srijeda, 27. siječnja 2016.

Prelazak granice sa pasošem ili ličnom kartom?

Prateći ključne riječi u statistici bloga, primijetio sam da dosta ljudi ima dileme oko putnih isprava potrebnih za prelazak državne granice. Nadam se da ste dosad apsolvirali činjenicu da je svim zemljama bivše Jugoslavije (s izuzetkom Hrvatske i Slovenije) potreban pasoš za ulazak u zemlje Evropske Unije. Za ulazak na teritorij Velike Britanije i Irske pored pasoša je neophodna i viza.


Ono što mnogima stvara zabunu jeste s kojim putnim ispravama preći granicu sa susjednim državama, naročito sa Hrvatskom. Odmah da vam kažem da od momenta ulaska Hrvatske u Evropsku Uniju, ostale zemlje bivše Jugoslavije više ne mogu prelaziti hrvatsku granicu sa ličnom kartom, nego samo sa pasošem. 

U nastavku sam napravio pregled koji će vam omogućiti da vidite da li možete samo sa pasošem (putovnicom) ili i sa ličnom kartom (osobnom iskaznicom) preći granicu sa Bosnom i Hercegovinom, Srbijom, Crnom Gorom, Makedonijom, Hrvatskom ili Albanijom. Dovoljno je da sa lijeve strane pronađete vašu zemlju i uparite je sa zemljom u kojom putujete.

Kliknite na sliku za uvećani prikaz

Još nekoliko važnih napomena:
  • Ukoliko u neku od navedenih država stižete preko aerodroma, lična karta neće biti validna putna isprava, nego će vam trebati pasoš (putovnica).
  • Bosna i Hercegovina i Makedonija su pokrenule pregovore o prelasku granice samo sa ličnom kartom, ali oni su još u toku.
  • Državljanima Bosne i Hercegovine je, za razliku od ostalih zemalja bivše Jugoslavije, neophodna viza za putovanje na Kosovo. Vizu je moguće dobiti u konzularnim predstavništvima Kosova u Tirani i Istanbulu.

petak, 15. siječnja 2016.

Beč u zimskom periodu - šta posjetiti?

Na šta prvo pomislite kada čujete Beč? Neke od mojih glavnih asocijacija na prijestonicu Austrije su sjajna arhitektura, umjetnost, Mocart kugle (iako su doduše one potekle iz Salzburga, ali bože moj, sve je to Austrija), ali i gastarbajteri. Beč sam, baš kao i Bratislavu, imao priliku da vidim ranije u okviru novogodišnje ture sa turističkom agencijom, ali to je bio površan i brzinski obilazak, dovoljan tek toliko da mi zagolica maštu i učvrsti želju da ponovo vidim ovaj grad.

Statua u vrtovima Belvederea
Iako sam imao želju da novnu posjetu Beču realizujem tokom proljeća, kako bih mogao uživati u predivnim vrtovima Belvederea i Šenbruna, sudbina je htjela da ovdje kročim ponovo u novogodišnjem periodu, baš kao i prvi put. Uprkos tome što sam bio u stisci s vremenom, barem sam u Beč stigao samostalno, posloživši prioritete obilazaka prema ličnim afinitetima. Do Beča sam doputovao vozom iz Bratislave, a cijena povratne karte je koštala 14 eura. Stoga, ne libite se da posjetite oba grada jer su praktična za kombinovanje, zahvaljujući udaljenosti od nekih sat vremena vožnje vozom.

Statua na ulazu u dvorac palatu Belvedere

Pošto januar nije najperfektniji mjesec za boravak na otvorenom, primarni razlog posjete Beču mi je bio obilazak Muzeja istorije umjetnosti i Prirodoslovnog muzeja. Međutim, pored toga bilo je još par mjesta koja sam želio obići pa sam se umjesto gradskog prevoza odlučio za pješačenje do centra. Ako ne želite da gubite vrijeme, podzemnom željeznicom (u-bahn) ćete vrlo jednostavno stići do centra. Na stanici imate i info centar gdje možete dobiti besplatnu mapu ili odgovor na vaše nedoumice.

Statua sfinge u vrtovima palate Belvedere

Prvo odredište mi je bila crkva Karlskirche, ali sam shvatio da se palata Belvedere nalazi negdje na pola puta od stanice do tamo, pa sam je stoga ubacio u program obilaska. Belvedere je kompleks dvaju baroknih palata sagrađen za austrijskog princa Eugena Savojskog. Nakon kupovine zemljišta 1697. godine, princ je prvobitno uredio vrtove, a zatim izgradio ladanjsku vilu, nakon čega su otpočeli radovi na izgradnji palate Donji Belvedere, koja je isprva građena kao parkovna vila, sa pripadajućom oranžerijom, galerijom slika i krilom za stanovanje. Donji Belvedere je dovršen 1716. godine.

Gornji Belvedere

Izgradnja Gornjeg Belvederea započela je 1717. godine, o čemu svjedoče dva pisma koja je Princ Eugen poslao iz Beograda svom slugi, gdje opisuje napredak radova na dvoru. Dovršen je 1923. godine, međutim postojao je rizik od urušavanja Sale Terrena zbog strukturalnih problema, tako da je u zimu 1732/3 godine postavljen zasvođeni svod, koji pridržavaju četiri stuba ukrašena likom Atlasa. Dvorac je kasnije proširen da postane glavna ljetna rezidencija princa Eugena.

Statua ispred ulaza u palatu Belvedere

Nakon prinčeve smrti, njegovi nasljednici su Belvedere prodali 1752. godine carici Mariji Tereziji, za vrijeme čije vladavine je kompleks proširen. Kolekcije slika koje su se nekada nalazile u dvorcu, kasnije su premještene u Muzej istorije umjetnosti.

Kip sfinge u vrtovima

Pošto nisam imao vremena za obilazak unutrašnjosti palate, ne mogu vam prenijeti utiske. Koliko sam se informisao unutra se nalazi muzej, galerija slika, ali je i sam enterijer ukrašen freskama italijanskih umjetnika vrijedan posjete. Pred biletarnicom se nalazio vrtoglavo dugačak red, a nisam siguran da li je u pitanju bilo razgledanje stalne ili neke gostujuće postavke. Razgledanje vrtova, koji doduše u januaru nisu bili ni približno blještavi kao za lijepog vremena, je besplatno. No, bez obzira što nema zelenila i što fontane nisu u funkciji, vrtovi i dalje zrače stanovitom ljepotom.

Kip na ulazu u palatu Belvedere
Naredna postaja mi je bila crkva Karlskirche, posvećena milanskom nadbiskupu Karlu Boromejskom. Iako se nije činila daleko od Belvederea, jedna od ulica koje vode do nje se pokazala se beskrajno dugom, ali prizor je vrijedio svakog pređenog koraka. Ovo je najistaknutija barokna crkva u Beču i smještena je na Karlovom trgu (njem. Karlsplatz). Podigao ju je Karlo VI nakon posljednje velike epidemije kuge u čast svog imenjaka koji se brinuo o oboljelima od ove opake bolesti.

Crkva Karlskirche

Posebno su interesantna dva reljefna stuba ispred crkve koja prikazuju prizore iz života Karla Boromejskog, a svrha im je da podsjete na stubove Boaza i Jakina koja su stojali ispred hrama u Jeruzalemu. Pošto sam žurio u muzej, nisam stigao da razgledam unutrašnjost crkve (u koju mislim da se naplaćuje ulaz), ali po fotografijama koje sam imao priliku da vidim, zaista je bogato dekorisana.

LGBT friendly semafori u Beču
Nastavio sam ophodnju gradom, u namjeri da stignem do Trga Marije Terezije (njem. Maria-Theresien-Platz), gdje su smješteni Prirodoslovni muzej i Muzej istorije umjetnosti. Na putu do tamo sam imao priliku da vidim brojne zanimljivosti, a jedna od njih su specifični semafori za pješake, postavljeni pred Evroviziju u Beču, s ciljem podsticanja tolerancije prema LGBT populaciji. Umjesto standardnog čovječuljka koji stoji ili je u pokretu, u zavisnosti od boje svjetla na semaforu, nalaze se dva ispospolna lika (muška ili ženska) i srce između njih. Iako je trebalo da ovakvi semafori budu privremena postavka, vlasti su odlučile da ih zadrže i nakon završetka Evrovizije. Ulicom Opernring sam stigao do odredišta, usput razgledajući brojne suvenirnice u potrazi za savršenom sitnicom za sebe i drage ljude. Na tom potezu možete naći i do nekoliko eura povoljnije suvenire nego na potezu Äußeres Burgator-Stefanplatz.

Eksponat u Muzeju istorije umjetnosti

Po dolasku do trga na kome su smješteni muzeju, odlučujem se prvo da posjetim Muzej istorije umjetnosti, budući da sam u Prirodoslovnom muzeju bio već ranije, iako nisam imao dovoljno vremena za temeljit obilazak. Pošto Muzej istorije umjetnosti zaslužuje poseban članak, neću ovdje opisivati svoje utiske, ali ću vam reći da bez minimalno tri sata namijenjena za malo dinamičniji obilazak i ne razmišljate o posjeti. Ne računajući da ću izdangubiti ovoliko, Prirodoslovni muzej sam morao otpisati, jer je vrijeme boravka u Beču polako istjecalo, a ja sam morao nešto i da pojedem da se ne bih srušio od malaksalosti.

Novogodišnja dekoracija u Beču

Prošao sam kroz Äußeres Burgator, kapiju koja je ostatak utvrde podignute u 17. vijeku, tokom Druge opsade Beča i Heldenplatz, a zbog mraka koji se počeo polagano spuštati i sve glasnije gladi, potpuno sam zaboravio da fotografišem pola zanimljivih stvari. Ubrzo sam dospio na Michaelerplatz, kružni tok iz kojeg se nastavljaju brojne ulice krcate restoranima i buticima ekskluzivnih brendova. Izgubio sam se u rijeci turista, među kojima su mi posebno upadali u oči Azijati natovareni LV i Armani kesama. Pomalo me je šokirala i učestalost našeg jezika na ulicama, što mi se moram priznati nije pretjerano dopalo jer su mi putovanja bijeg od svakodnevnice i lokalnog mentaliteta. Ali, izgleda da je Beč definitivno omiljena novogodišnja destinacija naših turista. Došavši do McDonald’sa smještenog u blizini katedrale Sv. Stefana na istoimenom trgu, shvatio sam da je to mjesto na kojem ne želim jesti. Od gužve i zbrke unutra mi se prosto dizala kosa na glavi. 

Čuvena zgrada sa mašnom

Stoga sam na google maps potražio pizza hut, a put me je odveo sve do Mariahilfer Straße, vjerovatno najglasovitije shopping ulice u Beču. Kutija plazma keksa koja se zadesila u ruksaku mi je pomogla da preživim dolazak do tamo, a zahvaljujući dobroj intuiciji i sumnjivim uputstvima sa google-a znao sam i prije samog dolaska na odredište da se pizza hut ne nalazi tu. Naravno da sam bio u pravu, jer se na ukucanoj adresi nalazio potpuno neki drugi restoran sa pizzama. Na kraju je odluka pala na turski kebab u malom restorančiću sa plavim neonskim znakom na ulazu. Unutra je bila velika gužva, a slobodnog mjesta ni za lijeka. Neke dvije bedevije su gnjavile parče pizze doslovno 20 minuta, tako da smo na kraju morali skoro da ih izguramo iz restorana. Ali vrijedilo je, jer je kebab bio fantastičan. Iz mog putničkog iskustva moram da priznam da je kebab uvijek povoljna i sigurna varijanta da nećete ostati gladni.

Rathaus

Za kraj boravka u Beču odlučio sam da posjetim Rathaus i Parlament. Rathaus je predivna zgrada smještena na istoimenom trgu u blizini parka Volksgarten, a služi kao sjedište gradonačelnika i gradskog vijeća. Dizajnirao ju je Friedrich von Schmidt u neogotičkom stilu, a izgradnja je trajala od 1872. do 1883. godine. Na vrhu tornja se nalazi Rathausmann, jedan od simbola Beča. U vrijeme Božića ispred Rathausa se nalazi mnoštvo štandova na kojima se prodaju praznične delicije i suveniri, što sam pri prvoj posjeti imao priliku da vidim iz prve ruke. Ovaj put je park ispred Rathausa bio zatvoren zbog radova na preuređenju.

Austrijski parlament

Posljednja stanica mi je bila zagrada austrijskog parlamenta i njegova dva doma. Sagrađena je u periodu 1873. do 1883., kao historicistička građevina i predstavlja jedno od najmonumentalnijih zdanja u Beču. Sa svojim korintskim stubovima i drugim elementima antičke arhitekture umnogome podsjeća na grčke hramove, a tome dodatno pridonosi i fontana koju krasi lik boginje Atine Palade, isklesan u periodu 1892. i 1902. godine. U podnožju korintskog stuba na kome je smješten kip Atine koja u ruci drži pozlaćenu statuu boginje Nike, nalaze se dva kipa koja simboliziraju zakonodavnu i izvršnu vlast, dok se nivo niže nalaze četiri figure u kojima su utjelovljene četiri, u to vrijeme, najveće austrijske rijeke: Dunav, Inn, Elba i Vltava. Dodatni ukras čine mali kipovi kupida koji jašu delfine.

Kip Atine Palade ispred austrijskog parlamenta

Ponovo uskraćen za brojne stvari koje sam želio vidjeti u Beču, znao sam da ću morati ponovo da se vratim tamo. Zaputio sam se nazad prema željezničkog stanici kako bih stigao na voz za Bratislavu, a usput sam svratio u lokalni market Spar gdje sam se opskrbio različitim vrstama čokolade koje se kod nas ne mogu kupiti. Ukoliko putujete željeznicom, preporučujem i fantastične kroasane sa marcipanom u tamošnjoj pekari, ukoliko ste ljubitelj istog. 

Da li ste nekada bili u Beču i kakvi su vam utisci? Koje je po vašem mišljenju najbolje doba godine za odlazak tamo i koje atrakcije su vas se najviše dojmile?

srijeda, 6. siječnja 2016.

Bratislava, Slovačka - šta posjetiti?

Prošlo je, čini mi se, 5 godina otkad sam posljednji put slavio Novu godinu negdje u Evropi. Bilo je riječ o nekoj agencijskoj turi Bratislava-Beč i uprkos sjajnim stvarima koje sam vidio, neizdrživa hladnoća te zime i beskonačno duga vožnja autobusom učvrstili su me u odluci da se u takve poduhvate više ne upuštam. Narednih godina sam se svim silama trudio da ignorišem prazničnu euforiju i preguram 31. decembar bez velike halabuke. 


Konjanička statua Svatopluka, kralja Velikomoravske kneževine

Tako sam planirao i ove godine, ali kada se toliko naviknete na putovanja, tada gledate da svaki slobodan dan i sačuvani novac iskoristite u te svrhe. U neobaveznom razgovoru sa prijateljem rodila se i ideja da ponovo dočekamo Novu godinu negdje vani. Razmišljali smo gdje bismo mogli otići automobilom, a da nije predaleko i pogađajte da se kao logična ideja nametnula Bratislava.

Bratislavski dvorac

Nemam običaj da se vraćam na stare destinacije ako sam u prilici da izaberem neku novu, ali Bratislava mi je ostala dužna mnogo toga. Imao sam u planu da je nekada ponovo posjetim, po mogućnosti u proljeće, ali po svemu sudeći suđeno mi je da to bude moje zimsko odredište. Više nisam siguran ni da li je mogu zamisliti u drugačijem ozračju, jer su mi snijeg i hladnoća postali glavna asocijacija na ovaj grad. Već sam ranije pisao o Bratislavi, pa ukoliko želite instant pregled najznačajnijih atrakcija grada predlažem da kliknete ovdje. Ukoliko ipak želite da je doživite na malo intimniji način, nastavite sa  čitanjem ovog posta.

Bratislavski zamak

Naoružan dobrom voljom i zimskom odjećom, upustio sam se u bratislavsku avanturu, ali su se poludjela navigacija i kvar na automobilu pobrinuli da ne prođe sve baš tako glatko. Prinudna zadržavanja na benzinskim pumpama i sumnjivim odmorištima pokraj autoputa udvostručili su vrijeme potrebno da se pređe razdaljina između Budimpešte i Bratislave. 


Statua u blizini bratislavskog zamka

Dokopali smo se nekako slovačke granice gdje smo, u diskretno smještenom kiosku koji ćete vrlo lako promašiti, kupili vinjetu po cijeni od 10 eura i saznali da nam do Bratislave treba još oko 15-ak kilometara. Hladnjak je prijetio da proključa, grijanje nam je crklo, ali smo dali posljednje atome snage da dođemo do hotela. Ukoliko planirate put u Bratislavu za vrijeme novogodišnjih praznika, predlažem da smještaj rezervišete najmanje mjesec dana unaprijed jer smještajne jedinice nestaju brzinom svjetlosti.


Fasada jedne od zgrada na koje sam usput naišao

Iako sam rezervaciju izvršio početkom decembra, jedini hotel po razumnoj cijeni koji sam uspio naći bio je Hotel Plus, smješten na periferiji grada. Iako bih mu iz ove perspektive mogao naći brojne zamjerke, u momentu dolaska na odredište mi se činio kao ostvarenje svih snova, jer je zagrijana soba bila sve što mi je trebalo onako sleđenom i ozbiljno zabrinutom za stanje nožnih prstiju koje više nisam ni osjećao.

Pogled na Dunav i UFO toranj podignut na novom mostu

O samom dočeku Nove godine u Bratislavi vam ne mogu reći ništa jer sam u ponoć bio pod tušem, zahvalan za luksuz zvani topla voda. Ipak, ono o čemu ću ovdje da vam pišem (nakon ovog opširnog uvoda) je sutrašnji dan koji sam se potrudio da maksimalno iskoristim. Doduše, počastio sam sebe spavanjem do podne što inače ne praktikujem na putovanjima, ali sam naposlijetku bio spreman da po prvi put upoznam Bratislavu bez stege turističkog vodiča. Ulicu ili dvije od hotela sam pronašao autobusku stanicu, gdje sam na automatu kupio kartu. 


Muzej satova u Bratislavi

Automat je veoma praktičan i prihvata kovanice od 10 centi pa do 2 eura (nadam se da nema potrebe da naglašavam da je zvanična valuta u Slovačkoj euro, ali evo činim to), a vožnja u trajanju od 15 minuta košta 70 centi, što je sasvim dovoljno da stignete do posljednje stanice na koju taj autobus vozi. Ja od hotela nisam imao liniju do samog centra, ali je posljednja stanica bila na razumnoj udaljenosti od Starog grada, te sam stoga uz pomoć mape grada i telefonske navigacije stigao do odredišta.

Crkva Sv. Elizabete /Plava crkva

Brojne crkve na koje sam usput nailazio su mi poslužile kao prilika da se na par minuta sklonim sa hladnoće i usput razgledam njihovu unutrašnjost. Iako ih je većina bila otvorena za posjetu, to nije bio slučaj sa Crkvom Svete Elizabete, jednom od najznačajnijih bratislavskih bogomolja, poznatom i kao plava crkva (po nesvakidašnjoj boji fasade). Ukoliko želite da je posjetite, svratite u vrijeme službe, što je negdje između 17:30 i 19:30. 


Kapucinska crkva (Crkva Sv. Stefana)

Nakon obilaska plave crkve, koja se nalazi nešto dalje od centra, obišao sam još jednu crkvu takođe nazvanu Crkva Sv. Elizabete i Crkvu pohođenja blažene Djevice Marije i samostan Milosrdne braće. Zatim sam nastavio šetnju prema Starom gradu, stigavši do trga Župné námestie gdje se nalaze barokna Crkva Trojstva i Crkva Sv. Stefana (Kapucinska crkva), obje iz 18. vijeka. 


Katedrala Sv. Martina

Crkva Trojstva (koja ima neko do zla boga dugo puno ime) je mnogo zanimljivija iznutra nego izvana pa vam preporučujem da uđete ukoliko ste u prilici. S druge strane, Kapucinska crkva, koja je posvećena Sv. Stefanu od Mađarske, a prepoznat ćete je po stubu kuge podignutom ispred, uz izuzetak baroknog oltara ima jednostavan enterijer.

Crkva Sv. Nikole

S ovog mjesta se pruža lijep pogled na bratislavski zamak i toranj Sv. Mihaela koji je sigurna naznaka da ste na pragu Starog grada. Odlučujem se za posjetu zamku i nakon kraćeg uspona zavlačim se među bedeme koji ga okružuju. Jedan od najboljih besplatnih pogleda na grad je upravo s ovog mjesta. 


Statua vještice sa gavranima

Odatle se možete diviti Starom gradu, Katedrali Sv. Martina i obližnjoj Crkvi Sv. Nikole. Bratislava je poznata i po brojnim statuama, a moja omiljena koja prikazuje vješticu s gavranima je smještena baš ovdje. Zbog svoje izolovanosti nije popularna kao njene kolege Čumil i Šone Naci u Starom gradu, sa kojima se turisti neprestano fotografišu, ali meni lično je najljepša.

Bratislavaski zamak

Brežuljak na kojem se nalazi zamak je još od kamenog doba bio utvrđen, a kroz vijekove su se tu smjenjivali Kelti, Rimljani i Slaveni. Svoj današnji izgled je poprimio u 15. vijeku, iako je od tog vremena pretrpio brojne preinake i renoviranja. Danas se u dvorcu nalaze uredi Vlade, a dio prostora se koristi za muzejske postavke. Unutrašnjost nije ni po čemu posebna, a ni sama zbirka vas neće posebno oduševiti, tako da slobodno možete preskočiti taj dio.


Bratislavski zamak

Budući da sam prilikom prethodne posjete Bratislavi imao priliku da se lično uvjerim u to, ovaj put nisam želio gubiti ni vrijeme, ni novac. Odmah pored zamka je smještena i mala suvenirnica gdje možete naći odlične poklone za sebe i druge, po cijenama nižim nego u Starom gradu. Ja sam magnet za frižider platio 3 eura (dok su u Starom gradu 3,95 eur), a i razglednice su tu jeftinije.

Sigismundova (Žigmundova) kapija
Jedan od najočuvanijih dijelova prvobitnog zamka je Sigismundova (Žigmundova) kapija iz 15. vijeka i predstavlja izuzetno lijep primjerak gotičke arhitekture. Uspjevši nekako da je fotografišem, pri tome proklinjujući indijske i kineske turiste koji su svako malo odnekud iskakali i upadali mi u kadar, spustio sam se do Katedrale Sv. Martina. 



Katedrala Sv. Martina i kapela Sv. Ivana Milosrdnog (lijevo)

Ova rimokatolička katedrala je najveća i jedna od najstarijih crkava u Bratislavi, a posebno je značajna zbog toga što se u periodu od 1563. do 1830. godine koristila za krunisanje ugarskih vladara. Vrh tornja ove gotičke katedrale krasi pozlaćena replika ugarske kraljevske krune. Sa lijeve bočne strane katedrale nalazi se kapela Sv. Ivana Milosrdnog.

Crkva Sv. Klare

Od katedrale sam se ka Starom gradu uputio Kapitulskom ulicom, stigavši do veličanstvene gotičke crkve koja je dio većeg kompleksa koji je pripadao redovnicama Sv. Klare. 1782. godine Red je razriješen, a manastir je postao sjedište pravne akademije. Crkva se danas koristi kao koncertna i izložbena dvorana. Prošavši kroz jedan od prolaza u Starom gradu, našao sam se usred Starog grada, ispunjenog žamorom turista. 


Mihaelov toranj u Starom gradu

Iako 1. januara u Bratislavi ne radi ništa osim restorana i suvenirnica u Starom gradu, atmosfere nije nedostajalo. Svratili smo u jedan od restorana iznenadivši se činjenicom da gazda tečno govori naš jezik. Pošto smo bili gladni i promrzli nismo ga pitali gdje je naučio jezik i da li dolazi iz naših krajeva, nego smo se odmah bacili na jelo. Hrana je ukusna, ali sve se živo dodatno naplaćuje, od hljeba pa do priloga uz meso, pa nas je tako ručak za troje koji bismo u Bosni platili 35 KM, ovdje izašao 50 eura.

Katedrala Svetog Martina

Okrijepljeni i ugrijani, ponovo smo izašli napolje i nastavili sa šetnjom kroz Stari grad, razgledajući brojne statue oko kojih se okupljaju i fotografišu turisti. Nailazimo i na Mihaelovu kapiju, jedini očuvani dio srednjovjekovne utvrde koji datira iz 1300. godine. Svoj današnji izgled dobila je prilikom restauracije u 18. vijeku kada je na vrh dodana statua Sv. Mihaela i aždaje. 


Slovačko narodno pozorište

U kuli je smještena zbirka oružja bratislavskog gradskog muzeja, a na šestom spratu se nalazi balkon sa kojeg se pruža odličan pogled na Stari grad. U nastavku obilaska nailazim i na malo klizalište smješteno na periferiji Starog grada, u neposrednoj blizini narodnog pozorišta.

Katedrala Sv. Martina noću

Slovačko narodno pozorište se nalazi na Trgu Hviezdoslav i sagrađeno je 1885/6. godine u neorenesansnom stilu, na temelju nacrta bečkih arhitekata koji su projektovali pozorišne zgrade u 10 evropskih zemalja. Mrak počinje intenzivno da se spušta, praćen prvim pahuljama snijega. 


Bratislavski zamak noću

S pogledom na novi most i čuveni UFO toranj podignut na njegovoj sredini dolazimo do još jednog stuba postavljenog u znak obilježavanja kraja pandemije kuge. Odatle se pruža pogled na osvijetljeni bratislavski zamak, što nas je natjeralo da se još jedanput popnemo gore i doživimo ga u drugačijem svjetlu. Blještavi dvorac koji izvire iz tamne zimske noći posute sniježnim pahuljicama je nešto što zaista morate doživjeti. Bez obzira na noć, nailazimo na desetke turista koji su kao i mi došli da uživaju u prazničnoj atmosferi.

Palata Grasalkovič i fontana u obliku Zemljine kugle

Uprkos tome što sam cijeli dan proveo napolju, nisam stigao obići sve što sam želio, što bi značilo da me očekuje barem još jedan povratak u Bratislavu. Sutrašnji dan sam iskoristio za posjetu Beču, o čemu ću naknadno pisati, a ovom prilikom ću podijeliti s vama podatak da se iz Bratislave do Beča može stići veoma jednostavno vozom sa glavne željezničke stanice koja se nalazi nedaleko od palate Grasalkovič. 


Kapija ispred ulaza u palatu Grasalkovič

Cijena povratne karte je 14 eura, a vožnja udobnim vozom traje oko sat vremena. Stoga ako imate veći broj dana na raspolaganju ne libite se da posjetite oba grada. Nadam se da sam vam uspio prenijeti barem dio zimske atmosfere iz Bratislave, a ukoliko ste i sami posjetili ovaj grad ili biste to voljeli, podijelite svoje utiske u komentarima.