subota, 19. prosinca 2015.

(N)ovogodišnji rezime svjetskog putnika

Novogodišnji praznici su vrijeme kada sagledavamo godinu iza sebe, sumiramo postignuto i donosimo zaključke o tome da li je bila dobra ili loša. Istovremeno se prave popisi želja i planova za iduću godinu, kako bismo i narednog decembra mogli da radimo isto. Moram priznati da nikada nisam bio veliki ljubitelj Nove godine, što zbog ružnog vremena, što zbog činjenice da je to vrijeme nametnute sreće i lažne euforije. Ipak, moram priznati da nisam imun na novogodišnje ukrase, limitirana izdanja božićnih slatkiša i coca-colinu prazničnu reklamu. Liste planova i želja za narednu godinu nisam nikada pravio, jer one se ionako većini onih koji to praktikuju ne ostvare. 


Moji su planovi uglavnom rezultat ozbiljnijeg promišljanja, dugoročnog su karaktera i potkovani čvrstom voljom. Kratkoročne stvari ne volim da planiram, nego se uklapam u skladu sa trenutnim mogućnostima. Da ne bih bio potpuni hejter, ovaj put ću učiniti izuzetak i osvrnuti se na godinu iza sebe sa aspekta putovanja i napisati nešto o onome što sam doživio proteklih 365 dana. Istovremeno ću sebi dozvoliti luksuz da poželim i neko novo putovanje, iako se za moje trenutne želje moraju prvobitno posložiti neke druge stvari.

Panorama Sarajeva, Bosna i Hercegovina

Priroda trenutnog posla mi je takva da nemam godišnji odmor, stoga mi je i samom šokantna činjenica da sam u ovoj godini, kada se sve sabere i oduzme, zapravo najviše putovao. Koristio sam sve žive praznike i uspijevao da iskamčim poneki slobodan dan kako bih ih spojio sa vikendima i organizovao kraća putovanja po Evropi. Prvo putovanje ove godine je zapravo bio dvodnevni odlazak u Sarajevo, doduše više poslovne prirode, ali i to je bilo dovoljno da prošetam pokraj ključnih znamenitosti grada i pojedem čuvene ćevape. Iako živim u Bosni i Hercegovini, Sarajevo mi nikako nije na ruku, pa sam se osjećao skoro kao strani turista, budući da sam po prvi put noćio u glavnom gradu. Više o mojim iskustvima iz Sarajeva možete pročitati na ovom linku.

Sinagoga u Budimpešti, Mađarska

Mjesec dana nakon posjete Sarajevu, putnik u meni je već divljao, željan novih avantura. Mart nije među mojim favoritima za organizaciju putovanja, ali nisam mogao čekati da otopli, pa sam se krajem mjeseca zaputio na vikend u Budimpeštu, koju sam imao priliku posjetiti i godinu dana ranije. S obzirom da sam već znao šta me tamo očekuje, iskoristio sam priliku da ponovo obiđem najdraža mjesta i vidim neka nova koja sam prvi put propustio, o čemu možete čitati ovdje.

Crkva Sv. Ane u Varšavi, Poljska

Vrijeme oko prvog maja je siguran znak da ću negdje putovati i to je možda čak i meni najdraži period godine. Nakon povratka iz Budimpešte sam već počeo razmišljati o tome gdje bih mogao ići, a jedna sjajna foto tura Varšave je bila ključna za donošenje konačne odluke. Otkriće da je avionska karta na relaciji Beograd-Varšava jedna od jeftinijih je bila dodatno ohrabrenje za odlazak tamo. Iako sam sve na vrijeme isplanirao, neke nesretne okolnosti iz privatnog života su to putovanje skoro do samog polaska činile neizvjesnim. Ipak, sreća mi se na kraju osmijehnula i ja sam poletio put Poljske. Moram priznati da me je malo koji grad tako oduševio kao Varšava, koja je u slučaju naših putnika često potpuno zasjenjena Krakovom. O mojim iskustvima iz Varšave možete čitati ovdje.

Katedrala Aleksandar Nevski u Sofiji, Bugarska

Gledajući kalendar praznika, vidio sam da mi je iduća prilika za putovanje tek u julu. Ipak, pod izuzetno jakim utiskom posjete Varšavi, želja za putovanjima je bila sve veća, pa sam ne mogavši da čekam ljeto odlučio spustiti se kroz Srbiju i organizovati jednodnevni izlet u Sofiju. Našao sam društvo za putovanje i po prvi put se obreo u tim krajevima. Iako su me tokom cijelog dana provedenog u Sofiji pratili naizmjenični periodi pljuskova i sunca, to me nije spriječilo da vidim skoro sve što sam naumio. O tome šta se sve može vidjeti u Sofiji za jedan dan, možete čitati ovdje. Vjerujte, bićete iznenađeni.

Starogradski trg u Rigi, Latvija

Već sam u nekoliko navrata kroz ranije postove naglašavao da sam tip putnika kojeg ne privlače izvikane destinacije i da uvijek tragam za nečim što nije turistički kliše. Jedna takva potraga me je dovela do baltičkih zemalja. Vremenski ograničen, morao sam se odlučiti za jednu od tri države i nakon nekog vremena informisanja, gledanja fotografija i čitanja tuđih iskustava, zaključio sam da bi za mene najbolji izbor bila Riga, glavni grad Latvije. Organizovati putovanje u baltičke zemlje u sopstvenom aranžmanu nije baš isto kao samostalno otputovati u Rim ili Pariz. Prva stvar, mi o tim zemljama jako malo znamo, a druga stvar, ne postoje direktni letovi iz regiona do tamo.

Riga, Latvija

Ipak, to me nije obeshrabrilo i čvrsto sam se uhvatio u koštac sa izazovom koji sam sam pred sebe postavio. Boravak u Latviji je bio još jedno fenomenalno iskustvo o kome možete čitati ovdje. Koliko sam dobar organizator, govori činjenica da sam u ovo putovanje uspio uklopiti i jednodnevni izlet u jednu od susjednih zemalja. Vagajući između Litvanije i Estonije, odluka je pala na ovu drugu, ne zbog toga što sam očekivao da će mi se više dopasti nego zbog zaključka da je prijestonica Estonije praktičnija za jednodvneni obilazak. Talin ima potpuno drugačiji duh od Rige, a kako sam se tamo proveo i šta sam vidio, možete čitati na ovom linku.

Gradska kuća u Talinu, Estonija

Iako sam do tog momenta proputovao već toliko da sam imao zaista razlog da budem zahvalan, godina mi je bila nezamisliva bez odlaska na more. Zbog ratnih okolnosti u Bosni, na more sam po prvi put otišao tek u desetoj godini, ali sam imao sreću da ga od tog momenta posjećujem svake godine. Za mene se godina završavala odlaskom na more i to je bila svojevrsna nagrada za sav trud i postignute rezultate u školi, a kasnije i fakultetu. Činjenica da ove godine nisam imao slobodnu sedmicu za odlazak na more me je rastuživala. Ljeto je već bilo na izmaku, a kupanje u moru skoro pa otpisano jer je naredni praznik padao tek krajem septembra kada je sezona ljetovanja u ovim krajevima praktički gotova.

Nissi plaža u Ayia Napi, Kipar

Gdje ste se 24. septembra mogli okupati, a da ste pri tome imali samo 4 slobodna dana? Odgovor na to pitanje je došao u vidu Wizz Air-ovog leta na Kipar po izuzetno povoljnoj cijeni. Moja ushićenost je naglo porasla, a glavni problem mi je bio kako da se u tako malo dana stignem okupati i istovremeno vidim sve što me je zanimalo. Ja sam zaista svestran putnik, a Kipar je zemlja bezbroj mogućnosti. Na kraju sam se odlučio posjetiti Larnaku, Ayia Napu i Famagustu, a posjetu zaokružiti glavnim gradom Nikozijom. Teško je opisati radost i ushićenje prilikom prvog ulaska u more, koje mi se u tom trenutku činilo kao ostvarenje svih snova.

Antički grad Salamis, Kipar

U oktobru sam se malo primirio da bi me, sada već skoro tradicionalno, drugu godinu za redom društvo iznenadilo izletom za moj rođendan. Nešto malo prije rođendana odlučili smo se zaputiti u Pečuh, gradić na jugu Mađarske, gdje smo proveli dva dana. Vrijeme je bilo predivno, kao u proljeće, a sam grad potpuno otkrovenje. Toliko da smo se svega 15 dana nakon toga odlučili ponovo vratiti tamo na jednodnevni izlet. Pri tome smo taj drugi put uklopili i posjetu Šiklošu, zamku u istomenom gradiću nadomak Pečuha.

Zsolnay mauzolej u Pečuhu

Ovo je ujedno trebalo da bude i moje posljednje putovanje ove godine, budući da sam još prije izvjesnog vremena odustao od novogodišnjih aranžmana zbog iscrpljujućeg iskustva iz Beča i Bratislave sa turističkom agencijom od prije par godina. Međutim, bog Hermes je negdje daleko na Olimpu odlučio da mi ne da mira i kroz neobavezan razgovor koji sam poveo sa prijateljem, bacio bubicu o dočeku Nove godine u Bratislavi. I tako sam ja, dragi moji, odlučio da i posljednji dan ove kalendarske godine dočekam na putu, a u program sam uspio uključiti još i Beč i Budimpeštu.

Šikloš, Mađarska

Na kraju ovog podugačkog rezimea putovanja iz 2015. iskoristio bih priliku da sastavim i kratku listu destinacija koje bih volio da posjetim u nekom narednom periodu. Destinacija mojih snova su svakako hramovi Angkor u Kambodži, ali ću zbog trenutnih okolnosti biti (relativno) skroman i zadržaću se na teritoriji Evrope. Ovo su moje želje:

1. Bjelorusija

Pomislićete da je ovo veoma čudan turistički izbor, ali da je umjesto Bjelorusije u pitanju Francuska, to onda vjerovatno ne bih bio ja. Ono što me fascinira kod ove zemlje jeste njena izolovanost i komunistički režim koji još uvijek opstaje, iako su susjedne zemlje uveliko u Evropskoj Uniji. Želim da istražim taj relikt Sovjetskog Saveza i vidim kako ljudi tamo žive, te kako sistem funkcioniše. Iako Bjelorusija u arhitektonskom smislu ne može da ponudi ni blizu kao neke druge države Evrope, to je i dalje ne sprečava da se učvrsti na prvoj poziciji mojih želja. Kao favorite bih svakako izdvojio gradove Minsk i Gomel.

Minsk (preuzeto sa www.google.com)

2. Litvanija

Latvija i Estonija su na mene ostavile izuzetno pozitivan utisak, te mi je stoga želja da posjetom Litvaniji zaokružim baltičku turu. Posebno sam zainteresovan da obiđem glavni grad Vilnius, koji obiluje brojnim crkvama predivnog uređenja, a pored njega su mi na listi želja Trakajski zamak i grad Kaunas, drugi po veličini u Litvaniji.

Vilnius (preuzeto sa www.google.com)

3. Belgija

U posljednje vrijeme sam imao priliku da kroz instagram i druge stranice na internetu vidim dosta fotografija iz Belgije. Ranije je nisam uzimao u razmatranje jer sam očekivao da je Brisel, koji mi ni po čemu nije djelovao fascinantno, turistički highlight države. Onda sam otkrio šarmantne male gradove poput Antwerpena, Briža i Genta koji su me potpuno osvojili. Za ovu posjetu ću morati da izdvojim najmanje pet dana, jer mi je želja da obiđem sve navedene gradove, tako da će ovo putovanje možda morati malo i da sačeka da se neke okolnosti u mom životu promijene.

Gent (preuzeto sa www.google.com)

4. Ukrajina

Zahvaljujući političkoj situaciji, ovo je trenutno možda pomalo i nerealna destinacija, ali se već duže vrijeme vrzma po mojoj glavi. Poznavajući sebe, ni nemiri me ne bi spriječili da odem tamo, ali drugi nažalost ne dijele moj entuzijazam. Kada je riječ o ukrajinskim destinacijama, predmet mog interesovanja su Lavov, Kijev i Odesa.

Kijev (preuzeto sa www.google.com)

5. Sve ostalo

Budući da sam naveo one najizraženije želje, pod tačkom pet ću da spomenem druge evropske destinacije koje mi u nešto manjoj mjeri bude želju za posjetom nego gore navedene. Prije svega, volio bih se ponovo vratiti u Veneciju. Moj prvi i jedini obilazak Venecije desio se na kraju srednje škole sa ekskurzijom, što je bio jedan poprilično površan obilazak po kišnom vremenu. Želim se zavući u uske uličice, obići unutrašnjost predivnih crkava i voziti se gondolama.

Venecija (preuzeto sa www.google.com)

Volio bih obići i Kopenhagen, ali isključivo tokom ljetnog perioda jer ne podnosim hladnoću. Već sam u glavi osmislio prilično jeftin način kako stići do tamo, ali sam boravak u gradu zahtijeva popriličnu finansijsku injekciju, tako da ovo putovanje treba pažljivo iskalkulistati.
Pored navedenog bih spomenuo još Skoplje i Albaniju. Prvo zbog toga što je Makedonija jedina republika bivše Jugoslavije u kojoj nisam bio i želim da je dodam u „kolekciju“, a Albanija je predmet mog interesovanja baš zbog brojnih predrasuda kojima je ta država okovana. Želim se lično uvjeriti kakva je situacija dole i istražiti njenu turističku ponudu.

Nadam se da vas nisam previše ugušio svojim ambicioznim željama.  Kakve su vaše putničke želje za godinu koja nam dolazi u susret?

ponedjeljak, 7. prosinca 2015.

Šikloš, Mađarska - šta posjetiti?

Vikend koji sam početkom novembra proveo u Pečuhu je toliko pozitivno djelovao na mene, da sam samo dvije sedmice nakon toga odlučio da se ponovo otisnem tamo i uživam prije nego što dosadne kiše ozvaniče kraj putničke sezone. U svjetlu nedavnih događaja u Parizu, na hrvatsko-mađarskoj granici nas je dočekalo najmanje 5-6 policajaca, postrojivši se pored automobila. Cijela situacija je bila negdje na pola puta između zastrašujuće i komične, a nakon manje gnjavaže su konstatovali da nam se zadnja tablica na vozilu ne vidi dobro i da treba da se vratimo u Hrvatsku da je namjestimo pa da se ponovo vratimo. Odvezli smo se par stotina metara nazad i uradivši ono što su nam naložili, uspjeli preći granicu.

Malkoč-begova džamija

Kada smo bili već nadomak Pečuha, sa lijeve strane puta nam se na jednom proplanku ukazao zamak Šikloš. Budući da smo Pečuh već obišli do detalja, odlučili smo skrenuti s rute i razgledati pobliže zamak. Dovezli smo se u gradić Šikloš, za koji se doduše više može reći da je malo veće selo i našli parking iza gradske kuće. 

Gradska kuća

Budući da smo neplanski svratili ovdje, mogao sam da vidim samo ono što mi se usput ukazivalo pored puta. Nažalost, do detaljnijih informacija o nekim od zanimljivih građevina, kao što je gradska kuća, nisam došao. Šikloš je takođe poznat i po svom kupalištu, ali budući da ga nisam posjetio, ne mogu vam prenijeti svoja iskustva što se toga tiče.

Srpska pravoslavna crkva i spomenik revoluciji

Nedaleko od gradske kuće smještena je Malkoč-begova džamija, izgrađena u 16. vijeku od strane istoimenog turskog vođe tokom otomanske okupacije. U 17. vijeku, džamija je još uvijek bila netaknuta, ali u nadolazećim vijekovima minaret je srušen, a sama džamija je prošla kroz nekoliko preuređenja. Početkom 90-ih godina džamija je prošla kroz opsežnu rekonstrukciju, a iako je restauracija završena 1994. godine, objekat je 1993. godine dobio nagradu Europa Nostra za očuvanje kulturnog naslijeđa.

Crkva Sv. Trojstva

U nesporednoj blizini džamije sam opazio i srpsku pravoslavnu crkvu. Sagrađena je krajem 18. vijeka u čast Svetog Dimitrija, a oslikao ju je zograf Hristofor Žefarović 1739-1740. godine. Na malom trgu ispred crkve podignut je spomenik u čast trojice revolucionara koji su se 1848. godine borili u ratu za nezavisnost, a to su Kossuth, Petofi i Tancsics. 

Zanimljiv kip ugrađen u jednu od zgrada

Onaj ko je bio u Budimpešti imao je već priliku da vidi spomenik podignut u čast Lajosa Kossutha, mađarskog političara i pravnika koji je 1849. vršio dužnost predsjednika, iza zgrade mađarskog parlamenta. Tanacsis Mihaly je bio mađarski pisac i novinar, a Petofi Sandor jedan od najistaknutijih pjesnika Mađarske i sva trojica su imala značajnu ulogu u revoluciji.

Pogled na zamak iz podnožja brda

Odlučujem se za šetnju prema šikloškom zamku, usput razgledajući malobrojne znamenitosti grada. Nailazim na parohijsku Crkvu Svetog Trojstva, koja se prvi put spominje u zapisima iz 1333. godine. Kasnije je, vjerovatno zbog problema u konstrukciji, srušena, a dva temeljna kamena su ugrađena u osnovu nove crkve.

Barbakan koji predstavlja ulaz u zamak

Tokom turske vladavine, crkva nije imala izvornu namjenu. Nakon turske okupacije Bosne 1687. godine, franjevački monasi koji su izbjegli su se nastanili u Šiklošu. Crkva je od tog perioda pa do danas doživjela više rekonstrukcija, a i danas se u njoj mogu vidjeti oltari poput onog Sv. Antonija i Sv. Franje, koji datiraju iz 18. vijeka. Zahvaljujući freskama koje su otkrivene 1985. godine, ova crkva je postala najznačajnija mađarska crkva sa gotičkim freskama.

Bedemi zamka

Moje krajnje i najvažnije odredište, zbog kojeg sam i svratio u Šikloš je svakako zamak. Veoma ga je jednostavno naći jer je vidljiv sa svih strana, a nemate ni mnogo mogućnosti da zalutate. Ulaznice  se kupuju u podzemnoj prostoriji smještenoj nadomak ulazu u zamak. Tu se istvoremeno nalaze i mali kafe, kao i suvenirnica gdje možete kupiti neku uspomenu na posjetu Šiklošu. 

Pogled na zamak i bedeme

Radno vrijeme zamka je od 09:00-18:00h u ljetnom periodu (april-oktobar), odnosno 10:00-16:00h u zimskom periodu (novembar-mart). Cijena ulaznice za odrasle je 1500 HUF, za studente 750 HUF i djecu 700 HUF. Pošto nisam tako davno izašao iz studentskih klupa, ja se još uvijek vadim na studentsku, pa gdje prođe. Ovdje mi, kao i u Pečuhu (izuzev Zsolnay muzeja), nisu tražili nikakve isprave, tako da sam bez problema uzeo studentsku, a za razliku cijene sam pazario i suvenire.

Jedna od kula zamka

Iako izvorni temelji dvorca datiraju još iz 1249. godine, ono što sada možete vidjeti je barokni zamak iz 18. vijeka, okružen zidinama i bastionima iz 15. vijeka. Ulaz u zamak čini barbakan od crvene cigle, sa puškarnicom i osmatračnicom na vrhu. Njime se ujedno stiže i do muzeja, smještenog u južnom krilu zamka.

Unutrašnje dvorište zamka

Odlučio sam prije ulaska u sam zamak napraviti kratku turu oko samog zdanja i uživati u prelijepim jesenskim bojama okolnog drveća. Inače nisam ljubitelj jeseni, ali pošto je vrijeme bilo neuobičajeno lijepo za ovo doba godine, moram priznati da sam zaista uživao. Šetnja u podnožju zamka je veoma prijatna, jer se pruža odličan pogled na cjelokupnu građevinu. Iza zamka se nalazi prostrana zelena površina sa drvenim građevinama što me je pomalo podsjetilo na metlobojski teren iz knjiga o Harry Potteru.

Unutrašnje dvorište zamka

Nakon kraće šetnje, vraćam se do ulaza u barbakan gdje pokazujem kupljene ulaznice i započinjem turu kroz zamak. Zamak ima oblik nepravilnog četvrougla, u čijem se centru nalazi prostrano unutrašnje dvorište. Među prvim prostorijama na koje nailazim su podrumske ćelije u kojima su izložene različite sprave za mučenje poput željeznih kliješta, hvataljki, mljeva i sl. Ušavši kroz iduća vrata nailazim na vinski podrum, gdje ujedno možete kupiti neku bocu vina, a koliko sam vidio prodaju i neke druge lokalne specijalitete poput nečega za što sam pretpostavio da je džem.

Pogled sa terase zamka na Šikloš

Na pravac od glavnog ulaza se nalazi gotička kapela Svetog Janoša uzidana u konstrukciju zamka. Sa svojim divnim lučnim prozorima koji se uzdižu iznad oltara i mrežastim stropom, predstavlja suštu suprotnost prostorijama za mučenje koje sam prije toga imao priliku da vidim.

Gotička kapela Sv. Janoša
Veći dio prvog sprata zamka posvećen je njegovoj istoriji, a posebno je značajna Žigmundova dvorana sa renesansnim kaminom i zatvorenim balkonom. U jednoj od prostorija su izložene makete zamka i Malkoč-begove džamije, dok se u većini ostalih nalaze replike namještaja, vojničke opreme i drugih artefakata. Jedna od dvorana služi i kao galerija u kojoj su izložene slike moderne umjetnosti. Cjelokupna postavka dvorca nije nešto što će vas oboriti s nogu, ali je sasvim korektna za pogledati. U jednoj od prostorija ćete naći i odjeljak posvećen Vuku Karadžiću.

Jedna od prostorija u zamku

Posebno interesantna je terasa zamka koja se prostire skoro cjelokupnom njegovom dužinom, a s nje se pruža prelijep pogled na cijeli Šikloš, uključujući i znamenitosti poput gradske kuće, lokalnih crkava, ali i visoravni koje se protežu u daljini. Izlaz na terasu je malo teže pronaći, pa sam morao uhvatiti za veliki broj brava dok nisam konačno našao onu koja je otključana.

Pogled iz vrta sa ružama na zatvoreni balkon Žigmundove dvorane

Osim terase, vrijedi prošetati i duž bedema na koji smo se popeli preko drvenih stepenica s unutrašnje strane barkbakana. Između zamka i vanjskih zidina smjestio se jarak u kome se danas nalazi mali vrt sa ružama puzavicama i drugim biljem poput ruzmarina i bršljana. Ovime ujedno završavam neplansku, ali veoma simpatičnu posjetu zamku Šikloš i nastavljam ka Pečuhu, gradu koji je još jedanput potvrdio da je vrijedan posjete.


subota, 7. studenoga 2015.

Pečuh (Pečuj), Mađarska - šta posjetiti?

Vikend putovanja su idealna kada smo u stisci sa vremenom i novcem, jer nam omogućuju da uživamo u onome što volimo, a da pri tome ne budemo značajno finansijski oštećeni. Prošlu subotu sam realizovao jedno takvo putovanje u Pečuh (Pečuj), predivan gradić na jugu Mađarske, čija mi je geografska pozicija išla na ruku. Dogovorio sam se s prijateljima i za neku smiješnu cijenu smještaja i goriva proveo dva fenomenalna dana, uživajući u arhitektonskim i kulturnim znamenitostima ovog grada.

Detalj sa Zsolnay fontane

Preko Bookinga sam rezervisao guesthouse „Ciszterci Haz Pecs“, smješten u neposrednoj blizini katedrale i glavnog gradskog trga. O smještaju imam samo riječi pohvale jer sam za male pare dobio sobu koju osim odlične lokacije karakterišu vrhunska higijena prostora, besplatan wi-fi,  prijatan ambijent i ljubaznost osoblja. Ako idete u Mađarsku, trebalo bi da znate da nedjelja nije najbolji dan za posjete jer po novom zakonu većina trgovina tada ne radi.  Moja posjeta se poklapala i sa državnim praznikom Svih Svetih, pa sam stoga subotu želio iskoristiti za obilaske muzeja, dok sam u nedjelju planirao staviti akcenat na obilazak samog grada. Naravno, teško je bilo već prvi dan se ne zaustaviti pokraj prelijepih građevina na koje sam nailazio.


Franjevačka crkva

Svega nekoliko metara od mog apartmana nalazila se Franjevačka crkva, smještena u Ferences ulici. Srednjovjekovna crkva je tokom turske vladavine bila pretvorena u džamiju, da bi nakon 150 godina ponovo bila vraćena franjevcima i svojoj prvobitnoj namjeni. Njen današnji izgled datira iz 1925. godine. Ispred crkve se nalaze i ostaci turskog kupatila. Budući da islam zabranjuje gomilanje zemaljskih dobara, bogataši su svoj novac ulagali u izgradnju vjerskih i obrazovnih ustanova. Takođe, kako bi pored duše očistili i tijelo, gradili su kupatila. 


Džamija Kasim Paše i stub Sv. Trojstva

Nastavljam dalje šetnju ulicom, i primjećujem da je većina trgovina već zatvorena. Ipak, neki od restorana i manjih trgovina mješovite robe su otvoreni čak i nedjeljom. Stižem na Sečenji trg (mađ. Széchenyi) i nisam siguran gdje prvo da pogledam, lijevo ka džamiji i spomeniku Janka Hunjadija (poznatom i kao Janoš Hunjadi ili Sibinjanin Janko) ili desno, ka Crkvi Milosrdne braće i Žolnai (mađ. Zsolnay) fontani. Odlučujem se za desnu stranu i prilazim fontani.


Crkva Milosrdne braće

Prije nego što vam predstavim samu fontanu, treba da znate da je Žolnai čuvena mađarska fabrika za proizvodnju keramike, porcelana i opeke koju je u Pečuhu osnovao Miklós Zsolnay, davne 1853. godine. Iako je fabriku osnovao za svog mlađeg sina Ignaca, ona svoj procvat doživljava tek angažovanjem njegovog starijeg sina Vilmósa. Zahvaljujući svojoj inovativnosti i izlaganju na svjetskim sajmovima, učinio je fabriku svjetski poznatom. Posebno se ističe pirogranit keramika otporna na vremenske uslove, patentirana u ovoj fabrici. Njome je pokriveno i ukrašeno preko 1000 građevina širom Evrope.


Zsolnay fontana ispred Crkve Milosrdne braće

Fontana, smještena ispred Crkve Milosrdne braće, poklon je Vilmósevog sina Miklósa gradu u znak sjećanja na njegovog oca. Osmislio ju je Andor Pilch još prije Prvog svjetskog rata, ali je zbog birokratskih barijera i nedostatka kapitala iza rata, čitavih 18 godina stojala u skladištu. Danas je pirogranitna fontana, sa ukrasima u obliku volovskih glava presvučenih žućkasto-zelenim slojem eozina, simbol  Pečuha. Zanimljivo je da je jedanput zamalo uništena kada je neko odvalio jednu od volovskih glava, ali na sreću u fabrici su uspjeli da je poprave.


Gradska vijećnica noću

Crkva Milosrdne braće, sa neorenesansnim pročeljem, je sagrađena 1891. prema planovima Johanna Augusta Kirsteina, najkompetentnijeg arhitekte tog vremena u okruženju. Smatra se da je izgradnja crkve finansirana uglavnom iz priloga kožara Johanna Georga Krautsacka koji je, budući da nije imao potomke, odlučio svoje bogatstvo pokloniti Redu Milosrdne braće pod uslovom da oni izgrade apoteku i bolnicu u Pečuhu. Crkva, koja je služila i kao bolnica i dan danas ima dobrotvorni karakter.


Džamija Kasim Paše i spomenik Janoša Hunjadija

Istočnom stranom Sečenji trga dominira zgrada gradske vijećnice, prvobitno izgrađena u prvoj deceniji 18. vijeka, dok današnji izgled datira iz 1907. godine. Požar koji je 1896. godine izbio u prodavnici smještenoj na uglu zgrade doveo je do takve eksplozije da je došlo do pucanja stakala na svakom prozoru na trgu, pri čemu je ozlijeđeno više od 200 ljudi, a troje usmrćeno. Prilikom renoviranja 1907. godine, na zgradu su dodani barokni ukrasi koji i dan danas plijene svojom ljepotom.

Sečenji trg

U centralnom dijelu trga smještena je Džamija Kasim Paše, za koju se može bez dvojbe reći da je najprepoznatljivija građevina Pečuha i najznačajniji primjerak otomanske arhitekture u Mađarskoj. Dolaskom na ove prostore, Turci su 1543. godine sagradili džamiju na mjestu dotadašnje gotičke crkve Sv. Bartolomeja. Nakon što su hapsburško-mađarske trupe oslobodile grad, džamija je 1702. godine pretvorena u crkvu. 


Unutrašnjost džamije Kasim Paše, danas crkve

Tokom svog postojanja je doživjela brojne transformacije, a minaret su srušili Jezuiti 1766. godine. Džamija danas služi kao crkva i unutra je sačuvano svega nekoliko islamskih obilježja. Enterijer je uglavnom modernistički, ali je zanimljivo vidjeti preplitanje elemenata hrišćanstva i islama, kao i lijepo oslikanu kupolu. Ulaznice se kupuju u prostoriji u podrumu džamije i koštaju 1000 HUF za odrasle, dok studenti mogu dobiti 50% popusta, bez neophodnog predočavanja bilo kakvih isprava.


Slikarije na kupoli nekadašnje džamije, danas crkve

Od ostalih znamenitosti na trgu, važno je spomenuti stub Sv. Trojstva, podignut 1714. godine kako bi se označio završetak pandemije kuge koja je harala Evropom. Slične stubove ćete vidjeti u mnogim evropskim gradovima poput Beča, Venecije ili Bratislave. Konjanički spomenik Janoša Hunjadija postavljen je 1954. godine na Sečenji trg kako bi se obilježila 500 obljetnica njegove smrti. Zapadnu stranu trga krasi župna kuća, čija je fasada znatno bogatija u odnosu na druge građevine u okolini, a krov je ukrašen Zsolnay keramikom. Na trgu se nalazi i turistički info centar gdje možete uzeti besplatnu mapu, dobiti korisne informacije ili kupiti razglednice. Odmah pored info centra je smještena mala slastičarna imena „Mecsek, koja radi čak i nedjeljom i praznikom, gdje možete probati veoma ukusne kolače po izuzetno povoljnim cijenama. Esterhazi torta je koštala 320 HUF (što je oko 1 eur), flaširana voda 250 HUF, a caffe latte machiato 400 HUF.


Narodno pozorište u Pečuhu

Iz Sečenji trga se nastavlja Kiraly ulica, vjerovatno i najpoznatija šetališna ulica Pečuha, sa brojnim trgovinama od kojih se većina zatvara već subotom prilično rano i takve ostaju do ponedjeljka. Već na samom početku ulice ćete naići na suvenirnicu koju sam zatekao otvorenu, a pored nje sam vidio još dvije (od kojih je jedna u ulici Janus Pannonius u blizini katedrale, a druga u ulici Ferencesek i ta je jedina radila u nedjelju). Ipak, rekao bih da se najbolji suveniri mogu naći u prodavnici smještenoj u Zsolnay kulturnoj četvrti. U Kiraly ulici sam naišao i na odličan kebab po cijeni od 600 HUF u za to specijalizovanom restoranu po imenu Oazis. Sam lokal vas vjerovatno neće oduševiti jer djeluje pomalo otrcano, ali hrana je toliko fenomenalna da sam tokom cjelokupnog boravka samo tu i jeo.


Pročelje zgrade Narodnog pozorišta u Pečuhu

Zgrada narodnog pozorišta je jedna od najljepših građevina u Pečuhu i smještena je takođe u ulici Kiraly. Pozorišne predstave su postale uobičajena atrakcija u gradu s početkom 19. vijeka i isprva su se održavale po raznim dvoranama, a prvo pozorište je otvoreno 1840. godine u Ulici Maria. Ono je demolirano 1890., čime se javila potreba izgradnje novog pozorišta, te je na natječaju odabran projekt arhitekata Adolfa Langa i Adolfa Steinhardta, koji su u kooperaciji sa renomiranim duom Fellner-Helmer i 10,000 forinti obezbjeđenih od strane okružnog vijeća započeli izgradnju. Pozorište je nacionalizovano u periodu 1949-1989. Pečuhski teatar danas uživa veliki ugled, a osim pozorišta, u njemu su smješteni takođe opera i balet.


Licejska crkva u Kiraly ulici

Nešto dalje niz ulicu smještena je Licejska crkva, sagrađena između 1741. i 1756. godine kamenjem turske džamije. Crkvu su u kasnobaroknom stilu podigli Pavlinski franjevci, nakon čijeg je suzbijanja neko vrijeme bila napuštena,  da bi je 1832. godine ponovo otvorili u cilju pružanja vjerskih usluga za mlade. 1997. godine, crkva je vraćena Pavlinskom redu.


Sinagoga u Pečuhu

Kada već govorimo o vjerskim objektima u Pečuhu, red je spomenuti i tamošnju sinagogu. Uprkos tome što su se njemački građani Pečuha 1692. godine zakleli da neće dozvoliti da se pripadnici drugih vjera nastane u gradu, broj Jevreja se vremenom povećao i njihova kultura se proširila. Isti arhitekta koji je projektovao veliku sinagogu u Budimpešti je uradio nacrte i za ovu. Na pročelju sinagoge stoji natpis na hebrejskom koji u prevodu znači „kuća molitve za sve ljude“.


Džamija Paša Jakovali Hasan

Još jedan od važnih religijskih objekata u Pečuhu je svakako Paša Jakovali Hasan džamija sagrađena u drugoj polovini 16. vijeka. Danas je jedina džamija u Mađarskoj koja je sačuvana u cjelosti sa minaretom i još uvijek se koristi u svrhu molitve. Za vrijeme moje posjete je bila zatvorena, ali sam iskoristio priliku da uđem kroz dvorište susjedne zgrade (mislim da je u pitanju neka klinika) i pobliže je razgledam. Kada je posmatrate s ulice, stiče se dojam da su Mađari namjerno susjedne zgrade prilijepili uz samu džamiju, da bi je zaklonili od pogleda.


Džamija Paša Jakovali Hasan, jedina u cjelosti očuvana u Mađarskoj

Jedno od svakako najljepših mjesta u Pečuhu je područje oko Katedrale Sv. Petra i Pavla, gdje osim velelijepne bazilike možete vidjeti arheološka nalazišta sa ranohrišćanskim grobnicama, biskupsku palatu i barokni paviljon. Izgradnja trobrodne katedrale sa dva tornja započela je na Uskrs 1064. godine na mjestu prethodne crkve koja je dotrajala. Tokom srednjeg vijeka su dozidana još dva tornja, a katedrala je tokom turske okupacije pretrpjela izvjesnu štetu. Svaki biskup je vršio određene preinake na katedrali u skladu sa umjetničkim stilovima svog doba. Svoj sadašnji izgled je dobila u 19. vijeku, a jedan od novijih dodataka je red statua postavljenih 1963. godine.


Katedrala Sv. Petra i Pavla

Unutrašnji prostor je podijeljen slavolukom i pruža impresivan pogled na oltar i bogato oslikane zidove. Ulaz u katedralu se po pravilu naplaćuje, ali ja unutra nisam zatekao nikoga, tako da sam bacio pogled na enterijer bez plaćanja naknade. Ispred katedrale se nalazi i bronzana skulptura biskupa Ignaca Szepesy-ja.

Unutrašnjost katedrale Sv. Petra i Pavla
Pečuh je takođe i sjedište UNESCO-ve zaštićene kulturne baštine, a većina spomenika se nalazi upravo u okruženju katedrale. Ranohrišćanski mauzolej je otkriven u iskopavanjima 1975. godine, postavši prvi podzemni mauzolej otvoren za posjetioce. Pogrebna kapela je jedna od najvećih ikada pronađenih u Mađarskoj i prema novčićima koji su tu otkriveni, može se zaključiti da je sagrađena u drugoj polovini četvrtog vijeka. U oslikanoj komori mauzoleja su pronađeni ostaci tri kamena sarkofaga, od kojih je jedan rekonstruisan na osnovu fragmenata.

Ostaci ranohrišćanske kapele

Ulaz u mauzolej se nalazi u podzemnom tunelu koji se nalazi odmah pored temelja kapele koje nećete moći da promašite. Na kasi sam istovremeno kupio kartu i za mauzolej i Cella Septichora centar za posjetioce, čiji se ulaz nalazi dvadesetak metara dalje, u podnožju baroknog paviljona. Sam mauzolej je veoma malen i prikazuje rekonstruisani sarkofag i zidne slikarije, ali ga svakako vrijedi pogledati. 


Očuvani sarkofag u ranohrišćanskom mauzoleju

Cijena obiju ulaznica je 1700 HUF za odrasle osobe i 900 HUF za studente (bez traženja na uvid bilo kakvih dokumenata). Kompleks je otvoren svakim danom osim ponedjeljka od 10-18h u ljetnom periodu (1. maj – 31. oktobar), odnosno od 10-17h u zimskom periodu. Inače, svi muzeji i slični centri su zatvoreni tokom državnih praznika, kao što je to bio slučaj za praznik Svih Svetih.


Katanci u ulici Janus Panonnius

Cella Septichora takođe datira iz druge polovine 4. vijeka i sagrađena je kao mauzolej za istaknute osobe ili porodice. Vjeruje se da projekat nikada nije dovršen, budući da nisu pronađeni ostaci krova ili ukopa. Pretpostavlja se da je gradnja prekinuta zbog napada barbarskih plemena, iako se u obzir uzima i činjenica da je krov u srednjem vijeku mogao biti izgrađen od drveta.


Eksponati u Zsolnay muzeju

Grobnica Svetih Petra i Pavla je vjerovatno najčuvenija u panonskoj regiji. Na svodu komore su i dalje jasno vidljive freske koje prikazuju apostole Petra i Pavla koji ukazuju na Hristov monogram na zidu nasuprot ulaza. Istočnu stranu krasi prikaz Noine golubice s maslinovom granom, Boga s Isusom kao bebom, i mladića iz Babilona bačenog u vatru. Na zapadnoj strani su prikazi Jona bačenog u more, Daniela u lavljem brlogu i Adama i Eve u Edenskom vrtu. Kompleks sadrži još nekoliko zanimljivih grobnica i komora, a izloženo je i nekoliko eksponata posuđa iz tog perioda. Iako mi se na početku ture činilo da nema bogzna šta da se vidi, nakon obilaska cijele grobnice sam promijenio mišljenje i preporučio bih svima posjetu.

Fasada na zgradi u Zsolnay kulturnoj četvrti

Na kraju putopisa ću se još malo pozabaviti Zsolnay keramikom, pa ću podijeliti svoja iskustva iz posjete Zsolnay muzeju i Zsolnay kulturnoj četvrti. Muzej je smješten u ulici Kaptalan, nedaleko od katedrale i Sečenji trga, a u njemu su izloženi neki od najzanimljivijih eksponata proizvedenih u fabrici. Cijenu ulaznice sam platio 1500 HUF, a postoji i studentski popust, s tim što vam ovdje traže ličnu kartu. 


Statua grifina u Zsolnay kulturnoj četvrti

Fotografisanje u muzeju se dodatno naplaćuje, ali sam ja uspio krišom napraviti par snimaka, što nije jednostavno uz brojne kustose. Što se tiče samih eksponata, ima svega, od zaista prekrasnih primjeraka pa do krajnjeg kiča. Muzej prikazuje primjerke keramičkih proizvoda po hronologiji i tehnikama proizvodnje koje su korištene. Izložbu svakako vrijedi pogledati ukoliko ste u Pečuhu, jer je ovo značajan dio istorije i  tradicije grada.


Zsolnay kulturna četvrt
Zsolnay kulturna četvrt se nalazi izvan užeg centra grada, ali se do nje može stići laganom šetnjom ulicom Kiraly na koju se nadovezuje ulica Felsobalokany. Razne kulturne i obrazovne organizacije su se preselile ovdje, stvarajući aktivnu kulturnu četvrt i rekreacijsko područje. Zsolnay kulturna četvrt je danas omiljeno okupljalište turista i lokalaca, a osim stalnih izložbi proizvoda od pirogranita, ovdje se održavaju i razni festivali i nastupi na otvorenom. Nekadašnja zgrada fabrike pod nazivom E78 danas je koncertna dvorana i kongresni centar opremljen savremenim sadržajima.

Fabrika keramike u Zsolnay kulturnoj četvrti

Zgrada Fakulteta umjetnosti i njegova biblioteka, smještena u staroj pržionici, su takođe vrhunska djela arhitekture. Ulica umjetničkih trgovina uključuje prodavnicu rukotvorina, prodavnicu ručno rađenih slatkiša, prodavnicu čokolade, kafić i restoran. Šetnja samom četvrti je besplatna i dostupna u svako doba dana, ali izložbe poput ružičaste Zsolnay zbirke i trgovine imaju ograničeno radno vrijeme, pa ih tako možete posjetiti od 9 do 18h u ljetnoj sezoni, odnosno od 9 do 17h u zimskoj sezoni (praznicima ne rade). Ovdje imate priliku da posmatrate i uživo izradu predmeta od Zsolnay keramike, s tim što manufaktura radi nešto kraće od ostatka kulturne četvrti.


Zsolnay kulturna četvrt

Ako ste već u kulturnoj četvrti ne treba propustiti ni mauzolej u kojem je pokopan Vilmos Zsolnay, a nalazi se u ulici iznad same četvrti. Vilmos je volio da sa obližnjeg brda posmatra fabriku, te je upravo tu i podignut mauzolej koji čuvaju  42 figure lava izrađene od eozina i postavljene duž stepeništa koje vodi do ulaznih vrata. 


Mauzolej Vilmosa Zsolnaya

Kružna građevina u neoromanskom stilu je podignuta 1906. godine, a sedam godina kasnije su tamo pod okriljem noći uz prisustvo samo članova porodice preneseni posmrtni ostaci Vilmosa Zsolnaya. Izuzev dva primjerka, sve figure lavova su kasnije zamijenjene novim. Mauzolej je takođe otvoren za posjete svakim danom osim ponedjeljka i praznika, a cijena ulaznice je 1000 HUF.


Skulptura Bahanalija

Posljednja stanica u Pečuhu mi je bio vidikovac Kalvaria sa kojeg se pruža jako lijep pogled na grad, a naročito na baziliku. Do njega je moguće stići ulicom Janoša Hunjadija koja se prostire sjeverno od Sečenji trga. S desne strane velike raskrsnice ćete ugledati uzvišenje u čijem se podnožju nalazi skulptura nazvana Bahanalija, koja prikazuje pijanku okupljenu oko rimskog boga vina Bahusa.

Vidikovac sa kojeg se pruža pogled na baziliku

Od spomenika do vrha brda vodi stepenište koje se završava kod kapele nazvane Golgota, podignute 1818. godine. To je jedan od prvih kružnih hramova sagrađenih u klasicističkom stilu. Pored hrama je izgrađena i nova terasa, pri čijoj je izradi korištena nova vrsta betona koja u hemijskoj reakciji sa suncem može da „ulovi“ zagađene čestice iz atmosfere. Tog kasnog popodneva sam uživao u zalasku sunca nad katedralom, sabirući utiske iz ovog predivnog malog grada u koji ću se nekada u budućnosti, nadam se, vratiti.