijeme sjedio na jednom kamenu i potpuno se isključio iz stvarnosti. Još jedna interesantna stvar koja me je potpuno iznenadila u ovom parku jeste stalak sa brošurama montiran pokraj jedne od staza, gdje se posjetioci samouslužuju, a novac odlažu u sanduče pored. Što bi jedan moj prijatelj rekao, kod nas bi odnijeli i brošure i stalak i sanduče s novcem.

Na putu prema Zumwalt Meadowsu

Nakon što smo obavili piknik na jednom od mjesta predviđenih za to, vratili smo se u automobil i nastavili do mjesta koje se zove Zumwalt Meadows i predstavlja vjerovatno posljednji dodir sa civilizacijom unutar parka. Usput smo imali priliku proći kroz nekoliko dijametralno suprotnih krajolika, počevši od spaljenih brda i dolina koji su me podsjetili na površinu neke postapokaliptične planete, zatim kroz kanjon iznad kog se izdižu groteskne granitne visoravni, pa sve do pitomih šuma kroz koje žubori rijeka. 

Zapanjujući prizori prilikom vožnje kroz kanjon

Kada smo stigli do konačnog odredišta i ujedno posljednje tačke unutar parka, imao sam osjećaj kao da smo posljednji ljudi na svijetu jer se nikada ranije nisam nalazio toliko daleko od naseljenih područja. Utisak je dodatno pojačavala činjenica da je već bilo poslijepodne i dnevno svjetlo je počelo jenjavati. Zaustavili smo se na mjestu zvanom River Trail, gdje smo na parkingu ugledali samo jedan ili dva automobila. Na info tabli sam pročitao da je staza duga 1.5 milju, kao i niz drugih informacija poput one da je hranu u automobilu potrebno pažljivo zaštititi od medvjeda. 

Krajolik koji se polako mijenja

Nismo daleko odmakli kada smo ugledali jednu Azijatkinju kako sama šeta stazom. Bilo mi je fascinantno da se neko samostalno uputi na ovo mjesto i još pri tome je riječ o djevojci. Moram primijetiti da su me na mnogo mjesta dok sam bio u Kaliforniji pozdravljali nepoznati ljudi, valjda im je to dio kulture, pa sam na kraju i ja počeo da pozdravljam ljude kada ih sretnem u prirodi. Nedugo nakon Azijatkinje, sreli smo još jednu ženu koja nas je entuzijastično pitala da li smo vidjeli medvjeda, pošto se ona uputila baš s tobom namjerom. Čudan svijet u toj Americi. 

Zumwalt Meadows

Saznali smo da radi u obližnjem prenoćištu, u kome je dan prije našeg dolaska završena sezona, a za nekih desetak dana je trebalo da čitav ovaj kraj bude zatvoren za posjete zbog nadolazeće zime i snjegova. Mrak nas je zatekao na ovom mjestu, tako da smo još jedanput imali priliku da se vozimo noću kroz ionako zastrašujuće krajolike nacionalnog parka. Tek kada se vozite kroz jedan ovakav kanjon, u kome je jedini izvor svjetlosti noćno nebo posuto zvijezdama, shvatite koliko smo zapravo mali i nebitni u ovom kosmosu.

River Trail

Te večeri nas je dosta kilometara dijelilo od rezervisanog prenoćišta, jer smo morali napustiti nacionalni park, proći kroz grad Fresno i nastaviti dalje ka mjestu zvanom Oakhurst. U Fresnu smo se zaustavili u jednom od restorana brze hrane, gdje sam opet imao osjećaj da se nalazim na setu nekog američkog filma. Nakon više od tri sata vožnje i pauze u Fresnu, stigli smo u Yosemite Gateway Lounge, odmaralište smješteno u Oakhurstu, nadomak nacionalnom parku Yosemite. 

Raznolikost pejzaža na malom području

Ovo je bila jedna od najboljih soba koje smo rezervisali na putovanju, ali sam iz nekog razloga te noći najslabije spavao. Sutradan nas je čekao obilazak nacionalnog parka Yosemite, o čemu ću pisati u narednom postu. Nadam se da ste uživali dok ste čitali o Sequoia & King's Canyon nacionalnim parkovima, a ukoliko jeste podijelite svoje utiske u komentarima.

Broj komentara: 7:

  1. Wow! What beautiful place to be. Images are gorgeous.

    OdgovoriIzbriši
  2. Predivno! :) Hvala ti na svim detaljnim opisima i fotografijama koje su jos vise docarale sve napisano. Inace, ovaj park vec dugo planiram da posetim jer mi se pre 5 godina desio nestvaran san - sanjala sam niz cifara koje su,kada sam ih ukucala na Guglu, zapravo bile broj telefona Nacionalnog parka Sekvoja! Najcudnije i najneobicnije iskustvo u mom zivotu ali sigurno i znak da treba zaista i da odem tamo! :)

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Imaš moje najtoplije preporuke za ovo mjesto, nestvarno je lijepo i ima posebnu magiju koju treba uživo osjetiti. San ti je zaista neobičan, i svaka čast što si uspjela zapamtiti brojeve. Nakon povratka bih volio da podijeliš svoje iskustvo u komentarima, biće mi veoma drago da čujem utiske. :)

      Izbriši
  3. Odgovori
    1. Thank you for visiting. I'm glad you like it.

      Izbriši
  4. Beautiful photos! Sequoia's are so majestic, it's hard not to be in awe of them.

    OdgovoriIzbriši