petak, 29. srpnja 2016.

Vodič kroz kanjon Vintgar i Bled, Slovenija - šta posjetiti?

Vjerujem da svi imamo ona mjesta koja želimo da posjetimo, ali se okolnosti obično poslože tako da nas put odvuče na potpuno drugu stranu i ona vječno ostaju „prva ispod crte“ na listi planova. Jedno od takvih mjesta u mom slučaju je bio upravo Bled, i vjerovatno bi još dugo tu i ostao da nisam isplanirao Veneciju koja je šampion na listi odgođenih putovanja. Zbog određenih okolnosti Venecija je i ovaj put prolongirana, a kao zamjenska varijanta, u konkurenciji su se našle Slovenija i Makedonija. Pošto nisam želio obilaziti Skoplje u julu, pobjedu je odnijela Slovenija kao prijatnije mjesto za boravak u ovo doba godine. Isplanirao sam turu koja je uključivala obilazak nekih od najznačajnijih turističkih atrakcija ove zemlje, a prva postaja je trebalo da bude upravo Bledsko jezero.

Bledsko jezero

Krenuli smo u svitanje kako bismo iskoristili dan maksimalno. Vožnja kroz Hrvatsku je prošla bez ikakvih problema, ali autoput kroz monotone slavonske ravnice na koje sam već navikao, me je pomalo uspavao. Kupili smo slovensku vinjetu (15 eura) na benzinskoj pumpi pokraj motela Plitvice nadomak Zagreba i nastavili dalje. Tek po ulasku u Sloveniju oko je počelo da opaža nove detalje i znatiželjno posmatra krajolik. Nedugo po prelasku granice na kojoj nas, za čudo Božije, nisu gnjavili niti pretresali naišli smo na kompleks hala gdje su smješteni različiti prodajni objekti. U jednom od njih smo našli i supermarket u kojem se prodaju isključivo slovenski brendovi i cijene su iznenađujuće povoljne. Kupivši vodu i kroasane, nastavili smo putovanje ka Bledu.

Kanjon Vintgar

Plan je bio da prije odlaska u Bled, gdje smo trebali biti smješteni, svratimo do kanjona Vintgar udaljenog oko 5 kilometara sjeverozapadno. Slovenija je minijaturna država bogata prirodnim ljepotama, tako da se od jedne do druge lokacije može stići za prilično kratko vrijeme. Nakon što smo se sa glavnog puta odvojili prema Vintgaru, kolosijek je naglo počeo da se sužava i vijuga, a krajolik da liči na reklamu za Milka čokoladu. Kada bi spokoj mogao da se flašira, ovo mjesto bi bilo centralni pogon. Slovenačke gore izgledaju baš onako kako ih je u svom istoimenom romanu opisala Milica Jakovljević Mir Jam.

Pješačka staza kroz kanjon Vintgar

Stigavši pred sami kanjon, parkirali smo se na makadamskom parkiralištu koje se ne plaća i produžili nekih pedesetak metara pješke do mjesta gdje se prodaju ulaznice koje koštaju 4 eura za odraslu osobu. Ulaznica sadrži dva odsječka tako da je nipošto nemojte bacati pošto će vam trebati i u povratku jer kanjon ima dva ulaza/izlaza. Kanjon Vintgar je klisura, smještena na istočnoj strani Nacionalnog parka Triglav, kroz koju teče rijeka Radovna i prostire se u dužu od 1,6 km. 


Jedan od nekoliko vodopada u kanjonu Vintgar

Stijene korita su visoke između 50 i 100 metara, dok visina padine iznosi i do 250 metara. Duž cijelog kanjona vodi uska drvena staza priljubljena uz stjenovite zidove klisure, koja je na pojedinim mjestima toliko uska da se posjetioci na jedvite jade mimoilaze. Uprkos tome što je dan bio veoma topao, temperatura u samom kanjonu je bila i više nego prijatna za šetnju, naročito u neposrednoj blizini vode čija se svježina mogla osjetiti i u vazduhu. 


Rijeka Radovna koja kreira kanjon Vintgar

Zaklonjenost od sunca je dodatno pojačavala užitak, tako da smo mogli nesmetano uživati u pješačenju i posmatranju riba koje su se lijeno migoljile kroz stakleno prozirnu površinu rijeke. Pješačenje kroz kanjon zahtijeva izvjesnu kondiciju i nije praktično za slabo pokretna lica. Na pojedinim dionicama možete sići i do same rijeke i na tren napraviti pauzu za fotografisanje nekolicine brzaca i vodopada na koje ćete usput naletjeti. Ipak, da ne biste završili sa blago povrijeđenim zglobom kao ja, preporučujem oprez jer je kamenje klizavo.

Tirkizna voda u kanjonu

Na početku i na kraju staze se, pored biletarnice, nalaze i mali ugostiteljski objekti. Nisam pretjerano obraćao pažnju na to da li služe hranu, ali pretpostavljam da da. Takođe ovdje možete kupiti razglednice ili neke druge sitne suvenire sa motivima kanjona. Nakon što smo stigli do kraja staze, produžili smo na sporednu koja vodi kroz šumu i udaljena je od vode, međutim pošto smo bili već pomalo umorni, a i čekao nas je Bled, brzo smo se vratili istim putem do mjesta gdje smo i započeli obilazak. Moj vječito pretrpani raspored mi nije dopustio da se zadržim duže i upijam ljepotu ovog mjesta.

Bledsko jezero

Od Vintgara do Bleda se stiže veoma brzo, tako da dok smo trepnuli već smo bili na odredištu. Preko Bookinga smo rezervisali izvjesnu vilu po imenu Gorenka, u kojoj smo planirali da provedemo jednu noć. Smještaj na Bledu nije uopšte jeftin, a pošto smo se kratko zadržali nismo težili ka luksuzu. Vila Gorenka je smještena izuzetno blizu Bledskom jezeru, ali smo se malo namučili dok smo je pronašli jer se nalazi doslovno na samom kraju ulice čiji su brojevi razbacani bez jasnog rasporeda, pa sam se isprva osjećao kao Alisa u zemlji čuda tražeći nedostajući broj 9 između kućnih brojeva 8 i 12. Atmosfera u vili je negdje na pola puta između zanimljivog i bizarnog, jer je riječ o veoma staroj, ali šarmantnoj građevini, koja vas usisa poput vremeplova.


Labud i bledski čamac, poznatiji kao "Pletna"

Dok je vlasnik popunjavao obrasce za prijavu, ja sam sjedio pored njega u trpezariji koja je mirisala na uštipke, još uvijek pod utiskom mnoštva kičastih ukrasa koji su me dočekali u hodniku. Dobili smo sobu u kojoj je najnoviji komad namještaja bio stariji barem duplo od mene, ali ako izuzmemo prenaglašen „vintage“ šmek, sve je bilo čisto i uredno. Kupatilo je zajedničko, a kada i toalet su odvojenim prostorijama, pa tako morate pretrčavati s jednog kraja hodnika na drugi da biste oprali ruke i sve ostalo. Ali, kao što rekoh, za jednu noć se može podnijeti. Jezivi ugođaj vile pojačavalo je i nečije uvježvavanje sviranja na violini, koje mi u tom momentu nije mnogo prijalo pa sam jedva dočekao da izađem napolje.

Čokolada sa pršutom i smokvama

Do samog centra Bleda smo stigli za otprilike dvije minute hodanja, a prepoznaćete ga po ogromnom hotelu Park u čijem se prizemlju nalaze brojne tematske prodavnice, uglavnom najrazličitijih suvenira, pa tako osim klasičnih stvari poput magneta, šolja i razglednica, možete pronaći i sapune, različite delicije poput čokolade sa pršutom koju se ne bih usudio probati i još mnogo toga. Preko puta se nalazi još jedan red trgovina slične tematike, kao i turistički info centar gdje možete dobiti besplatnu mapu. U istom bloku je smješten i restoran Park sa terasom, koji je čuven po bledskoj krempiti ili kako je oni nazivaju originalna blejska kremna rezina.

Bledsko ostrvo

Iza hotela Park se nalazi još jedan kompleks poslovnih objekata gdje se pomalo zavučen nalazi i supermarket Mercator, u kojem smo uzeli hladno piće i neke sitnice u njihovoj pekari, te krenuli u šetnju oko jezera. Bledsko jezero je glacijalnog porijekla i svrstava se među najznačajnija prirodna jezera u Sloveniji. Nalazi se na nadmorskoj visini od 475 metara, površina iznosi 1,45 kvadratnih  kilometara, a najveća dubina jezera je 30,6 metara. Uprkos toplom vremenu, brojna stabla uz šetalište pružaju dovoljno hladnovine za prijatnu šetnju. Iznenadio sam se i brojem komaraca, ali još više time što me nijedan nije ubo. 


Jedan od brojnih cvijetnjaka uz obale jezera

Turistima su u sklopu jezera dostupni brojni sadržaji poput plivanja, roštiljanja, vožnje čamcima i sl., s tim što za svaku od ovih aktivnosti postoje tačno označena mjesta. Iako me taj dan uhvatila prehlada, nisam mogao odoliti, a da se i sam ne smočim u jezeru. Voda je bila relativno hladna, ali sam se ubrzo prilagodio na temperaturu pa mi je kupanje bilo pravi užitak. Nažalost, pošto sam kasno stigao do kupališta, napolju je već počelo da se oblača tako da je sunce ubrzo zašlo i kupanje više nije bilo tako ugodno. Umjesto toga sam se vratio do restorana hotela Park kako bih se odmorio i uživao uz bledsku krempitu. 


Slavna bledska kremna rezina (krempita) i suvenir sa Bleda

Iako nisam neki pretjerani ljubitelj krempita, činjenica da je Bled postao poznat po svojoj recepturi koja se u ovom hotelu primjenjuje još od 1953. godine i da je promovišu kao lokalni specijalitet koji se mora probati, mi nije dopustila da odem odavde, a da je ne okusim. Za cijenu od 3,5 eura ćete dobiti poveći komad ukusne krempite, koji će biti dovoljan da vas zasiti na neko vrijeme. Zadovoljan sam ukusom, mada je i u mojoj kući ne pripremaju ništa lošije.

Bledski grad (zamak)

S terase se može ujedno uživati i u pogledu na predivno malo ostrvo u centru Bledskog jezera, kao i na Bledski grad (zamak) koji se uzdiže na litici iznad jezera. Zanimljivo je da je bledsko ostrvo ustvari jedino ostrvo ovog tipa u Sloveniji, a krasi ga nekoliko građevina, među kojima je svakako najupečatljivija Crkva Uznesenja Djevice Marije iz 15. vijeka. Do ostrva je moguće doći ili iznajmljivanjem čamca ili vožnjom u velikim turističkim čamcima zvanim pletna po cijeni od 12 eura. 


Bledski zamak

Ja sam imao veliku želju, ali nevrijeme u najavi mi je osujetilo plan. Ulaz u crkvu se dodatno plaća, oko 3 eura ako se ne varam. Interesantno je da su cijene pojedinih usluga i proizvoda na Bledu poprilično visoke za naš standard, pa tako recimo ulaznica za Bledski zamak košta 10 eura. Pošto su me u narednih par dana čekali novi troškovi, nisam htio plaćati ulaznicu za zamak jer mislim da ta cijena nije opravdana. 


Pogled na bledski zamak i Crkvu Sv. Martina

Neke od mnogo ljepših evropskih dvoraca poput Hunjadi zamka sam plaćao manje. Istražujući malo prije puta, otkrio sam da se sa zamka pruža odličan pogled na jezero, ali postoji i alternativno rješenje koje je besplatno. Stoga sam se popeo do samog zamka, ali sam ga zaobišao sa stražnje strane, gdje se nalazi mali proplanak sa savršenim pogledom. Ne dajte da vas obeshrabri tabla sa natpisom da je staza zatvorena zbog renoviranja jer u suštini se može bez problema stići do tog vidikovca. Ispostavilo se da nisam otkrio toplu vodu, jer sam tamo zatekao još desetak drugih turista koji su takođe otkrili skriveno mjesto.


Crkva Sv. Martina na Bledu

Ukoliko se ipak odlučite da posjetite zamak, evo par korisnih informacija. Riječ je o srednjovijekovnom zamku, najstarijem u Sloveniji, koji se prvi put spominje 1011. godine u darovnici koju je izdao car Henrik II u korist biskupa grada Brixena. Najstariji dio zamka je romanička kula, a u srednjem vijeku su nadograđene i brojne druge kule, a utvrda ojačana. Ostale građevine unutar zamka su uglavnom podignute u renesansnom stilu i raspoređene su oko dva dvorišta koja su povezana stepenicama. Ukoliko niste posjećivali slične zamkove, svakako ga nemojte propustiti.

Unutrašnjost Crkve Svetog Martina, Bled

Nakon prvih naznaka mogućeg nevremena priveo sam fotografisanje kraju i krenuo stazom niz šumovitu liticu nazad ka jezeru i smještaju. Usput sam naišao i na župnu Crkvu Sv. Martina, neogotičku građevinu podignutu početkom 20. vijeka na mjestu starije gotičke crkve iz 15. vijeka. Crkva je ukrašena freskama slikara Slavka Pengova u periodu između 1932. i 1937. godine. Ispred crkve se nalazi postolje za putokaz koje je dizajnirao slavni slovenski arhitekt Jože Plečnik pred Drugi svjetski rat.

Bogato ukrašena apsida Crkve Sv. Martina

Nećkao sam se da li da ulazim u crkvu jer sam po običaju bio odjeven u šorc i majicu bez rukava, pa sam na kraju ipak odlučio da uđem. Unutra nije bilo nikoga i bilo je zaista neobično iskustvo naći se sam u jednom tako prostranom i velelijepnom objektu. Nakon obilaska crkve, postalo je izvjesno da do prave oluje na kraju ipak neće doći, a jedina promjena vremena se ogledala kroz malo zahlađenje što je značilo da se aktivnosti napolju mogu nastaviti ali uz malo topliju garderobu.

Ispred Crkve Sv. Martina na Bledu

Nakon što smo otišli u sobu da se presvučemo i konstatovali da nečije uvježbavanje violine još uvijek traje, odlučili smo ostatak večeri provesti u šetnji drugom stranom jezera pored zanimljivih starih vila, posmatrajući labudove i patke koje su se brčkale uz obalu. Žao mi je što nisam imao priliku provesti barem još jedan dan na Bledu, a ako mene pitate dva dana su sasvim dovoljna za uživanje na ovom mjestu i moja je preporuka da kombinujete Bled sa obilaskom nekih okolnih mjesta kao što su kanjon Vintgar ili Bohinjsko jezero. Možete čak i slijediti moj primjer pa organizovati turu do slovenskog primorja, o čemu će više riječi biti u narednim postovima.


Jedno od omiljenih mjesta za fotografisanje

Narednog dana smo imali plan da sa Bleda odemo do Bohinja, pa zatim u Piran. Nažalost prizor koji nas je dočekao ujutro bio je veliki pljusak, zbog čega smo bili prinuđeni da promijenimo plan. Stoga smo umjesto Bohinjskog jezera kao alternativu odabrali Trst, koji nam je bio nekako usput na putu do Pirana. Nadam se da ste uživali u čitanju, a u idućem postu se vidimo u Trstu, pa se zatim ponovo vraćamo u prelijepu Sloveniju, koja me je oborila s nogu iako je dosad nisam doživljavao kao pretjerano zanimljivu destinaciju. Da li ste bili nekada na Bledu i kako vam se dopao?


subota, 23. srpnja 2016.

Vodič kroz vodopad Kravice i Međugorje, Bosna i Hercegovina

Napokon je došlo vrijeme da podijelim s vama utiske i sa posljednje dionice moje mini hercegovačko-dalmatinske ture. Nakon dinamičnog vikenda koji je započeo u Mostaru, nastavio se u Dubrovniku i Stocu, završni dio rute je uključivao posjetu vodopadu Kravice kod Ljubuškog. Neposredna blizina Međugorja, koje je danas u svijetu poznato kao jedno od najvećih katoličkih svetišta, mi nije dopuštala da ga izostavim iz programa putovanja. Po završetku obilaska nekropole stećaka u Radimlji, zaputili smo se magistralnom cestom M6 ka zapadu u pravcu Čapljine i Ljubuškog. Vodopad Kravice je smješten u neposrednoj blizini mjesta Studenci, a dolazak do njega će zahtijevati čak i uključenje na dionicu autoceste A1 kojom ćete se voziti nekoliko kilometara.

Vodopad Kravice

Najbolje je da uključite navigaciju ukoliko je imate, ali imajte na umu da će od momenta nakon što izađete sa autoceste ona prestati da vam bude adekvatan vodič jer će vas konstantno upućivati na makadamske puteve i kozije staze. Stoga je najbolje da pratite table, ali pošto se one relativno kasno počinju pojavljivati, moj savjet vam je da pitate prolaznike usput jer će vas oni najbolje uputiti. Nakon što nas je navigacija dobro prošetala gore dole, prepustili smo tu ulogu lokalcima koji su nas usmjerili, a turističke table koje su se ubrzo pojavile, kao i tabla za naselje Kravice, potvrdile su da smo na pravom putu.

Autocesta do Kravica

Vodopad Kravice ili Kravica, kako se još može sresti na natpisima, mi je vjerovatno najduže priželjkivana destinacija kada je riječ o Bosni i Hercegovini. Sjećam ga se još sa naslovnice geografskog časopisa koji sam kupio u osnovnoj školi, nemajući svijest o tome da se to predivno čudo prirode nalazi u mojoj zemlji. Kroz Hercegovinu sam prošao bezbroj puta pri odlasku na Jadransko more, ali pošto Kravice za razliku od Blagaja i Počitelja nisu baš usput, ta posjeta mi je uvijek izmicala. Ovaj put sam čvrsto odlučio da ne propustim niti nekropolu stećaka u Radimlji, a pogotovo vodopad. Putokazi su nas doveli do velikog besplatnog parkinga gdje smo ostavili automobil, odakle smo se uputili ka kućici u kojoj se prodaju karte.

Pogled na Kravice

Cijena ulaznice po osobi je 4 KM (oko 2 eura), a ukoliko želite koristiti parking unutar samog kompleksa, platićete dodatnu naknadu u zavisnosti od vrste vozila (npr. za automobile 2 KM za prvi sat i 1 KM za svaki naredni, za autobuse 10 KM za prvi sat i 5 KM za svaki naredni, kamp prikolice 4 KM po satu i motocikle 0,50 KM po satu). Ovo vam može biti dobra opcija ako želite neku dodatnu sigurnost za svoje prevozno sredstvo, iako vam oni ne garantuju ni za kakvu eventualno nastalu štetu. Prije ulaza imate i nekoliko štandova sa suvenirima, iako se na njima u većoj mjeri nalaze motivi Međugorja negoli samih vodopada. Zapravo, ja nisam vidio nijedan dovoljno privlačan suvenir da bih ga poželio kupiti.

Jedan od prizora pri spuštanju do vodopada

Krenuvši stazom pored naplatne kućice, nije trebalo mnogo da se ukaže grandiozan vodopad koji formira rijeka Trebižat. Visina vodopada varira između 26 i 28 metara, a prečnik vodenog amfiteatra iznosi čak 120 metara. Vodopad je sa svih strana okružen zelenilom, a posebno je impresivna flora koja raste na sedrenoj podlozi rijeke Trebižat, pa se pored mahovine, lišajeva i algi, oko vodopada mogu vidjeti i topole, smokve i konopljike. Do samog vodopada vodi popločano stepenište, a usput ćete moći uživati u mediteranskom rastinju poput grmova nara kroz čije se narandžaste cvjetove ukazuju mlazovi kristalno čiste vode.

Restoran pokraj vodopada Kravice

Tog dana posjećenost lokaliteta je bila velika, ali ipak ne u tolikoj mjeri da bi me gužva iritirala. U podnožju vodopada je dopušteno kupanje na vlastitu odgovornost, ali pošto je bilo oblačno i još uvijek pomalo hladnjikavo nisam razmatrao tu opciju. Umjesto toga sam iskoristio priliku da napravim nekolicinu (desetine, da se ne lažemo) fotografija za blog. Telefon nažalost nije mogao zabilježiti svu ljepotu ovog mjesta, a nedostatak sunca mi takođe nije išao u prilog. Proveo sam neko vrijeme posmatrajući vodopade, dok su mi oko glave letjeli bezazleni vilinski konjici modroplavih krila. Moji pokušaji da ih uslikam nisu urodili plodom, jer su nemirno lepršali oko lijana okolnog drveća, ne zastajući ni tren, da bih uspio da ih fokusiram.

Kupači u podnožju vodopada

Budući da vrijeme nije omogućavalo kupanje, a drugog sadržaja osim jednog jedinog restorana nije bilo, odlučili smo produžiti dalje ka Međugorju. Međugorje važi za jedno od najpoznatijih katoličkih svetišta u svijetu, a nakon ukazanja Djevice Marije 1981. godine koja su se u kontinuitetu nastavila do današnjeg dana, vjerski turizam je doživio procvat u pravom smislu te riječi jer ga godišnje posjeti oko milion vjernika iz cijelog svijeta. 


Crkva Sv. Jakova u Međugorju

Prvo ukazanje se dogodilo 24. juna 1981. godine na brdu Crnica kada je šestoro mladih izvijestilo o fenomenu pojave Djevice Marije. Sutradan se četvoro njih osjetilo snažno privučenim mjestu prvobitnog ukazanja, a pridružilo im se još dvoje, dok se dvoma iz prvobitne skupine Gospa više nikada nije ukazala. Neki od njih i dan danas imaju svakodnevna ukazanja u kojima im Djevica Marija prenosi svoje poruke, dok drugi pak imaju ukazanja na određeni dan u godini. Više informacija o vidiocima i samom istorijatu fenomena možete pogledati na ovom linku.

Unutrašnjost crkve Sv. Jakova u Međugorju

Čitav fenomen je do današnjeg dana predmet kontroverzi, a Vatikan još uvijek nije zauzeo službeni stav po tom pitanju. Nisam katolik, ali sam htio posjetiti ovo mjesto iz znatiželje i marketinških razloga (profesionalna deformacija) kako bih samostalno prosudio koliko se ovo mjesto razvilo zahvaljujući vjerskom turizmu. Cijela priča oko svakodnevnog ukazivanja Gospe mi djeluje nevjerovatno, pa čak i pomalo neuvjerljivo, ali iz poštovanja prema tuđoj religioznosti neću se upuštati u dalju priču na tu temu, nego ću pristupiti situaciji iz potpuno drugačijeg ugla – ekonomskog.

Suveniri iz Međugorja

Pošto nas je navigacija ponovo prošetala pogrešnim putem, moj savjet vam je da se držite glavnog puta i ne skrećete na sumnjiva i malo vjerovatna skretanja, nego da pratite putokaze. U kasno poslijepodne smo stigli u Međugorje, a nepregledan red objekata duž glavnog puta je ukazivao na opasan ekonomski centar. Imao sam određena očekivanja od Međugorja, ali ono što sam vidio me je naprosto ostavilo bez teksta. Obišao sam priličan broj zemalja dosad, ali više suvenirnica i smještajnih kapaciteta na jednom mjestu nisam vidio. Parkirali smo nedaleko od Crkve Svetog Jakova, koju ćete vidjeti na svakoj razglednici ili fotografiji Međugorja i koja je glavno molitveno sjedište.

Kipovi i suveniri u trgovini

Nakon utemeljenja župe 1892. godine, podignuta je prva župna crkva, čiji su zidovi zbog trusnog tla na kome je podignuta ubrzo počeli pucati, te se stoga odmah nakon Prvog svjetskog rata počelo razmišljati o izgradnji nove crkve na kojoj su radovi trajali od 1934. do 1969. godine, kada je najzad blagoslovljena. Unutrašnjost, kao i spoljašnjost crkve, je arhitektonski poprilično jednostavna tako da na mene, kao ljubitelja bogato ukrašenih enterijera, nije nikakav poseban utisak. Ono što mi je bilo zanimljivo jeste ogroman broj ispovjedaonica instaliranih u vidu kabina sa bočnih strana crkve. Isprva nisam bio načisto o čemu je riječ i bolje da ne spominjem prvu asocijaciju, ali kada sam se približio vidio sam na vratima natpise sa nazivima pojedinih jezika i tek tada sam povezao šta je u pitanju.

Ispovjedaonice u Međugorju

Iza crkve se nalazi ogroman plato sa binom i nizovima klupa, gdje pretpostavljam da se održavaju vjerski skupovi i manifestacije tokom perioda velikih posjeta. Na oko kilometar i po od crkve nalazi se brdo ukazanja koje sam takođe želio posjetiti. Jedan dio puta smo prešli autom, usput pitajući prolaznike u kom pravcu da idemo. U momentu kada se put počeo naglo sužavati pod najezdom načičkanih prodavnica, apartmana i stambenih kuća, odlučili smo se parkirati i posljednjih par stotina metara preći pješke. 


Kip Gospe u jednom od dvorišta

I sada mi iz glave ne izbija količina suvenira koju sam tamo vidio. Pokušajte zamisliti bilo koji predmet sa likom Gospe i budite sigurni da ćete ga pronaći. Od figurica veličine malog prsta do grotesknih statua, ukrasnih tanjira, zvona, krunica, privjesaka, nakita, razglednica, pa čini mi se do posuđa. Ono što mi je interesantno je što za razliku od drugih turističkih mjesta, ponuda uopšte nije jednolična. Recimo ako govorimo konkretno o magnetima za frižider, veoma se razlikuju od prodavnice do prodavnice tako da ako želite pravu uspomenu iz Međugorja, dobro pročešljajte trgovine da biste pronašli baš ono što tražite.


Katolička crkva Zajednice blaženstva

Suvenirnice se prostiru dokle god to konfiguracija terena dozvoljava, tačnije do pred samu stijenu gdje se Djevica Marija ukazala. Tu onda nastupaju prodavci voća sa pokretnim štandovima instaliranim neprimjereno blizu mjestu ukazanja, koje je obilježeno plavim željeznim krstom i kipom Gospe. Zapravo postoje dva takva mjesta, udaljena desetak metara jedno od drugog. Pretpostavljam da je tako napravljeno iz praktičnih razloga, kako bi se omogućilo većem broju ljudi da se mole. 


Brdo ukazanja

Po prisutnima se vidi da tu ima dosta i bolesnih i nesretnih, i ja se iskreno nadam da će barem nekome ta molitva pomoći ili mu barem donijeti mir. Ono što je neosporno jeste da je stanovnicima Međugorja ovo ukazanje ili kako ga racionalna strana mog uma naziva projekat, donijelo izvjesno materijalno blagostanje i priliku da u naizgled besperspektivnom hercegovačkom kršu naprave funkcionalnu životnu sredinu. Kupivši suvenir u znak sjećanja na ovu posjetu i pod snažnim utiskom viđenog, najzad sam završio svoje vikend putovanje.

četvrtak, 14. srpnja 2016.

Vodič kroz Stolac i nekropolu stećaka Radimlja - šta posjetiti?

Posljednjih nekoliko mjeseci sam postao potpuni zaljubljenik u tzv. „road trip“ koncept putovanja, što bi u prevodu značilo putovanje automobilom od mjesta do mjesta. Nakon što sam obišao Mostar, Počitelj i Dubrovnik, u povratnoj varijanti sam se odlučio zadržati u Stocu, ušuškanom gradiću smještenom na jugoistoku Bosne i Hercegovine. Prije mene, ovdje su se kroz istoriju zaustavili Iliri, grčki pomorci, rimski patriciji, istočno gotski i osmanski osvajači, slavenski velikodostojnici, venecijanske vojskovođe i austrougarski namjesnici, ostavivši u amanet gradine i grobove koji su me i privukli u ovaj kraj.

Nekropola stećaka Radimlja

Stolac je prostor sa vjerovatno najdužom i najraskošnijom istorijom života u Bosni i Hercegovini, o čemu svjedoče materijalni ostaci urbanog života kroz razdoblje dugo preko 3.500 godina, koliko su stari posljednji poznati nalazi ilirskog grada Daorsona, kojeg zbog svoje starosti nazivaju  bosanskohercegovačka Mikena. Smatra se da su na ovom prostoru ljudi kontinuirano živjeli unazad 16.000 godina, a dokazi se nalaze na sve strane, počevši od pomenutog Daorsona, preko nekropola stećaka na Radimlji, Boljunima, Rotimlji i Hodovu, pa do tvrđave starog grada Vidoškog. Današnje ime Stolac je dobio relativno kasno, budući da prvi poznati podatak o tome datira iz 15. vijeka.

Sahat kula u Stocu

Tog dana sam imao ambiciozne planove za obilazak nekoliko hercegovačkih znamenitosti, između kojih i nekropolu stećaka Radimlja, tako da sam kroz Stolac faktički planirao samo proći uz eventualno zadržavanje od pola sata. Prošavši podno obronaka planine Hrgud, stigao sam u grad koji mi je djelovao usnulo, a oblačan junski dan je dodatno pojačavao taj utisak. Kao što se to dešava u malim gradovima, naročito u Bosni i Hercegovini, parking nije bilo teško pronaći jer ne postoje striktna pravila niti sistem naplate, pa se lako uvući u neku od sporednih ulica i tu stacionirati.

Sultan Selimova džamija u Stocu i unutrašnje dvorište

Među prvim zanimljivostima koje sam uočio jeste mali, svježe renoviran centar grada, kojim dominiraju Sultan Selimova džamija i sahat kula. Ne postoji precizan podatak o tome kada je sahat kula sagrađena, ali se smatra da je to bilo poslije 1664. godine, budući da se ne spominje u putopisima turskog putopisca Evlije Čelebije. Bila je funkcionalna sve do Prvog svjetskog rata i otkucavala vrijeme po a la turca satu. Srušena je 30-ih godina 20. vijeka, a donedavno su bili vidljivi jedino njeni temelji. Uprkos protivljenju i problemima koje su stvarale određene strukture lokalne vlasti, obnovljena je 2012. godine donacijama građana Bosne i Hercegovine, ali i drugih zemalja.

Freske na Sultan Selimovoj džamiji

Sultan Selimova džamija je dio graditeljske cjeline stolačke čaršije kojoj pripadaju i harem sa šadrvanom, čatrnjom i grobljem, prostor nekadašnjeg mekteba i musafirhane, 15 dućana i još nekolicine objekata i proglašena je nacionalnim spomenikom. Sagrađena je 1519. godine i smatrana je najvećom i najljepšom u okolini, a nazivali su je još i Careva džamija. Posebna značajka ove džamije bile su pokretne levhe iz 18. i 19. vijeka ispisane tintom na pergamentu, od kojih su neke iluminirane bojenim ukrasima i tečnim zlatom. Pored ovih, džamiju je krasilo i dvadesetak levhi na zidovima, urađenih u fresko tehnici i za njih se pretpostavljalo da potiču iz 1788. godine kada je džamija obnavljana.

Kula tvrđave Vidoški iznad Stoca

Careva džamija je imala i svoju biblioteku sa više desetina rukopisa na bosanskom, arapskom, turskom i perzijskom jeziku iz perioda 17. do 19. vijeka. Džamija je minirana i zapaljena 1993. godine, tokom građanskog rata, a zatim i u potpunosti sravnjena sa zemljom skupa sa pratećim objektima. Cjelokupan kompleks je nedavno ponovo izgrađen, čime je Stocu vraćen izgled grada koji vrijedi posjetiti. Nisam mogao da odolim, a da ne zavirim u dvorište džamije, u čijem se centralnom dijelu nalazi šadrvan. Posebno su me iznenadile freske na pročelju džamije koje prikazuju drveće, što nije uobičajeno u islamskoj arhitekturi.

Pogled na Stolac sa tvrđave

Nakon obilaska džamije, odlučili smo se popeti na tvrđavu Vidoški koja se uzdiže iznad grada. Uprkos tome što je već bio kraj juna, sunca nije bilo na vidiku pa je uspon ka vrhu protekao bez značajnijeg napora. Uspevši se stazom koja vodi pokraj okolnih kuća, stigli smo u podnožje utvrde. Vidoški (ili Vidovski) grad iznad Stoca spada među najveće utvrđene gradove u Bosni i Hercegovini i spominje se 1375. i 1444. godine. Grad je tokom svoje istorije više puta nastanjivan, nadograđivan, napuštan i ponovo naseljivan. 


Pogled na Stolac sa tvrđave Vidoški

Turski putopisac Evlija Čelebija ga u svojim putopisima iz 1664. godine ne spominje, što znači da je vrlo moguće da se grad tada nalazio u ruševnom stanju. Prema nekim zapisima, grad je nekoliko puta stradao od udara groma i eksplozije baruta. Svoj današnji izgled tvrđava Vidoški je poprimila 1888. godine kada ga je austrougarska vojska porušila i ponovo izgradila u skladu sa vlastitim potrebama.

Utvrda Vidoški

Danas, u 2016. godini, od grada nije ostalo mnogo osim vanjskih zidina i kula. Naziru se tragovi pojedinih prostorija unutar samog grada, ali samo bi neko stručan mogao da odredi šta se gdje nalazilo, pa se nisam zamarao mnogo time, nego sam se prošetao poljanom i uživao u pogledu sa utvrde na Stolac koji je sanjario u kotlini. Za vrijeme mog boravka sreo sam samo jednu manju grupu turista starije dobi, za koje nisam bio siguran da li su porijeklom odavde, ali govorili su njemački jezik. Cjelokupan kompleks nema ni uređene staze za pješake, niti bilo kakav drugi prateći sadržaj. Samo sirova priroda i ostaci utvrde okamenjeni u vremenu i u dobroj mjeri prepušteni sebi, kišama i snjegovima. Kako sam kasnije saznao, samo se u maju održava jedna kulturna manifestacija unutar tvrđave i to bi bilo sve.

Inat ćuprija

Sa vrha smo ugledali i rijeku Bregavu koja je poput nemirne modre zmije krivudala u ponoru, povremeno nestajući iza krovova načičkanih kuća. Ograničeni vremenom, odlučili smo krenuti dalje jer nas je čekao dug put, ali smo prije toga željeli pogledati pobliže ćupriju koju smo zapazili sa vidikovca. Riječ je o tzv. Inat ćupriji, jednom od brojnih glasovitih mostova koji spajaju obale Bregave. Ova ćuprija u pozadini krije interesantnu priču o begu koji se morao odazvati sultanu da ide u vojsku, a njegovo odsustvo je iskoristio jedan seljak iz Ljubinja kako bi došao na vlast. Zatekavši majstore kako skidaju skele sa Donje ćuprije, naredio je da mu na sjevernoj strani Stoca naprave ćupriju ljepšu od begove.

Ćuprijska džamija u Stocu

Majstor Isah, svjestan da će ga snaći begov bijes kada se vrati, odluči da napravi ćupriju koja bi bila i po volji bega. Predloži nalogodavcu da napravi ćupriju u vidu burme, tako da pola prstena bude iznad, a pola ispod nivoa vode. Međutim, seljak je insistirao da ćuprija ima više prstenova nego begova. On ga posluša, ali odluči da u znak osvete svaki prsten bude nepravilan. Kada se beg vratio, počeo je da kažnjava sve koji su radili protiv njegove volje, pa je pozvao i majstore da ih izgrdi i kazni batinama. Begovo vrijeme je odavno prošlo, ali i dan danas na ovom mjestu stoji Inat ćuprija.

Magneti sa motivima Stoca

Pored ćuprije je smještena i džamija Hadži Alije Hadžisalihovića, poznata i kao Ćuprijska džamija. Sagrađena je 1736. godine na lijevoj obali rijeke Bregave, uz samu Inat ćupriju. U toku građanskog rata 1993. godine srušena je od strane HVO-a, a obnovljena i zvanično otvorena 2010. godine i danas se nalazi na listi nacionalnih spomenika. Džamija je otvorena za posjete, a posebno sam se oduševio kada sam u jednoj od pomoćnih zgrada ugledao malu radionicu u kojoj se prodaju suveniri. Kao neko ko je pasionirani sakupljač magneta sa putovanja, toliko sam bio radostan što sam ih našao na jednom tako neočekivanom mjestu, da se na kraju nisam mogao odlučiti koji da uzmem, pa sam odabrao dva.

Bosanska kuća na obali Bregave

Preko puta ove džamije nalazi se interesantna stara bosanska kuća u otomanskom stilu kakvih u gradu ima nekolicina. Stolac inače obiluje znamenitostima iz ovog perioda, a među njima je vjerovatno najznačajnija tzv. Begovina, koja predstavlja privredni kompleks sa konacima i baštama, smješten na sjeveroistočnoj strani grada. Nekada je pripadala kapetanskoj proodici Rizvanbegović i izdvojena je iz strukture grada u posebnu cjelinu, uz uvažavanje konfiguracije terena, ali i potrebe za porodičnom intimom. Ja je nažalost nisam uspio obići ovaj put, ali ako ste u Stocu imajte je na umu.

Stećak u nekropoli Radimlja

Ono što sam svakako planirao posjetiti jeste nekropola stećaka u Radimlji, udaljenoj oko 4 kilometra sjeverozapadno od Stoca. Pošto ću se u narednim redovima baviti ovom nekropolom, spomenuću da na ovom području postoje i druge nekropole vrijedne pomena, kao što su Boljuni, Rotimlja, Trijebanj i sl. Uz Boljune, nekropola stećaka Radimlja je svakako najpoznatija. Pošto je obilazak ovog lokaliteta bio i moj prvenstveni motiv za posjetu Stocu, nestrpljivo sam čekao kada će se pokraj puta ukazati veličanstveni bijeli spomenici.

Nekropola stećaka Radimlja

Na moju sreću, vožnja od Stoca do Radimlje je trajala veoma kratko, a moje ushićenje je naglo poraslo kada smo stigli. Ako dolazite iz pravca Stoca, nekropola se nalazi sa vaše lijeve strane, iako se jedan manji broj stećaka nalazi sa desne strane puta i ta je nekolicina nažalost poprilično prepuštena slučaju. Na ulazu u nekropolu nalaze se dvije table, jedna je klasična turistička sa obavještenjima o sadržajima i pravilima ponašanja, a druga sa kratkim istorijatom nekropole. 


Stećak u obliku krsta

Na njoj stoji da je ova nekropola jedan od najvrijednijih spomenika kulture srednjovjekovnog perioda u Bosni i Hercegovini. Većina spomenika datira iz 15. i 16. vijeka, o čemu svjedoče natpisi na jednom od spomenika članova porodice Hrabren-Miloradović, koja je u ovom periodu vladala oblašću Mostara, Stoca i Popova, a koji su sahranjeni na Radimlji. Prema podacima iz 1967. godine, nekropola je brojala ukupno 133 primjerka.

Jedan od najvrijednijih stećaka

Od tog broja, 36 ima oblik ploče, jedan stubne ploče, 27 sanduka, 24 sanduka na postolju, 4 visoka sanduka, 5 visokih sanduka na postolju, 2 sljemenjaka na zabat, 31 sljemenak sa postoljem i 3 u obliku krsta. Izgradnjom ceste Čapljina – Stolac, u periodu austrougarske uprave, nekropola je presječena, tako da je oko 11 primjeraka ostalo na sjevernoj, a svi ostali na južnoj strani puta. Pretpostavlja se da je tom prilikom uništeno 20-ak spomenika. Spomenici ove nekropole su svrstavani i orijentisani u smjeru sjeverozapad-jugoistok.

Ukrašeni stećak

Od ukupnog broja, 63 su ukrašena. Dekoracije na spomenicima sa Radimlje su izvedene u plitkom reljefu, tehnikom urezivanja ili kombinovano. Najljepše ukrašeni oblici su sljemenjaci i visoki sanduci. Što se tiče motiva kojim su dekorisani, po brojnosti i obradi se najviše ističu istorijske trolisne lozice i tordirane vrpce, te simbolički motivi poput sunca, zvijezde i polumjeseca. Prisutni su i motivi krsta, štita, mača i luka sa strijelom, a na nekolicini stećaka se mogu vidjeti prikazi životinja ili muške figure sa visoko podignutom rukom. Osim njih mogu se naći i prikazi viteških dvoboja, lova i plesa.

Stećak u nekropoli Radimlja

Područje je ugroženo nezakonitom gradnjom objekata (koje sam prilikom fotografisanja žučno nastojao izostaviti iz kadra) i smetljištem u neposrednoj blizini, kao i neodržavanjem. Na lokalitetu nije bilo drugih posjetilaca, a u susret nam je izašla zaposlenica koja je djelovala pomalo iznenađeno što se neko pojavio. Cijena ulaznice je 4 KM (oko 2 eura), a ukoliko dolazite u velikim grupama, onda je cijena 2 KM po osobi. Kupili smo ulaznice i pokupili nekolicinu dostupnih brošura unutar lijepo uređenog pratećeg objekta i bacili se na razgledanje. Na ovom mjestu se nažalost ne mogu kupiti suveniri sa motivima stećaka ili grada Stoca, tako da je najbolje da to učinite u kompleksu Ćuprijske džamije.

Grmovi nara u nekropoli Radimlja

Moram priznati da je posebno iskustvo uživo vidjeti i dotaći spomenike koje sam godinama gledao na koricama udžbenika u osnovnoj školi i koji su bili tema mnogih domaćih književnih djela, među kojima je svakako najistaknutije „Kameni spavač“ Maka Dizdara. Nekropola je je 2012. proglašena za nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine, a kao što sam gore već spomenuo, zbog nemara je dospjela i na listu ugroženih spomenika. 


Motivi plesa i životinja na stećcima

Nekropola Radimlja je skupa sa drugim nekropolama stećaka u Bosni i Hercegovini i okolnim zemljama nominirana i za UNESCO-vu listu zaštićene kulturne baštine, a u julu 2016. i zvanično uvrštena. Inače, treba spomenuti da se od ukupno 70.000 stećaka na ovim prostorima, čak 60.000 njih nalazi u Bosni i Hercegovini dok se preostali nalaze u Hrvatskoj, Crnoj Gori i Srbiji.

Stećci u obliku sarkofaga

Ako pored stećaka želite vidjeti još nešto novo, obratite pažnju na listopadno drveće smješteno uz sami rub nekropole. Na prvi pogled ne privlači pažnju i rijetko ko će skrenuti pogled u tom pravcu, ali ako se približite drvetu, na stablu ili tlu ćete ugledati neobične zelene plodove koji izgledom neodoljivo podsjećaju na ljudski mozak. Nisam mogao odoljeti da ne pitam radnicu o čemu se radi pa mi je objasnila da je u pitanju Maklura (lat. Maclura pomifera), poznata i kao Osage narandža ili jednostavno drvo mozak. Porijeklom je iz Sjeverne Amerike, a ne zna se tačno ko ju je donio u Radimlju, iako se na mjestu gdje drveće raste nekada nalazila kafana, pa ko zna kako je stiglo. Maklura je inače srodnik duda, iako njeni plodovi nisu jestivi. 


Plod maklure

Nekropola je jednostavna i brza za obilazak, tako da je možete uklopiti u raspored čak i ako ste u stisci s vremenom. Zanimalo me je kakva je inače posjećenost nekropole, pa sam od zaposlenice saznao da se iz godine u godinu povećava, da stižu čak i organizovane ture, a i broj stranaca koji dolaze je u postepenom rastu, što mi je bilo veoma drago za čuti jer je ovo mjesto zaista vrijedno pažnje i treba ga čuvati i promovisati. Ja sam taj dan imao u planu još obilazak vodopada Kravice i Međugorja, tako da sam se morao oprostiti od Radimlje.


Oleanderi u Radimlji

Okolina Stoca je bogata znamenitostima, pa tako osim svega što sam naveo možete posjetiti i ostatke ilirskog grada Daorsona, grob sarajevskog rabina Moshe Danona na putu Mostar - Stolac, paleolitsko nalazište Badanj ili park prirode Hutovo Blato. Ukoliko ste nekada bili u Stocu ili biste voljeli posjetiti nekropolu stećaka Radimlja, ostavite komentar ispod posta.