četvrtak, 29. listopada 2015.

Putovanje na Kipar, Nikozija - šta posjetiti?

Posjetu nekoj državi smatram cjelovitom tek onda kada obiđem i glavni grad, stoga sam posljednji dan boravka na Kipru rezervisao za odlazak u Nikoziju. Istorija Nikozije seže daleko u prošlost, a njena pozicija u centralnom dijelu ostrva je posljedica čestih napada kojima su bili izloženi  priobalni gradovi, zbog čega se stanovništvo sklanjalo u unutrašnjost. Grad je lokalno poznat i kao Lefkosia, a egzonim Nikozija je nastao po dolasku Luzinjana, koji nisu umjeli ili nisu htjeli da izgovaraju izvorno ime. Još jedna od činjenica koju treba da znate prije posjete Nikoziji jeste da se radi o posljednjoj podijeljenoj evropskoj prijestonici. Nakon državnog udara 1974. i turske invazije na Kipar, grad je prepolovljen na grčku i tursku stranu, koje funkcionišu kao dva zasebna svijeta, o čemu ćete se i sami uvjeriti u nastavku moje priče.


Panorama Nikozije

Sada već tradicionalno, na stanici Finikoudes sam sačekao međugradski autobus iz Larnake za Nikoziju. Vožnja nije dugo trajala, a po dolasku na autobusku stanicu u Nikoziji, smještenu blizu gradske pijace, nisam bio ni svjestan da je to zapravo idealna polazna tačka za obilazak grada. Bilo je dovoljno da pređem cestu, zavučem se u prvu sporednu uličicu Starog grada i avantura je mogla da započne. Iako je bilo subotnje jutro, iznenadilo me je što je u 9 sati grad još uvijek bio uspavan, a dosta prodavnica zatvoreno.


Suveniri u prodavnici pored Leventis muzeja

Nakon kraćeg konsultovanja sa mapom grada, odlučio sam se jednostavno prepustiti lutanju, odloživši ciljne obilaske za kasnije. Prošao sam pored muzeja Leventis, neupadljivo smještenog u jednoj od tihih uličica, prepoznavši sa slike njegova plava ulazna vrata lučnog oblika. Pošto se otvarao tek u 10 sati, odlučio sam ga ostaviti za kasnije i umjesto toga svratio u fenomenalnu prodavnicu suvenira rađenih po uzoru na neke od eksponata iz kiparskih muzeja, smještenu odmah preko puta. Oduševio sam se raznim statuama i oslikanim ćupovima, te da sam mogao, iznio bih pola prodavnice sa sobom.


Crkva Arhangela Mihaila Tripiotisa

Prva sakralna građevina na koju nailazim je Crkva Arhangela Mihaila Tripiotisa, sagrađena 1695. godine na mjestu mnogo starije gotičke crkve. Crkva je podignuta iz donacija hrišćana, kako bi se pokazalo da se pravoslavna zajednica 135 godina nakon turske okupacije dovoljno oporavila da bi podigla bogomolju te veličine.


Faneromeni škola

Stižem do Faneromeni (Phaneromeni) četvrti, u kojoj se miješaju britanska, bizantska i gotička arhitektura. Jedna od najuočljivijih građevina je svakako Faneromeni ženska škola, poznata i kao Faneromeni gimnazija. Osnovana je 1859. godine u neposrednoj blizini istoimene crkve, a sadašnja zgrada gimnazije je podignuta 1924. godine u neoklasičnom stilu. I danas služi kao obrazovna ustanova, a uključuje obdanište, osnovnu i srednju školu.


Mauzolej ispred Faneromeni crkve

Faneromeni crkva je jedna od najznačajnijih u Nikoziji i u svom sadašnjem izdanju datira iz 1872-3 godine, a 1938. je dozidan i novi crkveni toranj. Postoji zanimljiva legenda koja se vezuje za ime crkve, a priča kaže da je prilikom jednog od renoviranja ukradena ikona panagija, nakon čega se sama otkrila putem vizije. Crkva posjeduje raskošan ikonostas iz 1659. godine, rezbaren u drvetu i ukrašen starim, bogato ilustrovanim ikonama. U dvorištu crkve se nalazi i mauzolej u kome se čuvaju relikvije nadbiskupa Kyprianosa i drugih Grka koji su pogubljeni 1821. godine zbog umiješanosti u ustanak protiv turskih vlasti na ostrvu. Za vrijeme moje posjete, u toku je bila renovacija zvonika crkve, pa je nisam mogao vidjeti u punom sjaju.


Arablar džamija

Zanimljivo je da se i na grčkoj strani grada može vidjeti nekoliko džamija, iako uglavnom nisu funkcionalne. Jedna od njih je Arablar džamija, izgrađena prvobitno kao srednjovjekovna crkva u kombinaciji bizantijske i gotičke arhitekture, sa elementima italijanske renesanse. Nakon otomanske okupacije, adaptirana je u džamiju, ali moram priznati da se za razliku od nekih drugih pretvorenih crkava, to ovdje i ne primijeti.


Džamija Omerija

Džamija Omerija (Omeriye) je gotička crkva u južnom dijelu Nikozije pretvorena u džamiju za vrijeme turske okupacije. Danas je jedina džamija u ovom dijelu grada koja još uvijek služi u svrhu molitve i to uglavnom diplomatama, poslovnim ljudima i turistima.


Hamam Omerye

U neposrednoj blizini džamije nalazi se Omerija hamam (Omerye), koji je gradu poklonio Lala Mustafa Paša, povodom turskog osvajanja Nikozije 1570-1. godine. Hamam je i dan danas funkcionalan, te posjetiocima nudi raznovrsne kupke i masaže, s tim što treba imati na umu da je utorkom, četvrtkom i subotom otvoren za muškarce, srijedom, petkom i nedjeljom za žene, a ponedjeljkom za parove.


Bajraktar džamija

Sljedeća na listi obilazaka mi je Bajraktar džamija, smještena na Konstanca bastionu. To je prva džamija koja je izgrađena nakon dolazaka Turaka u Nikoziju, iako od njene prvobitne strukture nije preostalo ništa. Konstanca bastion je inače mjesto gdje su Turci predvođeni bajraktarom koji je nosio zastavu prvi put probili zidove grada. On je ubijen od strane branitelja, te je na tom mjestu pokopan i u njegovu čast je sagrađena džamija. Ranije je džamija bila okružena vrtovima, ali je na njihovom mjestu kasnije izgrađena autobuska stanica na koju smo stigli. Ipak, dio vrtova je sačuvan, a cijeli posjed je ograđen. Moji pokušaji da je pobliže razgledam nisu imali uspjeha zbog palmi i drugog rastinja kojima je okružena.


Ostaci Venecijanskih zidina

Prateći ostatke Venecijanskih zidina, stižem do spomenika slobode koji je podignut 1973. godine povodom oslobođenja pripadnika EOKA, nacionalističke skupine grčkih Kiprana koji su se zalagali za prekid britanske vladavine na ostrvu, samoopredjeljenje i eventualno ujedinjenje sa Grčkom. Spomenik prikazuje dva člana organizacije kako vuku lance u namjeri da oslobode zatvorenike. 


Spomenik slobode

Zanimljivo je da među prikazanim zatvorenicima nema turskih Kiprana, jer su oni smatrani britanskim saveznicima. Spomenik je u neku ruku i kontroverzan, naročito u vremenu kada se zaraćene strane pokušavaju pomiriti, a zbog prirode EOKA organizacije koja se među Turcima i Britancima smatra terorističkom.


Famagusta kapija

Nešto dalje od spomenika nalazi se Famagusta kapija, najveća od tri na zidinama Nikozije. Sagradili su je 1567. godine Mlečani, a služila je za prolazak putnika koji su sa istočne strane ostrva stizali u grad. Tokom otomanskog perioda, samo je Turcima bilo dopušteno da ovuda prolaze na konju, dok su svi ostali morali pješačiti. Kapija bi se zatvarala u sumrak i ponovo otvarala u zoru, a petkom bi ostajala zatvorena kako bi čuvari mogli da iskoriste taj dan za molitvu. 1981. prostor unutar kapije je renoviran i koristi se kao kulturni centar za različite izložbe.


Taht el Kale džamija

Pošto sam obišao sve što sam imao u planu, osim muzeja koje sam odlučio ostaviti za kraj, bacam se u potragu za graničnim prelazom kako bih prešao u turski dio grada. Nemojte se šokirati kada nasred neke od ulica ugledate poredanu burad ili postavljenu ogradu, kojima je grad podijeljen na dva dijela. Usput nailazim na Taht el Kale džamiju, sagrađenu 1826. godine. Nakon što je bila zatvorena 51 godinu, kiparski muftija je na poziv nadbiskupa 2014. godine održao molitvu, u okviru procesa religijskog pomirenja iniciranog od strane švedske vlade.


Ledra ulica

Lutajući manje urbanim ulicama južne Nikozije, pokušavao sam naći prolaz do turske strane, ali nisam imao mnogo uspjeha. Usput sam naišao na neku vrstu vojne stanice ispred koje je stražario vojnik za koga bih rekao da nema više od dvadesetak godina. Pokušaj sporazumijevanja je bio neuspješan, ali nisam ostao načisto da li nije razumio šta ga pitamo ili nam jednostavno nije htio reći gdje da pređemo granicu. Sreća nam se ubrzo osmijehnula, te smo naišli na djevojku koja je bila raspoložena da nam pokaže put, jer se i sama kretala u tom pravcu. U jednom momentu me je iznenadilo njeno pitanje koje je glasilo: „A zašto uopšte želite da idete tamo?“. To me je ujedno podstaklo da joj uzvratim sa nekoliko pitanja, pa sam saznao da Turci nemaju dozvolu da prelaze na ovu stranu jer su dio nepriznate države, ali to ih ne sprječava da dolaze pošto je ovaj kraj bogatiji.


Jedna od brojnih pregrađenih ulica (pogled s turske strane)

Stižemo do ulice Ledra, glavne shopping ulice u Nikoziji koja se proteže u dužini od 1 km, od čega je 800 metara s grčke strane. U ovoj ulici se ujedno nalazi i granični prelaz otvoren 2008. godine, odakle se može preći s jedne na drugu stranu grada. Pasoška kontrola s grčke strane je potrajala neprijatno dugo, te sam se naposlijetku počeo osjećati kao da sam osumnjičenik. S turske strane su nas dočekale dvije buckaste službenice koje su međusobno nešto brbljale, pa mi je čitav prizor ličio na špansku sapunicu u turskoj realizaciji. Moram napomenuti da na granici NE udaraju pečate, pošto sam nailazio na svakakve dezinformacije na internetu.


Buyuk han

Turska strana Ledra ulice ili kako je oni zovu Lokmaci je sveopšti kič. Svuda su štandovi sa grozdovima lažnih brendiranih tašni, a iz frižidera sa pićem vam pogled privlače limenke coca-cole u zelenoj, plavoj i ljubičastoj boji. Imate osjećaj kao da ste u vlastitoj inačici Alise u zemlji čuda. U ovom dijelu grada je vidljivo primjetan niži standard i loše stanje infrastrukture, ali ga ne smijete zaobići zbog nekoliko izuzetno važnih lokacija.


Buyuk hamam

Među prvim atrakcijama koje obilazim je Buyuk Han, jedno od najznačajnijih arhitektonskih zdanja otomanskog perioda, izgrađeno kao mjesto za odmor putnika koji su stizali iz Anadolije. Han je kroz istoriju više puta mijenjao namjenu, pa je tako Britancima služio kao zatvor, a kasnije kao hostel za siromašne porodice. 2002. godine je renoviran u izvornom stilu i od tada je jedno od omiljenih turističkih mjesta u gradu, zahvaljujući svojoj arhitekturi, ali i prodavnicama i restoranima unutar kompleksa.


Kumarcilar han

Pored hana se nalazi i Buyuk hamam, veliko tursko kupatilo sagrađeno na ostacima luzinjanske crkve Sv. Đorđa Latinskog, od koje je preostao samo ulaz. Hamam je i dalje funkcionalan svakim danom osim ponedjeljka, a seanse su kao i u slučaju Omerye hamama podijeljene na muške, ženske i porodične.


Džamija Selimija (nekada Katedrala Sv. Sofije)

Pored Buyuk hana, u Nikoziji se nalazi i Kumarcilar han, udaljen manje od 100 metara od prvog. Znatno manji od Buyuk hana, izvorno je imao 56 prostorija, od kojih su one na spratu koristili trgovci, dok su u prizemlju bili smješteni životinje i prtljag. Danas je ovaj han zatvoren i poluzapušten, te čeka na renoviranje.


Džamija Selimija

Svakako najimpozantnija građevina Nikozije jeste rimokatolička katedrala Aja Sofija, danas poznatija kao Selimija džamija (Selimiye). Radi se o jednom od najljepših primjeraka gotičke arhitekture na ostrvu čija je gradnja otpočela 1209. godine i trajala je 150 godina. Postoje dokazi da je sagrađena na ostacima mnogo starije bizantijske crkve. Nakon što su Turci 1570. godine okupirali Kipar, unutrašnje uređenje crkve je uništeno, propovjedaonica i klupe su iskorišteni za ogrjev, a nadgrobnim spomenicima je popločan pod. Na mjestu nedovršenih zvonika su dozidana dva minareta, a u dvorištu je izgrađena fontana. Katedrala je preimenovana u Aja Sofija džamija, da bi 1954. godine dobila sadašnji naziv Selimija. Džamija je i dalje funkcionalna a ulaz je, uz poštovanje pravila oblačenja i ponašanja, dopušten i besplatan.


Ukrasi iznad ulaza u Bedestan

Odmah pored džamije nalazi se Bedestan, poznat i kao bizantijska Crkva Svetog Nikole iz 12. vijeka. Kasnije je proširena, a Luzinjani su joj dodali gotičke elemente. Nakon što su i Mlečani izvršili određene promjene na njoj, predata je grčkoj pravoslavnoj crkvi kako bi služila kao katedrala. Tokom otomanske vladavine korištena je kao skladište pšenice i mjesto na kome se trgovalo tkaninom. Do dolaska Britanaca, Bedestan je bio najznačajnije i najprometnije mjesto za trgovinu u Nikoziji, na kome su se prodavale sve vrste robe.


Vrata na Bedestanu

Bedestan se danas čuva kao drevni spomenik, a interesantno je da zidovi na sjevernom ulazu odgovaraju zidovima Katedrale Sv Sofije. Ostaci brojnih kamenih i granitnih stubova, vjerovatno rimskih, svjedoče da se na ovom mjestu nekada nalazila mnogo veća crkva. Ipak, ostaje misterija zašto su dvije tako ogromne katedrale izgrađene jedna pored druge. Nakon petogodišnjeg renoviranja, Bedestan je 2009. godine ponovo otvoren za posjete kao multikulturni i izložbeni prostor. Radi svakim danom osim srijede u periodu od 14:30 do 17h i nedjeljom.


Džamija Arabahmet

Posljednje odredište na turskoj strani grada mi je Arabahmet džamija, smještena na sjevernom kraju Salahi Sevket ulice. Pretpostavlja se da je izgrađena krajem 16. vijeka, a ime je dobila po Arab Ahmet Paši, komandantu otomanske ekspedicije 1571. godine. Izgrađena u anadolskom stilu sa kupolom na kvadratnoj osnovi, predstavlja jedan od dva takva primjerka na cijelom Kipru (drugi je u mjestu Lapta). U dvorištu džamije se nalaze vrt, fontana i izuzetno očuvani nadgrobni spomenici.


Muzej Kipra

Prilikom povratka na grčku stranu ponovo prolazim kroz istu proceduru pregledanja i skeniranja pasoša, a potom odlučujem napraviti pauzu u jednom od restorana u ulici Ledra. Nije me nešto posebno oduševila hrana, ali ja svakako nisam od onih putnika koji uživaju u isprobavanju lokalnih specijaliteta. Završivši s jelom, svraćam u Leventis muzej o kome sam uglavnom pročitao pozitivne recenzije. Ulaz je besplatan, a ukoliko želite možete ostaviti donaciju muzeju u kutiju smještenu u holu. Muzej je kombinacija svega i svačega, od antičkih eksponata, etnografije i narodne nošnje, pa do britanskog perioda. Iako može da posluži kao dobar vodič kroz cjelokupnu istoriju Kipra, mene nije pretjerano oduševio. U videu koji sam Vam pripremio, napravio sam i kratku turu kroz sam muzej.


Jedan od brojnih eksponata u muzeju


Za sami kraj posjete Nikoziji ostavljam Muzej Kipra, do koga možete stići tako što ćete od autobuske stanice krenuti u suprotnom smjeru od Starog grada i na prvoj raskrsnici skrenuti desno, a zatim na idućem račvanju puteva lijevo. Ovaj muzej je zaista prava poslastica za ljubitelje arheologije i antike, te zasluženo nosi titulu najbolje atrakcije grada na Tripadvisor-u. Muzej je osnovan 1882. godine tokom britanske okupacije, na osnovu peticije potpisane od strane stanovnika Kipra. Glavni motiv za ovo su bila iskopavanja koja su realizovana u tom periodu i odnošenje antikviteta sa ostrva koje je potom uslijedilo. 


Statue u muzeju Kipra

Zbirke su podijeljene po prostorijama, pa tako možete pogledati izložbu predmeta iz neolita, ranog i srednjeg bronzanog doba, kao i brojne arhaične statue od krečnjaka i bronze. U posljednje vrijeme je prisutna decentralizacija muzeja, pa je dio zbirki preseljen u područne muzeje distrikta.  Na kraju bih spomenuo da je cijena ulaznice u muzej 4,5 eura, a preporučeno vrijeme obilaska je najmanje dva sata. Nadam se da će vam video koji sam snimio za sva uspjeti da nadomjesti sve ono što nisam uspio da ispričam i prikažem kroz putopis.




ponedjeljak, 19. listopada 2015.

Putovanje na Kipar - Famagusta, Varosha i Salamis, šta posjetiti?

Trećeg dana boravka na Kipru sam imao i više nego ambiciozne planove koji su podrazumijevali odlazak iz Larnake u Famagustu, obilazak Varoshe poznate kao „grad duhova“, posjetu arheološkom nalazištu Salamis, kupanje u Ayia Napi i povratak nazad za Larnaku. Onima koji su bili na Kipru ovo će vjerovatno zvučati kao nemoguća misija, ali kada se hoće, sve se može. Ekipa i ja smo poranili kako bismo uhvatili autobus 712 koji vozi od Stare bolnice u Larnaki do sela Vrysoulles u unutrašnjosti ostrva, što je ujedno i najbliža tačka do koje voze autobusi iz Larnake ka Famagusti. Za one neupućene, Kipar je podijeljen na grčku i tursku stranu, koje praktično funkcionišu kao dvije zasebne države.


Katedrala Sv. Nikole, danas Lala Mustafa Paša džamija

Dok je vozač s društvom sjedio za plastičnom garniturom s druge strane ceste i čekao da sat otkuca polazak, u obližnjem marketu sam kupio coca-colu light i toblerone čokoladu, i sjeo na 'ladan beton da doručkujem. Slika i prilika zdravog načina života. Bilo je neobično što smo nas troje bili jedini putnici autobusa 712, koji se sve više udaljavao od civilizacije i vozio kroz uspavana kiparska sela sa raštrkanim kućicama. Uvijek su me fascinirali ljudi koji su naseljavali ta područja, jer su tako blizu, a tako daleko od mora.


Plaža hotela Palm Beach u Famagusti

Rekli smo vozaču da nas izbaci na tački najbližoj Famagusti, a budući da autobus ne ide do kraja sela, izašli smo na jednoj raskrsnici i nastavili put pješke. Osim nekoliko kuća, naletjeli smo i na stajališta autobusa 708 i 709 koji ovdje stižu iz Ayia Nape i Protarasa. Ubrzo smo na pustoj cesti ugledali saobraćajni znak koji upućuje na zabranu fotografisanja i snimanja, što je značilo da se približavamo UN zoni razgraničenja. Ušetali smo u britansku bazu, a ja sam zbog izgleda kućica imao osjećaj da se nalazim u koloniziranoj Australiji iz 19. vijeka. Nisam bio siguran u kom pravcu da se krećem, a kada smo konačno naišli na znakove ljudskog prisustva u vidu policajaca i ugledali rampu, pomislih da je to to. Prišli smo policajcima, vadeći pasoše, međutim oni su nam rekli da nastavimo u drugom pravcu još nekih 500 metara.


Varosha, grad duhova koji je ograđen od 1974. godine

Izašavši iz britanske baze, našli smo se s druge strane, gdje osim prašnjavog puteljka i još jednog autobuskog stajališta nije bilo ničega. Uskoro se u daljini ukazalo nešto što liči na granični prelaz. Ispod limene strehe su nas dočekala dva policajca za koja pretpostavih da su Turci i dadosmo im pasoše, te nam ih oni bez puno zagledanja i gnjavaže vratiše. Taman pomislih da smo prešli na tursku stranu, kad ono nešto niže još jedna granica. Ok, shvatih da su ovo bili Grci, a da Turci tek slijede. Dođosmo do policijske kućice, gdje je radila namrgođena žena i ponovo predasmo pasoše. Usput je upitah za taksi, a ona se ponudi da nam ga pozove (valjda imaju neki dogovor s taksistima). Druga varijanta je da idete od granice još malo pješke pa da taksi potražite ispred obližnjih restorana. Čekali smo neko vrijeme da taksi dođe, a ja sam kratio vrijeme ložeći prijateljicu da je lastavičje gnijezdo na nadstrešnici ispod koje se smjestila ustvari košnica stršljenova.


Znak zabrane na ogradi kojom je zatvoren pristup Varoshi

Taksista je ubrzo stigao, tražeći 15 eura da nas odveze do Varoshe, što baš i nije povoljna cijena. Pošto pokušaj žalbe na cijenu nije uspio, sjeli smo u taksi i rekli taksisti da nas vozi do hotela Palm beach u Famagusti, što je otprilike najbliža tačka s koje se možete približiti Varoshi. Varosha je, inače, bila ekskluzivno kiparsko ljetovalište koje se intenzivno razvijalo, o čemu svjedoče brojni hoteli, kao i posjete najpoznatijih svjetskih zvijezda. 


Na putu od Varoshe do centra Famaguste

Nakon što su Turci okupirali sjeverni Kipar lokalno grčko stanovništvo je izbjeglo za svega nekoliko sati, ostavljajući grad pustim. Turci su potom žičanom ogradom ogradili čitavu četvrt, zabranivši povratak stanovnicima, tako da je Varosha od 1974. do danas postala i ostala grad duhova. Sve još uvijek stoji onako kako je ostavljeno – od automobila pa do escajga na stolovima u restoranima. 


Crkva Sv. Georgija (Đorđa) Grčkog

Cijela oblast je čuvana od strane turskih vojnika i pristup je strogo zabranjen svima, a postoji i velika mogućnost da budete upucani ukoliko prekršite tu zabranu i pokušate preći na drugu stranu. Turska je 2010. godine imala plan za ponovno naseljavanje ove oblasti, ali ta ideja je ostala nerealizovana. Nedavno su opet započeti pregovori o oživljavanju ovog područja, a ja vam od srca preporučujem da dođete i vidite Varoshu dok je još „netaknuta“.


Ostaci apside Crkve Sv. Georgija

Možda najbizarnija stvar u cijeloj priči je činjenica da se tik uz liniju razgraničenja smjestio hotel Palm Beach čiji se gosti bezbrižno kupaju na plaži koja se završava ogradom koja je razdvaja od Varoshe. Dakle, možete bez problema da se brčkate u moru, ali ako otplivate preko zamišljene linije ka Varoshi, nadrljali ste ga za sva vremena. Fotografisanje je takođe zabranjeno, ali kakav bih ja to bio bloger i putnik da nisam uslikao taj prizor. Nisam bio čak ni ekstremno diskretan, ali im očito nisam bio trn u oku, za razliku od nekih turista do kojih su vojnici došli i tražili od njih aparat. Rekao bih da su u pitanju glupani koji su sa gigantskim profesionalnim aparatom škljocali naokolo, usnimivši usput i vojne punktove.


Ostaci fresaka na crkvi

Plaža hotela Palm Beach je mjesto na kojem se isplati provesti i cijeli dan. More možda nema onu tirkiznu boju kao na Nissi plaži, ali voda je vjerovatno najčistija i najbistrija koju sam ikada vidio što je i razumljivo, jer je mjesto odsječeno od civilizacije. Nažalost, moji planovi za taj dan mi nisu dozvoljavali da se predugo zadržavam, pa sam nakon kraćeg kupanja, čisto da me mine želja, nastavio pješke ka centru Famaguste. Hodao sam duž ograde koja razdvaja Famagustu i Varoshu, a utisak pustoši je dodatno pojačavala i činjenica da je dosta toga bilo zatvoreno jer smo se tu zatekli drugog dana Bajrama. Djevojka koju smo zatekli ispred jednog od rijetkih kafića nas je uputila ka centru grada gdje smo stigli nakon 15-ak minuta šetnje.


Katedrala Sv. Nikole, danas Lala Mustafa Paša džamija

Dolazak do opustošenih ruševina Katedrale Svetog Georgija (iliti Đorđa) Grčkog odgodio je susret sa civilizacijom na još neko vrijeme. Konstrukcija katedrale se spominje u zapisima iz 1363. godine, a sagrađena je u kombinaciji gotičke i bizantske arhitekture, kao simbol suprotstavljanja obližnjoj latinskoj Katedrali Svetog Nikole. Imala je veliku kupolu koja je srušena 1571. godine tokom otomanske okupacije Kipra, a dodatnom propadanju su doprinijeli zemljotresi koji su uslijedili kroz nadolazeće vijekove. Interesantno je da se na pojedinim dijelovima zidova još uvijek mogu vidjeti ostaci fresaka, a oni su najvidljiviji na istočnoj apsidi.


Katedrala Sv. Nikole pretvorena u džamiju u 16. vijeku

Paralelno sa Katedralom Svetog Đorđa, nekoliko desetina metara dalje, smjestila se Katedrala Svetog Nikole, posvećena 1328. godine kao katolička katedrala. Sagrađena u tzv. Rayonnant gotičkom stilu, veoma neuobičajenom van Francuske, ona svjedoči o istorijskoj vezi dviju država. Nakon otomanske okupacije 1571. konvertovana je u džamiju i sve statue, vitraži i freske su zbog suprotnosti sa postulatima islama uklonjeni, a dozidan je minaret. Iako je prvobitno nosila drugačiji naziv, 1954. je preimenova u Lala Mustafa Paša džamija. Zbog neprikladne odjeće nisam ulazio unutra, ali sam provirio s vrata i zaista je bilo  neobično vidjeti taj pomalo nezgrapni spoj islama i hrišćanstva.


Unutrašnjost džamije

Nakon odmora u kafiću smještenom na trgu ispred džamije, napravio sam krug po starom gradu, razgledajući znamenitosti i usput kupujući suvenire. Službena valuta Sjevernog Kipra je turska lira i sve su cijene iskazane u njima, ali svuda primaju euro. Ako kupujete suvenire u Famagusti, obratite pažnju jer su na nekim mjestima višestruko skuplji nego na drugim, pa ćete tako u jednoj prodavnici magnet platiti 1 euro, a u drugoj isti 3 eura.


Crkva Sv. Petra i Pavla, danas javna biblioteka

Iduća atrakcija na koju nailazim je Crkva Svetih Petra i Pavla, danas poznata kao Sinan Pašina džamija. Sagrađena je oko 1359. godine i treća je po veličini crkva u Famagusti, odmah iza prethodne dvije koje sam spomenuo. Tri portala na pročelju su veoma mala i jednostavna u odnosu na veličinu crkve. S druge strane, bočni portal je bogatije ukrašen i vjeruje se da je taj ulaz služio kralju. Za neke od ukrasa se pretpostavlja da su preneseni iz Salamisa, dok su anđeli dodati za potrebe crkve.


Bogato ukrašeni bočni ulaz u Crkvu Sv. Petra i Pavla

Tokom britanske vladavine, crkva je korištena kao skladište pšenice i krompira, a kasnije i kao odlagalište đubreta. 1964. je renovirana i pretvorena u gradsku vijećnicu od strane turskih Kiprana, a danas služi kao javna biblioteka. U dvorištu crkve/džamije se nalaze i grobnice dvojice turskih znamenitih ličnosti.


Tvrđava Otelo

Ubrzo dolazim do zidina tvrđave Otelo (Othello), koju su u 14. vijeku izgradili Luzinjani, francuski plemići koji su vladali većim dijelom Evrope i Levanta. Utvrda je sagrađena kako bi se luka zaštitila od potencijalnih napada neprijatelja. Nazivana je još i „neprobojna tvrđava“ budući da ju je zbog dubokih jaraka kojima je okružena, bilo gotovo nemoguće osvojiti. Jarci su isušeni 1900. godine zbog straha od malarije. Nakon što je Kipar prodan Mletačkoj Republici, četvrtasti tornjevi su zamijenjeni kružnim kako bi bili podesni za savremeniju artiljeriju. Tvrđava je dobila naziv po Šekspirovoj drami Otelo čija se radnja odvija upravo na Kipru.


Spomenik Mustafi Kemalu Ataturku, prvom predsjedniku Turske

 U blizini zidina tvrđave, u samom centru kružnog toka se nalazi jako zanimljiv spomenik, podignut u čast Mustafe Kemala Ataturka, prvog predsjednika Turske. Sačinjen je od bronzanih skulptura na čijem se vrhu nalazi upravo njegov lik i vidjet ćete ga već prilikom samog ulaska u grad. Nisam siguran kada je spomenik postavljen, ali izrada mu je odlična i morao sam pobliže da ga razgledam, što nije zgodno kada treba da pređete cestu usred kružnog toka.

Stari grad u Famagusti
Posljednja destinacija Sjevernog Kipra koju sam planirao obići taj dan jeste čuveni arheološki lokalitet Salamis ili Salamina, smješten šest kilometara sjeverno od Famaguste. Vratio sam se u stari grad kako bih našao taksi, ali je tamo bilo poprilično pusto, vjerovatno zbog praznika. Ipak, ugledali smo jedno taksi vozilo, ali u blizini nismo vidjeli vozača. Stali smo pored automobila, zagledajući naokolo ne bismo li prizvali vlasnika. Ubrzo se pojavio, pa smo uspjeli postići dogovor da nas za 35 eura odveze do Salamisa, tamo nas sačeka sat vremena, a potom nas vrati do granice. Pokušaj cjenkanja je bio bezuspješan i uopšte nemaju taj duh pregovaranja kao Egipćani ili Tunižani (a pretpostavljam i Turci iz Turske, pošto nisam imao priliku da se lično uvjerim), nego funkcionišu po principu uzmi ili ostavi.


Obezglavljene statue u Salamisu

Vožnja do Salamisa nije dugo trajala, a po dolasku smo morali kupiti ulaznice, koje koštaju 3,5 eura po osobi, a uz njih dobijete i mali prospekt sa osnovnim informacijama. Taksista se parkirao ispred male kafane i tu zasjeo, a mi smo dobili slobodno vrijeme za obilazak. Pored kafane se nalazi i toalet, a dvadesetak metara dalje se nalaze ostaci Salamisa, sa čijom ću vas istorijom ukratko upoznati u nastavku.


Kolonade u Salamisu

Najstariji pronalasci na području Salamisa datiraju iz 11 vijeka p.n.e., što ukazuje na kasno bronzano doba. Salamis je bio grad-država pod kontrolom Asirije, ali je uživao relativnu nezavisnost dokle god je plaćao danak aisrijskom kralju. Mitski osnivač  Salamisa je Teuser, sin grčkog kralja Telamona, kome nije bilo dopušteno da se vrati iz Trojanskog rata jer nije osvetio svog brata Ajaksa. Stoga se on sa grupom sljedbenika iskrcao na kiparskom poluostrvu Karpaz na mjestu poznatom kao Ahajska obala, gdje je ostao neko vrijeme, a zatim osnovao grad na području današnjeg Salamisa.


Još jedna statua kojoj je uništeno lice

560. godine p.n.e., kralj Salamisa, Evelton, preuzeo je kontrolu nad cijelim ostrvom, tako da je Salamis bio prijestonica sve do 294. godine p.n.e. Značajan dio tog perioda, grad je plaćao porez Perzijancima. Tokom perioda Aleksandra Makedonskog, kralj Salamisa, Pnitagor mu je pomagao tokom opsade Tira u Libanonu. Nakon Aleksandrove smrti, otpočinje borba za vlast između njegovih zapovjednika, a Kipar potpada pod vlast Potelemaiosa koji seli glavni grad u Pafos.


Ostaci freske na kojoj su predstavljeni Hilas i nimfe

Ubrzo slijedi postepen, ali siguran pad Salamisa kome su doprinijeli brojni zemljotresi, židovski ustanak i plimni talasi, što je ostavilo ozbiljne negativne posljedice na grad. Međutim, car Konstantin II je iznova osnovao grad, nazvavši ga Konstancija i učinio ga ponovo prijestonicom Kipra. Konačna propast grada nastupa 647 godine n.e., kada uslijed kontinuiranih upada Arapa, zemljotresa i činjenice da je luka zatrpana muljem i pijeskom, biva u potpunosti napušten. Ljudi koji su tu živjeli su se preselili na područje današnje Famaguste.


Avenija kolonada u Salamisu

Arheološka iskopavanja na ovom lokalitetu su započela krajem 19. vijeka, a mnogi od pronalazaka se danas nalaze u Britanskom muzeju u Londonu. Iskopavanja su nastavljena 1952. i trajala su sve do turske okupacije Kipra 1974. godine. Značajne kolekcije eksponata iz Salamisa se nalaze i u Manastiru Svetog Barnabe, kao i kiparskim muzejima.


Antički grad Salamis

Među ostacima antičkog Salamisa moguće je identifikovati zidine grada, gimnazij, teatar, rimsko kupatilo, spremnik za vodu, agoru ili gradsku tržnicu, Zeusov hram i druge strukture. Meni je posebno zanimljiv bio ostatak freske koja predstavlja Hilasa, lika iz grčke mitologije, okruženog nimfama. Moram priznati da sam prvobitno bio iznenađen prikazom jer mi je više ličio na nešto iz tradicije Dalekog Istoka, nego na grčko-rimsku stvar.


Amfiteatar u Salamisu
Pošto sam već i previše otišao u opisivanje detalja, smanjiću doživljaj i zaustaviti se na toplim preporukama za posjetu ovog mjesta. Sat vremena koliko sam imao na raspolaganju je bio jedva dovoljan, tako da ukoliko ste u prilici zadržite se dva sata kako biste bez žurbe sve obišli. Neke od struktura su raštrkane, pa ćete do njih morati malo i pješačiti, što će vam dodatno oduzeti vrijeme.


Amfiteatar uslikan iz centra


U povratku smo odlučili ponovo pregovarati sa taksistom, kako bi umjesto do granice odvezao do Ayia Nape. Umjesto 35 eura smo mu ponudili 45 eura, ali on je tražio 55 i nije htio ni da čuje za manje. Naša posljednja ponuda je bila 50 eura, ali ju je kategorički odbio. Tada je i meni proradio inat i odlučio sam da mu ne dam tih 5 eura više pa makar hodao i pješke do Ayia Nape. 

Kolonade u Salamisu

Stigavši do granice, bili smo spremni da mu platimo prvobitno dogovorenih 35 eura i nastavimo sami, ali gle čuda, Turčin je odlučio da nas za 50 eura vozi sve do Ayia Nape. Iako se čini mnogo novca, ima tu poprilično vožnje i cimanja, a mislim da na ovakvom tipu putovanja vrijedi dati i koji dinar više ukoliko to znači manje izgubljenog vremena. Time smo završili posjetu Sjevernom Kipru, a ostatak dana proveli u najpoznatijem kiparskom ljetovalištu o kome sam već pisao u prošlom postu. U narednom pisanju se vidimo u Nikoziji, a do tada uživajte u putopisu iz Famaguste.