srijeda, 26. studenoga 2014.

Zagreb u novembru - izlet u prijestonicu Hrvatske

Novembar možda nije najidealniji mjesec za obilazak kontinentalne Evrope zbog tmurnog vremena, niskih temperatura i mogućih padavina. Ipak, to ne treba da vas spriječi da se otisnete na neko kraće putovanje i upoznate destinaciju u jednom potpuno drugačijem ozračju. Ja sam se odlučio na jednodnevni izlet u Zagreb u sopstvenoj režiji, pa ću podijeliti s vama u vidu fotografija i opisa ono što sam uspio tamo vidjeti.


U Zagrebu sam prije toga bio svega par puta. Prvi put sam se sticajem okolnosti zadržao godinu dana, ali sam bio toliko mali da mi se sjećanja uglavnom svode na maglovite scene. Druga posjeta se dogodila prošle godine, ali sam prije toga u Ljubljani pokvario stomak, tako da mi nije bilo do Zagreba. Ako ne računamo jednu kratku posjetu aerodromu, ovo je bio moj treći posjet prijestonici Hrvatske.


Budući da se u novembru održavao Interliber, zagrebački sajam knjiga, odlučio sam prije obilaska grada prvo tamo svratiti. Imao sam na umu par knjiga koje želim da nađem, pa sam se uputio u prvu halu i krenuo u obilazak. Sajam je manji od beogradskog, ali se može naći dosta zanimljivih naslova po cijenama i više nego upola nižim. S obzirom da sam zaluđenik putovanjima, nisam mogao da odolim, a da ne kupim knjigu „501 grad koji morate posjetiti“ po cijeni od samo 99 kuna. Knjiga je prelijepa, tvrdo ukoričena i ima 544 stranice, na kojima se kako i sam naslov kaže nalaze opisi 501 grada svijeta i preporuke šta u njima posjetiti. Ja sam, nažalost zapeo negdje prije broja 30, ali život je dug, tako da se nadam da ću barem upoloviti cifru od 501. Moram napomenuti još da je parking ispred Zagrebačkog velesajma slobodan za vrijeme trajanja Interlibera, ali svejedno je velika gužva, pa će vam trebati strpljenja da se parkirate.


Nastavili smo turu prema centru grada, gdje smo našli parking pokraj prelijepe zgrade Umjetničkog paviljona. Cijena parkinga u toj zoni je 12 kn za 2 sata. Prelijepa žuta zgrada Umjetničkog paviljona predstavlja najstariji izložbeni prostor na ovom području i ujedno je jedini objekat koji je građen namjenski za održavanje velikih, reprezentativnih izložbi. Sagrađen je uoči „Milenijske izložbe“ u Pešti (koju sam spominjao u postu o Budimpešti), a kasnije je željezna konstrukcija montažnog paviljona prenesena u Zagreb. Izgradnja je trajala dvije godine, nakon čega je svečano otvoren 15. decembra 1898. godine reprezentativnom izložbom Hrvatski salon.




Paviljon je okružen velikom travnatom površinom na kojoj su zasađeni ružičnjaci, koji su čak i u novembru bili u cvatu, iako ne u svom punom sjaju. Na drugom kraju parka nalazi se konjanički kip kralja Tomislava. Kip je djelo kipara Roberta Frangeša-Mihanovića, koji je na njemu radio deset godina (1928-1938). Kip se nalazi na velikom kamenom postolju ukrašenom niskim reljefom na kome je sa svake strane prikazano sedmoro ljudi, dok se na pročelju nalaze hrvatski grb i naziv kipa. Spomenik je postavljen 1947. godine, a grb i reljef su dodani na postolje 1991. godine.


Prekoputa spomenika kralja Tomislava nalazi se zgrada željezničkog kolodvora, najvećeg u Hrvatskoj. Objekat dug 186,5 metara je svečano otvoren 1892., a građen je u neoklasicističkom stilu sa ukrasima i skulpturama. Rekonstruisan je dvaput, 1986/7. i 2006., i predstavlja zaštićeno kulturno dobro Republike Hrvatske. Nakon razgledanja zgrade kolodvora, vratio sam se u pravcu paviljona i nastavio šetnju prema Trgu bana Jelačića.



Odmah iza paviljona nalazi se palata Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, sagrađena 1880. godine. Oko zgrade su postavljene biste znamenitih hrvatskih ličnosti i zasađena brojna stabla, koja su u novembru poprimila dražesne jesenje nijanse.



S druge strane ceste nastavlja se mali park sa platanima i novom serijom bisti, u čijem se središtu nalazi nešto nalik na sjenicu. Imao sam priliku da vidim park i ljeti, kada izgleda prelijepo, ali i ovako u novembru je imao svoju čar. Nedaleko od parka se nalazi i sam Trg bana Josipa Jelačića, na kome dominira kip bana Josipa Jelačića. Kip je prvobitno postavljen 1886. godine i tada je gledao prema Mađarskoj na sjeveru. Uklonjen je 1947. i ponovo vraćen 1991., a danas gleda prema jugu.



Na trgu se nalazi nekoliko kafana, prodavnica i suvenirnica. Bilo mi je drago vidjeti da je Zagreb prepun suvenirnica i turističkih putokaza, što znači da Hrvati ozbiljno shvataju i razvijaju svoj turistički potencijal. 



Sa trga se pruža pogled i na Katedralu Uznesenja Blažene Djevice Marije i svetih Stjepana i Ladislava, ili jednostavno Zagrebačku katedralu. Ona predstavlja najveći sakralni objekat u Hrvatskoj.



Prva katedrala na ovom mjestu je sagrađena još u 12. vijeku, ali je tokom vremena doživjela različite transformacije. Današnji izgled katedrala je poprimila u periodu od 1880. do 1906. godine kada je nakon Velikog potresa restaurirana u neogotičkom stilu. 



Od 1990. godine katedrala je okružena mrežom metalnih skela. 1997. godine su korodirani satovi promjera 3 m i 20 cm, težine oko 600 kg, zamijenjeni novim kako bi se katedrali vratio stari sjaj.



Katedrala se nalazi na Kaptolskom trgu, na kome je smještena i fontana sa kipovima Blažene Djevice Marije i četiri anđela, djelo kipara Antona Dominika Fernkorna. Kipovi su postavljeni iznad Bolleove česme iz 1873. godine.



Paralelno sa Kaptolskom ulicom, skrivena leži i ulica Ivana Tkalčića, izuzetno šarmantno mjesto koje me je svojim duhom podsjetilo na rumunske gradove poput Brašova i Sigišoare. Duž cijele ulice se prostiru suvenirnice i kafići, a ljudi su čak i u novembru ispijali kafu i čaj na otvorenom.



U ovoj ulici se nalazi i bronzani kip poznate hrvatske spisateljice Marije Jurić Zagorke, za čije djelo Grička vještica ste vjerovatno svi čuli. Skulputra je nastala 1990. godine, a njen tvorac je umjetnik i skulptor Stjepan Gračan. Skulptura prikazuje Zagorku u polukoraku sa kišobranom u desnoj ruci. Skulptura je nekoliko puta bila meta vandalskih napada, a jednom prilikom joj je čak istrgnut kišobran.


Pažnju mi je privukao i zanimljiv sunčani sat na kući iza skulpture. Sat je postavljen 1954. godine i djelo je Božidara Jušića, apsolventa Slikarskog odjela Akademije umjetnosti. Sat je zapravo bio njegov diplomski rad. Lepeza sata je oslikana duginim bojama na fasadi zgrade fresko tehnikom, ali su one danas jedva vidljive.



Napravivši još jedan krug pokraj katedrale, vratili smo se na trg bana Jelačića, odakle smo skrenuli u jednu od sporednih ulica koje su nas odvele na tzv. Cvjetni trg, na kome se nalaze brojni kiosci sa prelijepim cvijećem. Pomalo zavidim Zagrepčanima jer imaju toliko mogućnosti da slože divan buket, za razliku od nas u malim gradovima.



Boravak u Zagrebu smo završili posjetom jednoj od obližnjih slastičarni, čije ime nisam zapamtio jer sam bio okupiran tortom. Slastičarna ima vanjsku baštu u kojoj su uključene grijalice, tako da se uredno može sjediti napolju i po hladnoći. U povratku smo svratili i do tržnog centra Avenue Mall, smještenog prekoputa velesajma. Tržni centar je lijepo uređen i ima sve standardne prodavnice poput Zare, H&M-a, Pull&Bear-a, New Yorkera, S. Olivera i drugih. Ono što mi se nije dopalo jeste što se parking u tržnom centru naplaćuje, ali pretpostavljam da je to mjera protiv stanara obližnjih zgrada.

petak, 14. studenoga 2014.

Vodič kroz tropikarijum u Budimpešti

Budući da sam veliki ljubitelj životinja, zoološki vrtovi i akvarijumi su među prvim lokacijama za koje se raspitujem prije putovanja na neku destinaciju. Za tropikarijum u Budimpešti sam čuo dosta ranije od donošenja odluke o posjeti prijestonici Mađarske, tako da je ta informacija čučala negdje u prikrajku uma i izronila istog momenta kada sam odabrao svoje novo odredište.


Tropikarijum je smješten u okviru tržnog centra „Campona“, na periferiji Budimpešte, tako da smo posjetu ostavili za povratak, kako se ne bismo ponovo morali vraćati u grad, jer je dosta daleko od centra. Radno vrijeme tropikarijuma je od 10:00 do 20:00 h svakim danom, a radi čak i za vjerske i državne praznike. Blagajna se zatvara u 19:00 h, a plaćanje se vrši isključivo u forintama (no, moguće je zamijeniti novac u samom tržnom centru, tako da to nije velika briga) ili kreditnom karticom.


Ulaz u tropikarijum je u prizemlju tržnog centra i vidljivo je označen, tako da ne postoji bojazan da ćete imati poteškoća s njegovim pronalaskom. Cijene ulaznica su različite za određene uzraste, a koliko vidim i podložne promjenama. Ja sam u aprilu 2014. platio ulaznicu  1.900 forinti, ali je od 1. jula 2014. cjenovnik promijenjen. Prema novom cjenovniku ulaznica za odrasle (18-62 godine) je 2.500 forinti, za učenike (uz pokazivanje đačke legitimacije) i osobe preko 62 godine cijena je 1.800 forinti, redovne studenete do 26 godina 2.100 forinti i za djecu do 4 godine besplatno. 


Ne mogu se precizno sjetiti, ali mislim da sam ja tražio studentsku ulaznicu, iako se cijena koju sam tada platio ne uklapa u novi cjenovnik, ali rekao bih da je to to, pošto uvijek tražim studentsku pa gdje prođe. Uglavnom, nisu mi tražili nikakvu iskaznicu ili indeks. Postoje i varijante popusta za porodice i veće skupine ljudi (preko 15 osoba), a cijene tih ulaznica (kao i ovih koje sam naveo) možete provjeriti na njihovoj web stranici zbog podložnosti promjenama. Na stranici možete dobiti i preciznije informacije o tome kako stići do tropikarijuma. Prije nego što pređem na opis mog doživljaja tropikarijuma, napomenuću još samo da ukoliko dolazite automobilom, parking ispred tržnog centra je besplatan.


U tropikarijumu, pored velikog broja riba, obitavaju i druge životinje poput krokodila, egzotičnih ptica, zmija, insekata, pauka i škorpiona. Prva prostorija u tropikarijumu ima upravo taj tropski ambijent. U centralnom području se nalazi kavez sa patuljastim majmunima, a uz bočne zidove se prostiru terarijumi sa različitim zmijama. 



Prostorijom se slobodno šepiri i leti čak i jedna ptica dugačkog kljuna. U idućoj prostoriji, ukrašenoj lažnim palmama, nalaze se minijaturni vodopad i jezerca sa krokodilima koji nepomično ljenčare pa u prvi mah niste sigurni da li su pravi ili je riječ o replikama. Ovaj paviljon je simbolično nazvan „rainforest“.




Nakon krokodila, slijedi stakleni tunel u dužini od 12 metara, koji je vjerovatno i najinteresantnija tačka tropikarijuma, jer odatle možete posmatrati morske pse i raže kako prelijeću iznad vaše glave. Bio sam očaran prizorom, iako sam samo par mjeseci kasnije u Dubaiju vidio još veći tunel. Tropikarijum nudi i mogućnost ronjenja sa morskim psima uz pratnju instruktora po cijeni od 70.000 forinti, a svakog četvrtka u 15 h možete prisustvovati podvodnom hranjenu morskih pasa. Mi smo nažalost bili u  nedjelju pa smo propustili taj prizor.




U prizemlju tropikarijuma se nalazi još nekoliko interesantnih akvarijuma sa tropskim ribicama najrazličitijih boja (uključujući i aktere animiranog filma „Potraga za Nemom“), kao i bazen sa sipama i manjim ražama. 




Na spratu tropikarijuma se nalazi još jedan manji odjel, gdje su smješteni insekti, zglavkari i morska prasad, kao i par replika orhideja koje su tu da dočaraju tropski ambijent. Time smo ujedno i završili obilazak tropikarijuma.



Na kraju ću još spomenuti da turistima na raspolaganju stoje i suvenirnica, bife koji je otvoren vikendom, te automati sa bezalkoholnim pićem i grickalicama. Fotografisanje je dozvoljeno, ali bez korištenja blica (iako vas niko neće opomenuti i ako je uključen), dok je hranjenje životinja strogo zabranjeno. Ukoliko ste u Budimpešti i imate par sati slobodnog vremena, svakako obiđite tropikarijum i uživajte u svijetu koji vam nije svakodnevno dostupan.

subota, 1. studenoga 2014.

Budimpešta u 4 dana - šta posjetiti? (Dan 4)

Za kraj našeg boravka u mađarskoj prijestonici, Budimpešta nas je nagradila predivnim sunčanim danom. Napokon smo mogli skinuti jakne i prošetati u majicama kratkih rukava. Nakon što smo se odjavili iz hotela i ostavili stvari u automobil, uhvatili smo autobus do centra grada. Taj dan smo imali u planu da konačno obiđemo Margitino ostrvo po dnevnoj svjetlosti. Provrzmali smo se kroz Vaci ulicu, pojeli Qurrito u KFC-u (na koji smo se u Budimpešti navukli), a zatim nastavili pohod na grad.



Ne mogu se precizno sjetiti zašto i kako, ali sjeli smo u neki bus koji nas je umjesto na Margitino ostrvo odvezao na potpuno drugu stranu. Kada smo vidjeli da ćemo se previše udaljiti od cilja, sišli smo na jednoj od stanica i najzad se obreli s druge strane budimskog dvorca. Iako prvobitno nismo imali u planu njegov obilazak, put nas je naveo do tamo. Popeli smo se stepenicama i ušli unutra, gdje nas je dočekao neki starac koji je naplaćivao korištenje lifta kojim se moglo spustiti nekoliko nivoa niže i na taj način dospjeti u dvorište sa druge strane dvorca, koje gleda na Peštu.


Platili smo mu „ulaznice“ i ušli u lift, te nakon kraće vožnje završili u još jednom od hodnika koji je vodio na prostranu terasu dvorca. Prvi dvorac na ovom mjestu dao je izgraditi kralj Bela IV još u 13. vijeku. Žigmund Luksemburški je značajno proširio i utvrdio dvorac. U njegovo vrijeme dvorac je bio vjerovatno i najveće gotičko zdanje srednjeg vijeka. Tokom osmanske vladavine dvorac je služio kao oružarnica i štala, što je dovelo do njegovog propadanja. 1686. dvorac je uništen, a preostali dijelovi su izgorjeli. Karlo VI, car Svetog Rimskog Carstva na njegovom je mjestu izgradio malu baroknu palatu, koju je kasnije proširio kraljević Antal Grasalković. Dvorac je polovinom 1849. ponovo zapaljen u sukobu mađarske revolucionarne vojske sa kraljevskom vojskom, a obnova je trajala od 1850. do 1856.


Nakon Prvog svjetskog rata, dvorac je postao rezidencija mađarskog regenta Miklosa Horthyja, sve do kraja Drugog svjetskog rata. Krajem Drugog svjetskog rata dvorac je pretrpio značajna oštećenja, budući da je bio posljednje uporište Sila Osovine. Tokom komunizma, dvorac je bio napušten i pretvoren u muzej. Međutim, to je dovelo do njegovog daljeg propadanja. Više puta je obnavljan, kako izvana, tako i iznutra, a od 1987. se nalazi na listi UNESCO-ove kulturne baštine. U prostorijama dvorca su danas smješteni Istorijski muzej Budimpešte, Mađarska nacionalna galerija i Nacionalna biblioteka Mađarske.


U zapadnom dvorištu dvorca nalazi se poznata Matijina fontana, koja prikazuje kralja Matiju Korvina sa skupinom lovaca u lovu na jelene. Fontana predstavlja vjerovatno najfotografisaniji objekat u sklopu dvorca. Na Dunavskoj terasi nalaze se još i konjanička skulptura Eugena Savojskog iz 1900. godine, statua Krotitelj konja iz 1901., i ptica Turul na neobaroknom postolju iz 1905.



Dvorac je povezan sa kružnim tokom pored Lančanog mosta putem uspinjače, međutim, mi smo se odlučili spustiti stepenicama. Prošli smo pokraj kalvinističke crkve koje je, sudeći po skelama na tornju, bila u fazi restauracije, a zatim na stanici u blizini crkve svete Ane uhvatili novi autobus da brže stignemo na ostrvo. Taj dan nam očito nije bio pogodan što se tiče prevoza, jer je i ovaj autobus vodio mimo ostrva. Sišli smo na jednoj od stanica, bivajući prinuđeni da se vraćamo nazad pješke.




Kada smo najzad, preko mosta s kojim je povezano, stigli na ostrvo dočekao nas je prizor velike fontane koju prošli put nismo vidjeli jer je bila noć. Brojni turisti i lokalci su iskoristili prelijep dan da se prošetaju ostrvom. Zaputili smo se desnom stazom, uživajući u sjenama izlistalog drveća. Odlučili smo napraviti kraću pauzu, te smo sjeli i uživali na klupi ispod procvjetalog kestena.



Već sam u jednom od prethodnih postova o Budimpešti spomenuo kako je ostrvo dobilo ime, pa ću sada umjesto toga spomenuti neke od atrakcija koje se nalaze na njemu. Negdje otprilike u sredini ostrva nalazi se interesantan vodotoranj izgrađen 1911. u modernističkom stilu, sa svrhom da opskrbljuje vodom stanovnike i ugostiteljske objekte na ostrvu. Od 2012. je otvoren za posjete, omogućujući vam da uživate u predivnom pogledu na samo ostrvo, budimska brda i grad.



Osim vodotornja, na ostrvu se nalaze i Palatinus kupatila, koja uključuju bazene sa termalnom vodom, tobogane i bazene sa talasima. Budući da smo mi boravili u Budimpešti u aprilu, mislim da bazeni nisu bili u funkciji ili barem ja nisam obratio pažnju. Nedaleko od kupatila se nalaze ostaci franjevačke crkve, kao i dominikanskog manastira u kome je boravila Margita, kćerka kralja Bele IV.



Posljednja stanica na ostrvu nam je bio japanski vrt, predivno uređeno mjesto koje je odisalo spokojem. Smjestili smo se pokraj ribnjaka sa fontanom i uživali u slapovima i okolnom zelenilu. U blizini japanskog vrta se nalazi i prelijep ružičnjak, te su oba mjesta svakako vrijedna posjete. Nakon uživanja u čarima ostrva, odlučili smo krenuti nazad, jer nas je prije povratka kući čekala još i posjeta Tropikarijumu.



Moja preporuka vam je da se sa ostrva vraćate istim putem kojim ste i došli. Mi nismo željeli da ponavljamo rutu, pa smo se zaputili preko mosta na drugom kraju ostrva, nedaleko od japanskog vrta. Prešavši most, skrenuli smo za promjenu lijevo (prilikom prve posjete smo skrenuli desno i hvatali prevoz za parlament – ono kad smo morali platiti kartu), što nije bila najpametnija ideja. Sišli smo s mosta i naišli na malo autobusko stajalište. Ispostavilo se da to mjesto i nije baš prometno, tako da smo dobar dio puta prešli pješke budimskom stranom prije nego što smo našli metro stanicu. Pošteno smo se iscimali kako bismo stigli u centar, odakle smo dalje ganjali prevoz za hotel.



Iako je posjeta Tropikarijumu bila sastavni dio našeg posljednjeg dana boravka u Budimpešti, o tome neću pisati ovdje, nego u posebnom postu, kako bih vam detaljnije objasnio šta vas tamo očekuje. Umjesto toga, iskoristiću priliku da saberem utiske i kažem da je posjeta Budimpešti nadišla moja očekivanja i da se radi o zaista fantastičnoj i sadržajnoj destinaciji koju možete posjetiti čak i ako nemate veliki budžet. Iskoristite prve sunčane dane i zaputite se u svoju vlastitu avanturu po prijestonici Mađarske.

Budimpešta - Dan 1     Budimpešta - Dan 2     Budimpešta - Dan 3