četvrtak, 22. prosinca 2016.

Prvi put u Americi - moje iskustvo

Današnjim postom na blogu zpočinjem priču o svom najdužem i najambicioznijem putovanju do sada. Kada je u pitanju posjeta Sjedinjenim Američkim Državama, kod mene je uvijek postojala želja, ali ona nikada nije bila dovoljno jaka da bih pristupio realizaciji te ideje. Proteklih pet godina sam proputovao veliki broj evropskih zemalja, a stigao sam i do Afrike i Azije. U međuvremenu sam naučio mnogo toga, od snalaženja po aerodromima, gradskim prevozima, komuniciranja sa strancima, pa do samostalnog razgledanja inostranih gradova. 



S prvim zaposlenjem i paralelnim nastavkom školovanja, izgledi za putovanje u Ameriku su se višestruko smanjili, jer su se stvari prosto odvijale tako da je bilo nemoguće uskladiti slobodno vrijeme i raspoloživi novac. Nakon višegodišnjeg rintanja pod kojekakvim robovlasničkim vrstama ugovora, u 2016. sam najzad dobio pravi godišnji odmor, finansije su takođe bile na mojoj strani, a činjenica da sam dosad realizovao najveći broj prioritetnih destinacija, dala je Sjedinjenim Američkim Državama šansu.

Kako sam dobio vizu?


Ne planiram detaljno da objašnjavam kako doći do američke vize, jer ovo nije priča o tome. Ipak, pokušaću u narednim redovima ukratko da vam opišem svoje iskustvo i dam par korisnih savjeta. Prva stvar koju treba da uradite jeste da posjetite web stranicu američke ambasade u vašoj zemlji, jer tu ćete naći apsolutno sve potrebne informacije i uputstva kako podnijeti zahtjev za vizu. Neophodno je samo da budete skoncentrisani i pažljivo čitate šta piše. Postoji nekoliko ključnih stvari koje treba obaviti.

Popunjavanje online obrazaca podrazumijeva pregršt informacija koje treba da date o sebi, počevši od ličnih podataka, obrazovanja, dosadašnjih zaposlenja, država u koje ste putovali, pa do odgovaranja na listu nebuloznih pitanja koja se odnose na terorizam i ilegalne aktivnosti. Treba takođe da imate spremnu elektronsku verziju fotografije za vizu (naglasite fotografu da se slikate za američku vizu), budući da ćete je u jednom momentu morati priložiti uz obrazac koji popunjavate. Obrazac ne morate nužno popuniti odjedanput, nego možete snimiti vaš napredak i nastaviti kasnije uz kód koji vam oni dodijele. Većina informacija na sajtu je dostupna na vašem lokalnom jeziku.

Nakon što popunite obrazac, neophodno je da po tačno navedenoj proceduri koju vam na sajtu daju, u banci uplatite taksu za izdavanje viza. Ona vam neće biti refundirana u slučaju da ne dobijete vizu. Nakon što zaprime dokaz o vašoj uplati, možete nastaviti proceduru aplikacije za vizu i zakazati razgovor u nekom od ponuđenih termina na web stranici.


Da li ćete dobiti vizu ili ne zavisi isključivo od jedne stvari – morate im pružiti dovoljno argumenata i dokaza da ne želite trajno ostati u Sjedinjenim Američkim Državama. Konačan ishod zavisi od utiska koji ostavite na konzularnog radnika koji obavlja razgovor s vama. Naravno, prije razgovora oni dobro pročešljaju vašu biografiju i ostale podatke koje ste naveli u prijavnom obrascu. Kao dobra pretpostavka za to da ćete se vratiti u svoju zemlju mogu poslužiti činjenice da ste student koji iza sebe ima dosta položenih ispita, ako imate stalno zaposlenje ili ako imate supružnika ili djecu koji ne putuju s vama. Ipak, ništa od navedenog vam nije sigurna garancija da ćete dobiti vizu.

Veoma je važno da budete iskreni i da dajete tačne informacije, jer prije svega, oni su u stanju da provjere većinu toga što im napišete u aplikaciji, a prilično su obučeni i da vas provale ako muljate. Sa sobom možete ponijeti i potvrdu sa posla ili fakulteta i izvod deviznog računa, kako biste dokazali svoju vezu sa matičnom zemljom, odnosno u slučaju deviznog računa, da ste u mogućnosti da finansirate svoje putovanje. Te potvrde vam obično ne traže na uvid, ali se može desiti da vam zatrebaju i treba ih imati kao dodatnu sigurnost. Meni je dosta pomogla i činjenica što sam mnogo putovao i uvijek se vraćao nazad u svoju zemlju, a kao dodatni dokaz sam upotrijebio i ovaj blog, gdje su sva moja putovanja dokumentovana. S druge strane, djevojku koja je imala intervju prije mene su odbili, iako je navela da voli da putuje, jer su prepoznali lažni entuzijazam kakav obično pokušavamo da prodamo na razgovorima za posao kada koristimo floskule tipa "timski sam igrač" i sl.

Razgovor u principu ne traje dugo, oko 15-ak minuta i na licu mjesta sam saznao da mi je viza odobrena. Bilo mi je izuzetno drago, ne samo zbog toga što sam dobio zeleno svjetlo za put u Ameriku, nego i zbog toga što sam dobio potvrdu da sam podoban za ulazak u Sjedinjene Američke Države, naročito nakon što sam bio svjedok odbijenica koje su prethodile mom razgovoru. Rečeno mi je da pasoš sa vizom mogu preuzeti za tri dana, a budući da ne živim u Sarajevu, gdje sam bio na razgovoru, izabrao sam opciju da mi se pasoš dostavi u Tuzlu, koja mi je fizički najbliža. Građani Bosne i Hercegovine imaju mogućnost preuzimanja pasoša u Sarajevu, Banja Luci i Tuzli (možda čak i Mostaru, nisam siguran).

Kupovina karte i dolazak u Sjedinjene Američke Države


Budući da sam putovao u Los Anđeles, kupio sam avionsku kartu sa polaskom iz Beograda i presjedanjem u Dizelfdorfu. Cijena karte je iznosila 537 eura, što je izuzetno povoljno za Ameriku, a let je realizovan u kooperaciji kompanija Air Serbia i Air Berlin. Pauza između letova je u putu iznosila 4 sata, a u povratku čak 9, što meni lično nije smetalo jer je u pitanju bila dnevna pauza koju sam iskoristio da posjetim i Dizeldorf. Posebna napomena je da sa sobom uvijek imate adresu odredišta na koje putujete, jer vas bez toga neće htjeti čekirati na let za SAD.

Za svoj prvi prekookeanski let mogu reći da je bio odlično iskustvo. Budući da smo tokom cijelog leta imali dnevnu svjetlost, protokol u avionu je bio nešto drugačiji u odnosu na noćne letove, pa je tako recimo hrana služena dosta češće. Kvalitet avionske hrane generalno nije na vrhunskom nivou, ali u svakom slučaju čak ni ovako izbirljive osobe poput mene neće ostati gladne. Vrijeme sam ubio gledanjem filmova, kojih ima pristojan izbor, a činjenica da je avion bio poluprazan je obezbjedila viši nivo komfora, pa sam tako bio sretnik koji je imao četiri spojena sjedišta samo za sebe.

Negdje pred kraj leta su nam podijelili imigracione kartone koje smo trebali popuniti i sačuvati kod sebe. U Sjedinjene Američke Države sam stigao mnogo odmorniji nego što sam očekivao, a jedino što me je pomalo brinulo jeste sav taj protokol na ulasku, budući da su me oni koji su putovali prije mene malo isprepadali rigoroznošću kontrole. Ako ne znate šta vam je činiti na aerodromu, uvijek je dobra ideja da pratite ostale putnike. Za razliku od drugih država u kojima sam bio, pri dolasku u Sjedinjene Američke Države, prva stvar koju sam morao učiniti jeste odlazak do automata koji pomalo podsjeća na bankomat, gdje sam morao izvršiti registraciju.


Stvar je u tome da prateći instrukcije na ekranu, koje su dostupne na nekoliko jezika (ali ne i na našem) unesete određene podatke o sebi i odgovorite na nekolicinu pitanja. Aparat će vam skenirati prste i slikati vas, a posljednji korak je da popunjeni obrazac odštampate i onda s tim papirićem idete na pasošku kontrolu. Službenik na pasoškoj kontroli me je pitao kojim povodom dolazim u SAD i koliko ostajem, a zatim mi udario pečat sa odobrenjem boravka od šest mjeseci. U tom momentu sam doslovno bio slobodan i šokiran činjenicom da me nisu istresali iz gaća i postavljali mi hiljadu pitanja.

Silne procedure kojima su me prepadali, skeniranja i ostalo su izostali. Jednostavno sam pokupio svoj prtljag, a zatim na izlasku predao papir koji mi je automat ranije odštampao. Formular koji sam popunio u avionu mi apsolutno niko nije zatražio do kraja boravka u Sjedinjenim Državama. Boravak nisam morao nigdje dodatno prijavljivati, niti se javljati u policijsku stanicu. Što se tiče povratka sa istog aerodroma, predlažem vam da poranite više nego inače, jer je na pasoškoj kontroli velika gužva i tek po izlasku iz SAD-a prolazite kroz čuvenu kapsulu u kojoj vas skeniraju. Ovdje ću ujedno i završiti ovaj post, a u nastavku očekujte priče iz Kalifornije koje ću linkovati na kraju ovog teksta po redoslijedu njihovog nastanka. 

Vodič kroz Kaliforniju (I dio): Newport Beach & Laguna Beach
Vodič kroz Kaliforniju (II dio): Sequoia & King's Canyon nacionalni park
Vodič kroz Kaliforniju (III dio): Nacionalni park Yosemite
Vodič kroz Kaliforniju (IV dio): Mammoth Lakes, Mono Lake & Bodie State Park
Vodič kroz Kaliforniju (V dio): Jezero Tahoe
Vodič kroz Kaliforniju (VI dio): San Francisco
Vodič kroz Kaliforniju (VII dio): Big Sur
Vodič kroz Kaliforniju (VIII dio): Santa Barbara
Vodič kroz Kaliforniju (IX dio): Los Angeles

utorak, 13. prosinca 2016.

Novogodišnji rezime - Mojih 366 dana kroz putovanja

Prošle godine u ovo vrijeme, slijedeći primjer Maje, prijateljice po peru i tematici bloga, odlučio sam da rezimiram svoju putničku godinu i u jednom postu napravim pregled svih destinacija koje sam obišao u tih 365 dana, ali ujedno i sastavim listu želja za ovu. Tek kada sam dovršio taj post, shvatio sam koliko je 2015. godina bila fenomenalna za mene kada je riječ o putovanjima. Stoga sam odlučio ponoviti isto i za 2016. godinu. Možda će vam se na kraju ove priče učiniti da živim savršen život, da stalno putujem i izdvajam enormne količine novca za to, ali ovo je samo jedan segment mog života. Ono što se ne vidi i što nije tema ovog bloga jeste sav uloženi trud i znoj svakodnevnice sa kojom se borim baš kao i svako od vas.


Izvor: Google.com

Da će ovo biti na neki način teška i izazovna godina za mene, dalo se naslutiti još u novogodišnjoj noći, budući da nam se na putu za Bratislavu, gdje smo trebali dočekati 2016. godinu, pokvario automobil. 31. decembar je vjerovatno najgori dan u godini kada vam se može pokvariti automobil, naročito ako ste uz to još usred neke nedođije u Mađarskoj. Dobra stvar u čitavoj priči bila je ta što smo još uvijek mogli voziti, a loša stvar je to što smo ostali bez grijanja dok smo se na minusu vozili mađarskim autoputem i što nismo smjeli voziti brzo jer je hladnjak bio na korak od toga da proključa.

Bratislava, Slovačka

Topao tuš, ispod kojem sam dočekao ponoć i skromna soba u hotelu na kraju Bratislave u tom trenutku su mi se činili kao sve što mi je potrebno u životu. Prvi dan 2016. godine sam proveo u Bratislavi, gradu koji sam već jedanput imao prilike posjetiti, ali tek sada bolje upoznati. Obišao sam ponovo omiljena mjesta poput Bratislavskog zamka i starog grada, ali upoznao neke nove dijelove grada koje sa agencijskom turom nisam bio u prilici da vidim. Otići u Bratislavu, a ne svratiti i u Beč je za mene nedopustivo. Pošto mi je za kompletiranje slike o Bratislavi bio dovoljan dan, drugog januara sam se zaputio vozom do Beča.


Beč, Austrija

Vožnja je bila izuzetno ugodna i povoljna, a iako jedan dan u Beču nije ni izbliza dovoljan da se upozna grad, iskoristio sam ga da vidim neke stvari koje su mi promakle prethodni put. Baš kao i u slučaju Bratislave, u Beču sam se zatekao ponovo za novogodišnje praznike, te sam odmah znao da ću za njega morati isplanirati posebno putovanje da bih ga zaista u cjelosti upoznao. Ipak taj dan je bio dovoljan da se ponovo prisjetim predivnog Belvedere dvorca, da najzad uživo vidim Karlovu crkvu, da zastanem ispred fascinantnog kipa boginje Atine koji čuva zgradu parlamenta, te da posjetim Muzej istorije umjetnosti, jedan od najfascinantnijih u kojima sam bio. Ne biste vjerovali šta se sve može vidjeti u Beču za samo jedan dan.


Segedin, Mađarska

Januar i februar nisu baš najomiljeniji mjeseci za putovanje, ali kada živite u malom gradu i imate kakvu takvu potrebu za kulturnom, spoznajnom ili intelektualnom nadogradnjom, ne možete a da ne osjetite skoro fizičku bol kada ste dugo na istom mjestu. Zato su vikend putovanja postala moja slamka spasa i instant punjač pozitivnom energijom. Krajem februara smo odlučili provesti prijateljicin rođendan negdje vani, te smo odabrali Segedin, sadržajnu i finansijski pristupačnu destinaciju. Vrijeme nas je fenomenalno poslužilo ako uzmemo u obzir godišnje doba, a Segedin se pokazao kao zaista interesantan gradić za ljubitelje arhitekture poput mene.


Hodmezovašarhelj, Mađarska

U Segedinu sam imao priliku vidjeti grandioznu katoličku katedralu, zatim jednu od najvećih i najljepših evropskih sinagoga, prelijepe primjerke palata podignutih u stilu secesije, srpsku pravoslavnu crkvu i druge znamenitosti. Kao dodatak Segedinu sam ukombinovao i gradić čudnog imena Hodmezovašarhelj, koji je udaljen svega pola sata vožnje. Nekolicina mjesta poput glavnog gradskog trga sa vijećnicom, hotelom Crni orao i zgradom stare štedionice, te jedna od najljepših sinagoga u Mađarskoj, bili su sasvim dovoljan razlog da se prošetam ovim gradićem.


Temišvar, Rumunija

Iako i zimi koristim priliku da putujem, pravu putničku euforiju počinjem osjećati tek onda kada se pojavi sunce sa prvim naznakama proljeća. Budući da nisam ljubitelj snijega i hladnoće, momenat kada temperature napokon počnu da se penju iznad deset stepeni, za mene predstavlja praznik. Kada sam 2011. prvi put bio u Rumuniji, ova država me je toliko oduševila, da sam se u 2016. godini poželio vratiti nazad i istražiti neke nove gradove. Odabrao sam Temišvar, u kojem sam se prethodni put zadržao samo na kratko, te na listu dodao Sibiu i Hunedoaru.


Sibiu, Rumunija

Temišvar sa svoja tri trga koja su nedavno renovirana, te prelijepim građevinama u naseljima Fabric i Iosefin, je bio pravo osvježenje i dobar početak sezone putovanja. Moram priznati da je bilo veoma interesantno putovati kroz Rumuniju automobilom, jer je za mene to predstavljalo neistraženo područje. Za razliku od banatskog Temišvara, Sibiu je bio prava slika transilvanskog grada sa jakim njemačkim uticajem. Bez obzira što volim cijelu Rumuniju, Transilvanija za mene predstavlja posebno drag region i ima zaista specifičnu atmosferu. Vrijeme me je poslužilo odlično, tako da sam mogao cijeli dan uživati u šetnji kroz tri gradska trga, te se diviti pogledu na grad sa tornja evanglelističke katedrale.


Hunedoara, Rumunija

Sibiu je bio moja dugogodišnja želja, pošto ga nisam obilazio tokom prethodne posjete, ali ono što je zapravo bio primarni motiv povratka u Rumuniju jeste zamak Janoša Hunjadija u gradu Hunedoara. Ovaj zamak nije toliko znamenit kao Drakulin Bran, ali je arhitektonski svakako impresivniji. Obilaskom Hunjadi zamka sam zaokružio cjelinu od tri rumunska zamka Bran – Peleš – Corwin, međutim ova posjeta je otvorila nova poglavlja za buduće obilaske Rumunije jer sam dodao neke nove destinacije na svoju listu želja.


Lavov, Ukrajina

Nisam se smirio ni sljedeći mjesec, tako da sam uoči prvog maja otputovao ni manje ni više nego u Ukrajinu. Ako ste prošlog decembra čitali moj novogodišnji rezime, vidjeli ste da se upravo ona našla na listi mojih želja. Ograničen spoznajama o ovoj državi i brojem slobodnih dana za realizaciju putovanja, zaradio sam brojne glavobolje oko organizacije odlaska. Nisam mnogo mario za to što mi svi govore da ne treba da putujem u Ukrajinu zbog sigurnosnih razloga. Naprotiv, to je samo podstaklo moju odlučnost.


Budimpešta, Mađarska

Izabrao sam Lavov, grad na zapadu Ukrajine i moram priznati da se nisam ni najmanje pokajao. Oduševljen sam arhitekturom grada, niskim cijenama i činjenicom da sam po prvi put putovao vozom na tako daleku destinaciju. U povratku iz Ukrajine sam se zadržao jedan dan u Budimpešti, gradu u kojem sam se već toliko odomaćio, da sam ga počeo smatrati za usputno vikend svratište. Budimpešta me je kao i svaki put oduševila, a tokom ove posjete sam po prvi put iskusio noćni obilazak nekih od najljepših znamenitosti grada poput Ribarske tvrđave, Lančanog mosta i Budimskog dvorca.


Mostar, Bosna i Hercegovina

Juni je sa sobom donio još jedno vikend putovanje, pa sam se prvi put nakon pet godina pauze spustio do južnog Jadrana, tačnije Dubrovnika. Na putu do tamo sam prenoćio u Mostaru i iskoristio jedno veče i jedno prijepodne da prošetam starim gradom. Poseban doživljaj za mene je bio to što sam tog jutra poranio i imao grad praktički samo za sebe, što je nešto što se zaista mora doživjeti. Na putu od Mostara ka Dubrovniku sam napravio pauzu u Počitelju. Iako sam u ovom gradiću bio nekoliko puta, sada sam se po prvi put popeo na tvrđavu sa čije se kule pruža fascinantan pogled na mediteransko naselje, pored kojeg vijuga smaragdna Neretva.


Dubrovnik, Hrvatska

Od svih gradova bivše Jugoslavije u kojima sam bio, Dubrovnik me je na prvi pogled najviše fascinirao. U potpunosti je vidljivo da se ovo mjesto nekada razvijalo kao zaseban kulturni i ekonomski centar, jer čim napustite njegove granice, automatski se gubi ta magija kojom vas njegove zidine obavijaju. Ne vraćam se često u iste gradove, ali onda kada se vratim uvijek nastojim da doživim neka iskustva koja sam prilikom prve posjete propustio. Stoga sam za ovu posjetu Dubrovniku odlučio prošetati njegovim zidinama i to iskustvo s pravom mogu da smatram krunom obilaska ovog drevnog grada.


Radimlja, Bosna i Hercegovina

U povratku iz Dubrovnika obišao sam još nekoliko destinacija u Hercegovini, kao što su Stolac, vodopad Kravice pokraj Ljubuškog i Međugorje. Stolac je zanimljiv mali gradić u kome sam se zadržao čak i duže nego što sam planirao, jer sam otkrio niz turističkih sadržaja. Nakon Stoca sam produžio do nekropole stećaka u Radimlji, još jednog mjesta koje je dugo čekalo na mojoj listi želja. Interesantno je da je nedugo zatim ovaj lokalitet najzad uvršten na UNESCO-vu listu zaštićene kulturne baštine. Vodopad Kravice je bio pun pogodak, jer se radi o jednom od najljepših darova prirode mojoj državi. Obilazak Međugorja je takođe bilo za mene jedno potpuno novo spoznajno iskustvo i prilika da naučim nešto više o vjerskom turizmu i biznisu uopšte.


Bled, Slovenija

Ni juli me nije mimoišao što se tiče putovanja, tako da sam proveo nekoliko fenomenalnih dana u Sloveniji, uz mali izlet do Trsta. Slovenske destinacije kao što Bled i Piran su mi dugo bile na listi želja, ali nikako nisam uspijevao da realizujem odlazak tamo. Sloveniju nisam ranije posmatrao kao državu u koju bih se namjenski zaputio, ali srećom stavovi su tu da se mijenaju. Od svih država koje sam posjetio, Sloveniju bih bez dvojbe proglasio za najspokojniju i najmiroljubiviju destinaciju. Dan proveden na Bledu je bio čisto zadovoljstvo, a iskustvo je dodatno obogaćeno obilaskom kanjona Vintgar.


Trst, Italija

Na putu od jednog do drugog kraja Slovenije, svratio sam i do Trsta, još jednog grada koji sam ranije imao priliku vidjeti, ali ne u potpunosti doživjeti. Dan sam proveo uživanjem u šetnji oko dvorca Miramar, te obilaskom šireg centra Trsta, napokon zaokruživši tu priču. Nakon Trsta je uslijedila i konačna destinacija ovog putovanja, a to je Piran. Slovensku obalu nisam dobro poznavao, ali fotografije Piranskog zaliva su bile dovoljan razlog da me ovaj komad zemlje zainteresuje i potakne da se zaputim ovamo. Dan proveden u Piranu, u kome ne saobraćaju motorna vozila i nema žurbe, predstavlja jedan od najspokonijih dana u mom životu.


Piran, Slovenija

Slovenija je zemlja koja na veoma malom prostoru ima zaista mnogo da ponudi, stoga je idealna za proputovanje. Na povratku kući sam izdvojio nekoliko sati da napravim pauzu u Ljubljani i prošetam se centrom grada. Kao i u slučaju Trsta, i ovo je bila moja druga posjeta prijestionici Slovenije, tako da sam prilično dobro bio upućen u ono što me tamo čeka. Ovaj put sam odlučio da pored standardne ture kroz grad, svratim i do ljubljanskog zamka smještenog na proplanku s kojeg se pruža izuzetan pogled na cijeli grad.


Ljubljana, Slovenija

Postavka stvari u ovoj godini je bila takva da osim jednog dana u Dubrovniku i jednog u Piranu, nije bilo izgleda za ljetovanje. Drugu polovinu jula i avgust, vrijeme kada svi idu na odmore, sam proveo do grla u obavezama, a septembar je donio sa sobom neke neočekivane promjene u mom životu i novo brdo obaveza. Pošto sam već počeo krizirati od želje da negdje otputujem, a slobodnog vremena nisam imao na pretek, uspio sam iskombinovati produženi vikend u Makedoniji. Već sam u putopisu iz Skoplja spomenuo da ova država nije bila predmet mog interesovanja toliko zbog svojih ljepota, koliko zbog činjenice da je jedina republika bivše Jugoslavije koju nisam imao priliku posjetiti. Susret sa Makedonijom je za mene bio svojevrstan kulturološki šok, ali na kraju krajeva sam ipak uspio ponijeti lijepa iskustva iz Skoplja i Ohrida.


Skoplje, Makedonija

Posjeta Sjedinjenim Američkim Državama u oktobru/novembru bila je i moje najambicioznije putovanje do sada. Riječ je o nečemu o čemu sam dugo vremena razmišljao, ali nikada nisam bio načisto da li će se i kada realizovati. Smatrao sam da sam nakon svih dosadašnjih putovanja sazrio dovoljno da se zaputim na američki kontinent. Sticajem okolnosti, tamo sam imao dobre domaćine sa kojima sam uspio obići neke od ključnih turističkih tačaka u Kaliforniji i doživjeti nova iskustva vrijedna življenja. 


San Francisko, Sjedinjene Američke Države

Serijom putopisa iz Sjedinjenih Američkih Država planiram započeti 2017. godinu na blogu, a ovom prilikom ću spomenuti da sam u okviru ovog putovanja ostvario i blic posjetu Njemačkoj, u kojoj sam se prilikom presjedanja zadržao taman toliko da uspijem bez velike žurbe obići centar Dizeldorfa, o čemu će takođe biti više riječi u nadolazećim postovima.


Dizledorf, Njemačka

Koliko nemam mira, pokazuje činjenica da sam se istog vikenda po povratku iz Amerike zaputio ponovo u Budimpeštu, kako bih u krugu najbližih prijatelja proslavio svoj rođendan. Postala mi je već i mini tradicija da u Mađarskoj dočekujem rođendane. Ovaj put sam u Budimpešti, pored svih tuobičajenih mjesta koja posjećujem, obišao i znamenito Kerpesi groblje, koje predstavlja čitavu zbirku umjetničkih djela. Ovo putovanje me napokon dovodi do vremenske tačke kada treba da zaključim ovu kalendarsku godinu i kažem da je bila izuzetna što se tiče putovanja, ali istovremeno puna novih izazova i stečenih iskustava kojima sam uspio da pomjerim vlastite granice. 


Budimpešta, Mađarska

Iako je ostalo još sitno do Nove godine, ja još uvijek nisam zaključio svoj ovogodišnji putnički kalendar, pa tako ovih dana razmišljam o tome da li ću i gdje otputovati 31. decembra. Na kraju ovog posta bih vam svima poželio mnogo putovanja, ne nužno nekih ekskluzivnih i skupih, nego vikend izleta kakve sam i sam često realizovao u ovoj godini, a koji itekako znače za održavanje duha i pozitivnog stava prema životu. Kao i prošle godine, i ove ću sastaviti kratku listu želja za 2017. godinu, čisto da vidim da li će mi se išta od navedenog ostvariti.


Wishlist


1. Berlin – Njemačku sam u ovoj godini samo zagrebao, tek toliko da je poželim bolje upoznati. Berlin već dugo mjerkam, a novouvedene linije Wizz aira samo su dodatno podgrijale tu želju. Unaprijed se radujem susretu sa nemalim brojem znamenitosti ove metropole, a naročito sa čuvenom bistom kraljice Nefertiti, koja se čuva u jednom od berlinskih muzeja.

2. Venecija – Veneciju sam posjetio još nekada davno, na maturskoj ekskurziji u srednjoj školi, i od tada imam veliku želju da se ponovo vratim u ovaj grad. Posjetu sam zamalo realizovao u ovoj godini, ali okolnosti su se poklopile tako da sam morao promijeniti izbor destinacije.

3. Santorini, Grčka – Vjerovatno sam jedini putnik koji je obišao više od pola evropskih zemalja, a da nikada nije bio u Grčkoj. Ovu državu sam dugo vremena izbjegavao jer sam je smatrao isuviše „mainstream“ destinacijom, ali ove godine sam napokon dobio želju da je posjetim. Santorini je definitivno moj prvi izbor kada je Grčka u pitanju, ali ne bih imao ništa protiv posjete Atini ili nekom od ostrva sa prelijepim pješčanim plažama i ne toliko velikom koncentracijom naših turista.

4. Albanija – Mislim da sam svima poznat po izboru nekonvencionalnih destinacija za putovanja, a ko zadovoljava taj kriterijum bolje od Albanije. Smatram da Albanija nije država u kojoj vrijedi provesti 7 ili 10 dana na istom mjestu, stoga bih volio organizovati jedno proputovanje automobilom i posjetiti sve njene znamenitosti koje mi se nađu na putu od Tirane do Ksamila.

5. Malta – Prilikom prve posjete 2013. godine, Malta me je oduševila u toj mjeri da u narednoj godini imam želju ponovo otići tamo i prisjetiti se predivnih dana provedenih u ovoj ostrvskoj državi. Mislim da je vrijeme da nakon dvije godine pauze, konačno priuštim sebi ponovo pravo ljetovanje, a ukoliko dođe do toga, Malta će definitivno biti u najužem izboru. Mada, kao dobru kompenzaciju za Maltu mogao bih navesti čak i Siciliju. 

četvrtak, 17. studenoga 2016.

Vodič kroz Tetovo i Ohrid, Makedonija - šta posjetiti?

Prvobitno razočarenje onim što me je dočekalo u Skoplju, bilo je glavni povod da drugi dan boravka u Makedoniji odlučim promijeniti plan i uputim se ka Ohridu. Odluku je dodatno podgrijao zemljotres koji nam je tog jutra zatresao namještaj u apartmanu, pa smo se ranim jutrom spremili i produžili dalje. Vrijeme je bilo blago prohladno, ali i dalje u granici prijatnog za to doba godine.

Crkva Sv. Jovan Kaneo u Ohridu

Još prije samog dolaska u Makedoniju, kada je trebalo odabrati mjesta koja ćemo posjetiti tokom ta dva i po dana, razmatrao sam Ohrid kao jednu od opcija, međutim na kraju sam odustao jer nisam želio da jurim s jednog mjesta na drugo. Nenadano loš prvi utisak koji je Skoplje ostavilo na mene dao je Ohridu šansu da popravi ukupnu ocjenu Makedonije kao destinacije. Jedna od opcija koje sam razmatrao bilo je i Tetovo, tačnije šarena džamija koju sam zaista želio vidjeti. Kod svojih saputnika nisam prepoznao isti entuzijazam tako da je Tetovo ostavljeno po strani.

Šarena džamija u Tetovu

Promjena plana i iznenadno uključivanje Ohrida u program putovanja, značilo je da ćemo proći i kroz Tetovo, zbog čega sam bio posebno uzbuđen. Tetovo je grad udaljen 43 kilometra od Skoplja i ima populaciju od nešto više od 50 hiljada stanovnika. Nije nam trebalo dugo da stignemo tamo, a džamiju smo pronašli uz pomoć dobrog starog google maps-a. Grad mi se na prvu činio kao kombinacija uskih, neplanski urbanizovanih ulica, tipičnih za manje varoši i komunističkog betonskog naselja. Parkirali smo se ispred supermarketa smještenog prekoputa džamije.

Turbe ispred Šarene džamije u Tetovu

Džamija me je osvojila na prvi pogled, budući da se razlikuje od svih koje sam dosad vidio, prvenstveno po tome jer je oslikana, što je u potpunoj suprotnosti sa tipičnim izgledom islamskih bogomolja. Prvobitno je sagrađena 1438. godine, a kasnije je obnovljena 1833. godine od strane Abdurahman-paše. Iako je praksa tog vremena bila da izgradnju džamija finansiraju sultani, begovi i paše, donatori za izgradnju Šarene džamije su bile dvije sestre iz Tetova. U dvorištu džamije se nalazi i oktagonalno turbe, gdje su sahranjene sestre Huršida i Mensura.

Unutrašnjost Šarene džamije u Tetovu

Koliko god bila fascinantna spoljašnjost ove džamije, ono što nisam mogao dočekati jeste njena unutrašnjost, čije su me fotografije i motivisale da je posjetim. U momentu dok smo prelazili ulicu, ispred džamije se zaustavio autobus sa grupom turista. Nisam siguran kakvo je inače radno vrijeme džamije, ali u momentu kad smo stigli bila je zaključana te su je otvorili za potrebe ove grupe. Ne znam da li je to sudbina, ali bio sam zahvalan za priliku da uđem unutra.

Bogato ukrašeni enterijer Šarene džamije u Tetovu

Na svojim putovanjima sam ulazio u različite džamije, ali ova je zaista nešto posebno. Enterijer je bogato oslikan jarkim cvijetnim dezenima, što je sasvim netipično za tradicionalno osmansko oslikavanje unutrašnjosti džamija. Interesantno je da je za pripremu glazura i boja koje su korištene u dekoraciji utrošeno je više od 30.000 jaja. Abdurahman paša koji je rekonstruisao džamiju u 19. vijeku, kao veliki ljubitelj umjetnosti, angažovao je umjetnike iz makedonskog grada Debara, koji su ornamente oslikavali uljanim bojama. Pored geometrijskih i cvijetnih ukrasa, prisutni su i pejzažni motivi, među kojima se naročito ističe Meka, što je možda i jedini njen prikaz u Evropi.

Strop Šarene džamije u Tetovu

Oko džamije je 1991. godine izgrađen zid u klasičnom osmanskom stilu, a 2010. godine je završeno renoviranje spoljašnje fasade. Ako govorimo o spoljašnjem izgledu, još jedna specifičnost džamije jeste i odsustvo kupole, koja je bila uobičajena za arhitekturu muslimanskih bogomolja ranog osmanskog perioda. Ulaz u džamiju se ne naplaćuje, ali unutra postoji kutija u koju možete ubaciti dobrovoljni prilog. Džamija nije jedina znamenitost Tetova, ali je svakako najznačajnija i najneobičnija. Nažalost, mi nismo imali vremena da detaljnije istražimo druge atrakcije grada kao što su Harabati Babina tekija, hamam, stari most, tetovska tvrđava Kale i Lešočki manastir, jer nas je ipak čekao dug put do Ohrida.

Šarena džamija, Tetovo

Svrativši u lokalni market, shvatio da Tetovo uglavnom naseljavaju Albanci, budući da nisam razumio ništa šta pričaju. Kupovina u marketu me je podsjetila na scenu iz filma „Ludi provod po Evropi“ kada se Amerikanci za 1 dolar bahate po Bratislavi. Tako sam i ja za neki minimalno plaćen iznos izašao napolje sa svim potrepštinama za doručak. Put do Ohrida se malo otegao, a vožnja se odvijala uglavnom kroz nenaseljena područja. Na mnogim dionicama sam primjetio da je autoput u izgradnji, ali to nije značajno uticalo na odvijanje saobraćaja, izuzev što je signalizacija loša, pa smo tako na samom izlazu iz Tetova uspjeli da se vozimo trakom u izgradnji, što je izazvalo negodovanje radnika na koje smo naišli.

Ohridsko jezero

O Ohridu sam uglavnom čuo pozitivne stavove ljudi koji su ga posjetili, pa su vjerovatno u skladu s tim i moja očekivanja od tog grada bila visoka. Po dolasku smo platili 5 eura dnevni parking u neposrednoj blizini jezera i starogradskog jezgra. Ponesen predivnim pejzažima sa Bleda, ostao sam pomalo zbunjen izbetoniranim šetalištem i odustvom vegetacije uz obalu jezera. Krenuo sam u šetnju, razgledajući usput nekolicinu štandova sa suvenirima, jer ništa drugo nije ni bilo za vidjeti. Ubrzo smo odustali od te ideje i zaputili se u centar ne bismo li pronašli nešto za jesti.

Centar Ohrida

Pošto nam nijedan od obližnjih restorana nije izgledao pretjerano primamljivo, a nismo htjeli ni gubiti mnogo vremena, odlučili smo se za kebab. Još dok je letargična pretila radnica u helankama nezainteresovano strugala kebab oko kojeg je letio roj osa, znali smo da smo omašili u izboru mjesta za jelo. Suhoparni kebab i hladan, žilav pomfrit su definitivno bili potvrda da neću dobro jesti dok sam u Makedoniji. Vjerujem da postoje i dobra mjesta, ali se ja prije puta nikada ne raspitujem o restoranima jer nisam neki gurman i jedem čisto da bih imao energiju za maratonske obilaske.

Freske u Crkvi Uspenja Presvete Bogorodice

Cilj posjete Ohridu bio je otkriti nešto po čemu ću pamtiti ovo mjesto kao vrijedno sjećanja, a ispostavilo se da su u ovom slučaju to crkve. Iako je većina izgrađena u sličnom arhitektonskom stilu, što vas može dovesti u nedoumicu o kojoj se crkvi radi, one su definitivno nešto što daje pečat ovom gradu i predstavljaju svijetlu tačku u talasu neplanski i nezgrapno izgrađenih objekata koji kvare sliku krajolika. Negdje sam čak pročitao da u Ohridu postoji po jedna crkva za svaki dan u godini.

Crkva Uspenja Presvete Bogorodice

Prva crkva koja mi je privukla pažnju svakako nije jedna od najgrandioznijih ohridskih crkava, ali njena pozicija neposredno iznad prastarog platana u centru starog grada čini je uočljivom, te sam stoga odlučio da je posjetim. Riječ je o Crkvi Uspenja Presvete Bogorodice, sagrađenoj u 17., a proširena u 19. vijeku. Unutrašnjost crkve krase bogato izrezbareni ikonostasi, kao i raskošne freske, među kojima se naročito ističu Isus i Bogorodica oslikani unutar kupola. 2002. godine Zavod za zaštitu kulturnih spomenika i Narodni muzej Ohrida izvršili su čišćenje i konzervaciju fresaka. 2004. godine je dovršeno oslikavanje zapadne strane crkve koje do tada nije bilo urađeno, a 2006. godine pod crkve je popločan granitom.

Uske ulice Ohrida

Nakon obilaska ove crkve, odlučujem se zaputiti na drugi kraj starog grada odakle započinje uspon ka nekoliko brežuljaka na kojima su smještene najznamenitije ohridske građevine poput Crkve Sv. Sofije, Crkve Sv. Bogorodice Perivlepte, Crkve Sv. Pantelejmona, tvrđave cara Samuila i rimskog amfiteatra. Na putu do tamo prolazim kroz niz interesantnih uskih uličica popločanih kaldrmom, kroz koje vješti vozači i dalje manevrišu svojim vozilima, usput rastjerujući rojeve turista.

Cvijeće u dvorištu Crkve Sv. Bogorodice Bolničke

Usput nailazim i na nekolicinu minijaturnih crkava kao što je Crkva Sv. Bogorodice Bolničke iz 14. vijeka. Crkva je oslikavana u više navrata, prvi put u 16. vijeku, zatim u 17. vijeku, a posljednji put 1834. godine. Prema predaji, ime je dobila po bolnici koja se nekada nalazila u njenoj blizini. Poseban šarm ohridskim crkvama poput ove daju mala kamenom popločana dvorišta ispunjena brojnim saksijama i loncima iz kojih rastu starinske vrste cvijeća od kojih mnoge ne viđam po dvorištima još od djetinjstva.

Pogled na Samuilovu tvrđavu

Nastavljam šetnju ka Crkvi Sv. Pantelejmona, dok mi se sa različitih strana ukazuju prizori poput Samuilove tvrđave i Crkve Sv. Bogorodice Perivlepte. U jednom trenutku uspijevam da vidim i plavu površinu Ohridskog jezera i u tom momentu shvatam koliko je ljudski faktor narušio potencijal ovog mjesta. Na putu ka svom odredištu nailazim i na ostatke rimskog koloseuma iz 2. vijeka p.n.e., koji je služio za gladijatorske borbe. Interesantno je da se na nekim od sjedišta nalaze urezana imena, što istoričari povezuju sa današnjim sezonskim kartama.

Ostaci rimskog koloseuma

Napokon stižem do velikog kompleksa kojim dominira Crkva Sv. Pantelejmona. Prolazim kroz ulaznu kapiju, u dilemi da li se plaća ulaz unutra ili ne. Računam na to da će me neko zaustaviti ako se plaća, ali ništa se ne dešava. Mjesto na kome je sagrađena crkva naziva se Plaošnik, što bi u prevodu sa staroslavenskog značilo ravno mjesto na brdu. 


Renovirana Crkva Sv. Klimenta i Pantelejmona

Danas se na ovom mjestu pored brojnih arheoloških ostataka nalazi novoizgrađeni crkveni hram Sv. Klimenta i Pantelejmona iz 2002. godine. Podignut je na mjestu crkve Sv. Kliment iz 863. godine, a koja je pak bila izgrađena na ostacima ranohrišćanske bazilike posvećene Sv. Pantelejmonu. Crkva Sv. Klimenta je bila srušena od strane Osmanlija, a na njenom mjestu je sagrađena džamija, zbog čega je ovo brdo danas poznato i pod imenom Imaret.

Crkva Sv. Klimenta i Pantelejmona

Nakon rušenja Crkve Sv. Klimenta, mošti istoimenog sveca su prenesene u Crkvu Sv. Bogorodice Perivlepte, da bi nakon 530. godina bile ponovo vraćene u novi hram. Hram je izgrađen na starim temeljima, po projektu arhitekte Tanje Pantali Buntašeske iz Ohridskog zavoda i muzeja. U njegovoj izgradnji je učestvovalo preko 200 stručnih lica, a utrošeno je preko milion eura, od čega je najveći dio finansirala vlada Makedonije. Prilikom arheoloških iskopavanja na ovom lokalitetu otkriveni su ostaci ranohrišćanske bazilike, kao i krstionice čiji je pod bio ukrašen predivnim mozaicima koji su i danas djelimično sačuvani. Ovo je definitivno jedno od top kulturno-istorijskih mjesta koje morate posjetiti ako ste u Ohridu.

Mozaik u staroj krstionici

Smještena odmah iznad Plaošnika, cjelokupnim krajolikom Ohrida dominira Samuilova tvrđava, ujedno i najbolje očuvana srednjovjekovna utvrda u Makedoniji. Sagrađena je krajem 10. i početkom 11. vijeka, za vrijeme vladavine cara Samuila, a na temeljima prvobitne tvrđave iz prve polovine prošlog milenijuma. U to vrijeme Ohrid je bio prijestonica prve države makedonskih Slavena, tako da je tvrđava služila ne samo za odbranu, nego i za život. 


Samuilova tvrđava u Ohridu

Nakon osmanskih osvajanja u 15. vijeku, grad se proširio i na niže dijelove grada, ali je hrišćanska populacija uglavnom ostala živjeti unutar zidina. Iako od unutrašnjosti tvrđave nije ostalo mnogo, vanjske zidine dužine od 3 kilometra su odlično očuvane i prosto se morate prošetati duž bedema jer je najbolji pogled na cijeli grad upravo odavde. Ulaz u tvrđavu košta svega 30 denara, što bi bilo negdje oko pola eura, a radno vrijeme je svakoga dana od 09:00-19:00 sati.

Pogled na Ohrid sa tvrđave

Dan polako odmiče kraju, a meni na rasporedu ostaje još nekoliko mjesta koja želim vidjeti prije nego što zađe sunce. Stoga žurnim korakom hitam ka susjednom brežuljku na kome počiva Crkva Sv. Bogorodice Perivlepte, jedna od najljepših i najstarijih ohridskih crkava. Sagrađena je u 13. vijeku, a tokom osmanske vladavine je dobila na značaju, jer zbog pretvaranja Crkve Sv. Sofije u džamiju, postaje središte Ohridske arhiepiskopije. Takođe, nakon rušenja Crkve Sv. Klimenta, postala je viševjekovno mjesto počivališta moštiju ovog sveca. Uzevši u obzir njen značaj, interesantno je da po dolasku u ovu crkvu nisam zatekao nikoga oko nje. Kao što je prije mnogo vijekova uspjela da odoli Turcima, tako izgleda i danas odolijeva dosadnim turistima.

Pogled na Ohridsko jezero sa tvrđave

Najznačajnije blago crkve predstavljaju odlično očuvane freske najpoznatijih srednjovjekovnih umjetnika Mihajla i Evtihija, osnivača novog pravca u bizantijskog umjetnosti, poznatog kao Renesansa Paleologa, za koji su karakteristične freske svijetlih boja u kojima je utkan lični umjetnički izražaj. Neki od radova ovih umjetnika se mogu vidjeti u okviru muzejskog kompleksa Crkve Sv. Klimenta u kojem je hronološki prikazano stvaralaštvo iz perioda od 11. do 19. vijeka. Ostajem neko vrijeme u dvorištu crkve kako bih napravio predah i uživao u tišini, prije nego što se ponovo spustim u stari grad.

Crkva Sv. Bogorodice Perivlepte

Pretposljednja u nizu ohridskih crkava koje odlučujem razgledati pobliže jeste Crkva Sv. Sofije. Sagrađena je u periodu između 1035. i 1056. godine, a sve do osmanske invazije u 15. vijeku služila je kao katedrala Ohridske arhiepiskopije. Tokom turske vladavine pretvorena je u džamiju, a 1912. godine je ponovo postala pravoslavni hram. Tokom procesa konzervacije u 20. vijeku, otkrivena je zbirka najljepše očuvanih fresaka iz 11. vijeka, oslikanim u zemljanim tonovima sa snažnim ekspresivnim stilom. Smatraju se najvećim dometom srednjovjekovnog slikarstva Makedonije.

Crkva Sv. Sofije u Ohridu

Freske u crkvi se po vremenu nastanka mogu podijeliti u tri skupine: 11. vijek, 12. vijek i 14. vijek. Freske na oltaru, prostoru za sveštenike i prizemlju narteksa, datiraju iz 11. vijeka i prikazuju istaknute patrijarhe, episkope i crkvene mislioce. Središnji dio crkve prekrivaju portreti poglavara Carigradskih patrijarha: Sv. Bazilija Velikog, Sv. Ivana Zlatoustog i Grigorija Bogoslova. 


Pročelje crkve Sv. Sofije u Ohridu

Freske u bočnim dijelovima oltara prikazuju i šest rimskih papa, a na ostalim freskama prikazani su i brojni drugi dostojanstvenici, među kojima i dva slavenska sveca: Kiril Filozof i njegov učenik Sv. Kliment Ohridski koji je još u 11. vijeku bio znamenit. Crkva se danas za vjerske službe koristi samo u izuzetnim prilikama, a zbog izvanredne akustike u njoj se održavaju i dramsko-muzičke predstave u okviru festivala Ohridsko ljeto. Još jedna zanimljivost vezana za ovu crkvu jeste da je ona prikazana na novčanici od 1000 makedonskih denara.

Crkva Sv. Jovan Kaneo

Za sami kraj boravka u Ohridu, odlučujem potražiti crkvu za koju vjerovatno mogu reći da, iako možda nema podjednako važan istorijski značaj kao prethodne koje sam pomenuo, predstavlja najživopisniji detalj i zaštitni znak Ohrida na svakoj razglednici ili prikazu grada. U pitanju je Crkva Sv. Jovan Kaneo, smještena na hridi iznad plaže Kaneo. Krajolik oko plaže i crkve je vjerovatno najljepši dio Ohrida i tek sam na ovom mjestu spoznao njegovu pravu ljepotu. Crkva je posvećena Sv. Jovanu (Ivanu) Teologu, autoru evanđelja po Ivanu.

Ohridsko jezero

Tačan datum izgradnje crkve nije poznat, ali se pretpostavlja da je izgrađena prije 1447. godine, najvjerovatnije u 13. vijeku. Iako arhitekt crkve nije poznat, prepoznaje se uticaj armenske crkvene arhitekture. Crkva je restaurirana u 14. vijeku, nešto prije dolaska Turaka u Makedoniju, ali se vjeruje da je u periodu od 17. do 19. vijeka bila napuštena, što je dovelo do propadanja najvećeg dijela fresaka. Obnovljena je u 19. vijeku, kada su dograđeni narteks i zvonik. Ulaz u crkvu se naplaćuje, osim u slučaju kada želite da zapalite svijeću. Proveo sam neko vrijeme na proplanku iznad ove crkve uživajući u zalasku sunca nad jezerom koje je polako mijenjalo boju.

Zalazak sunca iznad Ohridskog jezera

Boraveći u Makedoniji, shvatio sam da je ova zemlja u težoj situaciji nego što sam mislio i da mora preći dug put razvoja i emancipacije da bi išla u korak sa Evropom. Ohrid možda nije ispunio moja očekivanja u potpunosti, jer je uticaj siromaštva, neplanske gradnje i svega onoga što odsustvo reda nosi, uticao na to da ono što je lijepo padne u sjenu onoga što je nakaradno i nezgrapno. Ipak, mjesta kao što su proplanak sa Crkvom Sv. Jovana Kanea su dovoljan razlog da barem jedanput u životu svratite na ovo mjesto. Ako ste nekada bili u Ohridu, podijelite svoje utiske u komentarima.