nedjelja, 26. listopada 2014.

Budimpešta u 4 dana - šta posjetiti? (Dan 3)

Treći dan boravka u Budimpešti imali smo nešto više sreće s vremenskim prilikama. Temperatura je bila ugodna, i što je najvažnije nije bilo kiše. Budući da smo dan ranije obilazili Budim, odlučili smo ovaj dan provesti u Pešti.



Prva postaja nam je bila ulica Vaci, vjerovatno i najpoznatija ulica u Budimpešti. Ona je nešto kao beogradska Knez Mihajlova, i u njoj su smještene brojne prodavnice, restorani, lanci brze hrane, suvenirnice, pa čak i striptiz bar u koji ženama nije dozvoljen ulaz. Na ulici se nalaze brojni prodavci sa pokretnim štandovima koji na licu mjesta peku čuveni chimney cake. Ipak preporučio bih vam da ga ne kupujete tu jer su cijene previsoke. Recimo tu je jedan chimney cake oko 850 HUF, dok smo ga mi na štandu blizu sinagoge kupili za svega 290 HUF.



Dunavska fontana i Bazilika svetog Stjepana


Napravili smo krug kroz Zaru i H&M, koji nisu ništa spektakularniji od beogradskih, a zatim se zaputili do Dunavske fontane. Fontana je izgrađena između 1880. i 1883., a projektovao ju je mađarski arhitekta Miklos Ybl. Fontanu čine četiri kipa. Na vrhu fontane nalazi se statua muškarca koji utjelovljuje Dunav, dok ispod donjeg tanjira fontane sjede tri ženska kipa koja predstavljaju najvažnije pritoke Dunava – Tisu, Dravu i Savu. 




U blizini fontane se nalazi i Bazilika svetog Stjepana/Stefana, najveća crkva u Budimpešti i skupa sa parlamentom najviša građevina u gradu (obje kupole su visoke 96 metara). Crkva je dobila ime po mađarskom kralju Stjepanu I, čija se mumificirana ruka i danas tu čuva kao relikvija. Gradnja crkve je započela 1851. i trajala je više od 50 godina, naročito zbog urušavanja do kojeg je došlo 1868. Crkva je završena 1905., 54 godine nakon što je započela njena izgradnja prema planovima arhitekte Miklosa Ybla. Crkva je građena u neoklasičnom stilu, sa zemljišnim planom u obliku grčkog krsta. Crkva ima dva zvonika (u južnom zvoniku je smješteno najveće zvono u Mađarskoj, težine preko 9 tona) i kupolu. Ulaz u crkvu je besplatan, izuzev u zvonike, gdje se naplaćuje ulaznica.



Nakon spoljašnjeg razgledanja crkve (iz nekog nepoznatog razloga nismo ušli unutra), uputili smo se prema sinagogi, slijedeći sada već moju čuvenu mapu. Prošli smo i pokraj zgrade hotela Anker Palace, zaustavivši se s druge strane ceste, gdje smo u podzemnoj našli uredan javni toalet po simboličnoj cijeni.



Velika sinagoga


Stigli smo do sinagoge u ulici Dohány, najveće sinagoge u Evropi i jedne od najvećih u svijetu. Građena je u periodu od 1854. do 1859. godine u pseudomaurskom stilu, sa motivima baziranim na islamskom modelu iz sjeverne Afrike i srednjovjekovne Španije. Ludwig Forster, bečki arhitekta koji je radio na sinagogi smatrao je da ne postoji izrazito židovska arhitektura, pa je stoga birao forme koje su koristile etničke grupe bliske izraelskom narodu, poput arapskih. Kompleks velike sinagoge uključuje pored same sinagoge i spomenik herojima, groblje, memorijalni centar i muzej.



Sinagoga je tokom II svjetskog rata pretrpila značajne materijalne štete, a renovirana je u periodu od 1991. do 1998., iz sredstava obezbijeđenih od strane države i privatnih donatora. Zanimljivost je da je Centralna sinagoga na Manhattanu u New Yorku kopija ove sinagoge.



Radno vrijeme sinagoge varira, tako je da je prije posjete najbolje provjeriti na internetu da li taj dan radi. Ono što je konstanta jeste to da je subotom zatvorena. Pogodićete da smo mi došli baš u subotu, i stoga propustili priliku da razgledamo unutrašnjost. Mislim da sam negdje pročitao da se ulaz naplaćuje.



Na obližnjem štandu smo kupili chimney cake i sjeli na klupu da ga pojedemo. Smazali smo ga u tren oka i vratili se po još, a zatim krenuli da hvatamo autobus za prirodoslovni muzej, koji se nalazi u distriktu VIII. S obzirom da se nismo baš najbolje snalazili, pitali smo usput prolaznike koji autobusi voze tamo. Morali smo presjesti na par stanica, a kako smo se približavali cilju, grad se sve više mijenjao. 



Počeli su se nizati oronuli kvartovi (nisam ih nažalost uslikao) koji su u potpunoj suprotnosti sa centralnim dijelom Budimpešte. Jedan od putnika u autobusu nam je čak rekao da ovo nije najsigurniji dio grada i da ne preporučuje noćno zadržavanje tu. Ja sam razmišljao o tome zašto bi neko smjestio muzej u ovakvo područje.


Prirodoslovni muzej


Područje oko muzeja je, doduše, izgledalo veoma pristojno. Niz lijepih građevina i park nisu dali naslutiti da se na tom mjestu turistima može dogoditi bilo šta loše. Ulaz u sam muzej je malo zavučen, a kada smo ušli unutra, dobili smo uvid u modernistički uređen enterijer. Raspitali smo se malo oko cijena ulaznica i naposlijetku se odlučili za osnovnu ulaznicu koja za osobe do 26 godina košta 800 HUF. Ako ste i koju godinu iznad, a izgledate mladoliko, možete slobodno kupiti tu ulaznicu jer vam ne traže ličnu kartu. Ova ulaznica uključuje razgledanje osnovne zbirke, a kao dodatne izložbe su dostupni dinosaurusi (uglavnom replike, što meni nije bilo zanimljivo) i podvodni svijet, čini mi se.

Muzej je strašno neorganizovan, ne postoje putokazi, tako da u startu nemate pojma kuda treba da idete. Dosta je slijepih hodnika, a sama postavka muzeja je smiješno skromna, plus u dobrom dijelu muzeja je zabranjeno fotografisanje, što mi je smiješno jer ne vidim razlog zašto bi fotografisanje prepariranih životinja bilo problematično. Jedina stvar koja me je zaista oduševila jeste mala prostorija sa kristalima i mineralima, osvijetljena UV zrakama zbog kojih su eksponati svijetlili u najljepšim fluorescentnim bojama.


Razgledali smo i ostatak postavke, koja je u odnosu na Prirodoslovni muzej u Beču (pa čak i Zemaljski muzej u Sarajevu) stvarno neubjedljiva. Iako sam zaista veliki ljubitelj ovakvih muzeja, ovaj mi je bio veliko razočarenje, tako da vam ne preporučujem da se bespotrebno cimate u ovaj dio grada samo zbog njega. Na mapi koju sam iscrtao na temelju različitih online vodiča, u blizini muzeja je trebalo da se nađe i botanička bašta, ali sve što smo mi uspjeli naći jeste jedan staklenik/rasadnik kakvih i kod nas ima na svakom koraku.

S obzirom da smo završili razgledavanje „znamenitosti“ distrikta VIII i prije nego što smo očekivali (plus, prijateljica je, inspirisana pričom našeg saputnika iz gradskog autobusa, željela napustiti ovo područje prije prvog mraka), uhvatili smo prevoz nazad za centar. Na kraju smo ponovo završili u blizini sinagoge, odakle smo nizom sporednih uličica pješke stigli nazad u ulicu Vaci. Odlučili smo dan završiti našom standardnom šetnjom kraj Dunava, s budimske strane, pa smo prešli Elizabethin most i uputili se u pravcu Lančanog mosta.



Šetalište uključuje i traku za bicikliste, i zaista je zanimljivo vidjeti koliki broj ljudi različitih godišta vozi bicikle ili trči tom stazom, duž koje su posađene sadnice kestena koje su baš tada bile u cvatu. Kod nas bi ih vjerovatno smatrali luđacima. Naposlijetku smo stigli do Lančanog mosta, gdje se nalazi prelijep, cvijećem zasađen, kružni tok odakle se pruža pogled na budimski dvorac i žičaru kojom se možete popeti do njega. Kako je već počeo padati mrak, nije nam se isplatilo nastavljati šetnju prema Margitinom ostrvu (na koje smo se zakleli doći sutradan), nego smo prešli most i našli se kod zgrade parlamenta. Nakon kratke noćne šetnje po centru Pešte, uhvatili smo autobus za hotel i time završili naš treći dan boravka u Budimpešti.

Budimpešta - Dan 1     Budimpešta - Dan 2     Budimpešta - Dan 4

nedjelja, 19. listopada 2014.

Budimpešta u 4 dana - šta posjetiti? (Dan 2)

Drugi dan boravka u Budimpešti bili smo suočeni sa poprilično lošim vremenskim prilikama. Sumorno nebo i dosadna kiša su nam poručivali da je najbolje da provedemo dan u hotelskoj sobi. Međutim, nismo se dali smesti. Spremili smo se i uhvatili autobus koji je vozio prema željezničkoj stanici Keleti. Plan nam je bio da taj dan obiđemo Budim.




Budimski arboretum


Odlučili smo započeti sa Budimskim arboretumom, kojeg sam ucrtao na svoju mapu. Sjeli smo na bus koji vozi preko Elizabethinog mosta, otprilike brojeći stanice do arboretuma. Budući da moja mapa nije bila baš detaljna, nasumice smo sišli na jednoj stanici. Odlučili smo se za provjerenu varijantu ispitivanja prolaznika kako bismo saznali gdje se nalazi arboretum. Većina nas je gledala blijedo, jer nisu znali za njegovo postojanje. Najzad nam se posrećilo i jedan nam je prolaznik objasnio da se vratimo autobusom nekoliko stanica niže. Poslušali smo njegov savjet i ispostavilo se da je bio u pravu. Doduše, i po dolasku na novu stanicu smo bili prinuđeni da malo lutamo kako bismo našli arboretum, koji se nalazio u jednoj od sporednih ulica, tik do ogromne zgrade u kojoj je smještena neka obrazovna ustanova.



Na ulazu u arboretum smo po simboličnoj cijeni kupili papirne narukvice koje predstavljaju ulaznice i uputili se u razgledanje. Moram priznati da sam bio malo razočaran ovim arboretumom, jer sam očekivao ogroman park sa najrazličitijim drvećem, poput onog u Trstenu kraj Dubrovnika. Ovo je više ličilo na mali parkić sa velikim brojem štandova na kojima se prodavalo saksijsko cvijeće, od rododendrona i pasiflore, pa do biljke mesožderke. Istini za volju, ljubitelji cvijeća ovdje mogu naći povoljne sadnice nekih sorti koje se u našim cvjećarama ne mogu lako naći.




U okviru arboretuma se nalaze i zatvoreni objekti, a u jednom od njih se upravo održavala izložba bonsaija i orhideja, pa je bilo zanimljivo pogledati eksponate u koje su uzgajivači uložili dosta truda. To je ujedno bila i dobra prilika da se sklonimo s kiše i malo osušimo. Iz arboretuma sam izašao sa malom saksijom pasiflore, koju sam do kraja dana bio prinuđen nositi sa sobom po gradu.




Gellert brdo i Citadela


Iduća postaja nam je bilo tzv. Gellert brdo, smješteno odmah pored Elizabethinog mosta koji spadaja Budim i Peštu. Vrijeme je i dalje bio prilično očajno, ali je barem prestala padati kiša. U podnožju brda se nalazi spomenik svetom Gelertu, po kome je brdo i dobilo naziv. Gelert je bio mučenik koga su protivnici hrišćanstva uhvatili, odveli na vrh brda i odatle ga bacili, usmrtivši ga.



Uspon do vrha je pomalo naporan i zahtijeva dobru kondiciju, ali se isplati zbog fantastičnog pogleda na grad. Na vrhu brda se nalazi Citadela, utvrda koju je 1851. godine sagradio Julius Jacob von Haynau, komandant Habsburške monarhije. 



Ispred citadele se nalazi Kip slobode, koji predstavlja 14 metara visoku bronzanu statuu žene koja u uzdignutim rukama drži palmin list (naravno, zaboravio sam je fotografisati). Statua je postavljena na 26 metara visoko postolje. Sa lijeve i desne strane ove statue nalaze se još po jedna manja statua, a izvorno su postojale još dvije, koje se danas nalaze u Parku statua.





Ribarska tvrđava


Nakon što smo se spustili s Gellert brda istim putem kojim smo i došli, uputili smo se obalom Dunava pokraj podnožja Budimskog dvorca i Lančanog mosta do Ribarske tvrđave (engl. Fisherman's Bastion). Dolazak do Ribarske tvrđave zahtijeva prolazak kroz niz sporednih uličica i stepenica, ali ne treba da imate bojazan da ćete se izgubiti jer kule koje se izdižu na vrhu u svakom momentu služe kao dobar putokaz.




Ribarska tvrđava je, po mom mišljenju, možda i najljepše mjesto u Budimpešti, odakle se pruža fantastičan pogled na grad. Tvrđava se sastoji od sedam kula, od kojih svaka predstavlja po jedno pleme koje se doselilo u Mađarsku krajem 9. vijeka, i koja su stvorila mađarski narod. 




Ulaz u tvrđavu je slobodan, a radno vrijeme je 24h dnevno. Ulaz se naplaćuje jedino za gornje kule, koje su otvorene od 09:00h do 20:00h (osim u periodu od 16. marta do 30. aprila kada rade do 19:00h). Cijena ulaznice za gornje kule po odrasloj osobi je 700 HUF. U okviru tvrđave, nalaze se i crkva Svetog Matijaša, izgrađena u kasnom gotskom stilu, kao i bronzana statua Stjepana/Stefana I. Crkva je kroz istoriju doživjela brojna oštećenja i renoviranja, a tokom turske okupacije je služila i kao glavna džamija. Najveću štetu, crkva je pretrpjela za vrijeme Drugog svjetskog rata, tako da je renovirana u periodu od 1950. do 1960.





Margitino ostrvo


Nakon uživanja u ribarskim kulama, spustili smo se nazad do Dunava, odakle smo uživali u pogledu na zgradu parlamenta. Odlučili smo nastaviti dalje prema Margitinom ostrvu, riječnom ostrvu na Dunavu. Ostrvo je dugo 2,5 km, a široko 500 m. Ostrvo je dobilo ime po Sv. Margareti Ugarskoj, kćerki kralja Bele IV, koja je živjela u samostanu dominikanki na ovom ostrvu.



U momentu kada smo zakoračili na ostrvo već uveliko je padao mrak, a dok smo došli do drugog kraja nije se ništa vidjelo tako da smo odlučili doći ponovo drugi dan, jer je ostrvo zaista obećavalo. Uhvatili smo neki bus na ostrvu koji nas je prevezao preko mosta na drugoj strani ostrva i skrenuo na desnu stranu. Jedna od putnica nam je objasnila da ćemo ubrzo morati izaći na stanici na kojoj i ona, da bismo našli novi autobus koji vozi prema zgradi parlamenta. Takođe nam je rekla da je taj autobus jedan od dva (u prošlom postu sam naveo brojeve 15 i 26) u kojima obavezno pregledaju karte. Na sreću naše jučerašnje su ostale neiskorištene, pa smo ih probušili pri ulasku u autobus.



Kada smo stigli nadomak parlamentu, izašli smo i provrzmali se još malo s druge strane zgrade, kako bismo je bolje razgledali, a potom se uputili ka hotelu, hvatajući novi autobus. Iako je za vrijeme našeg boravka, taj dan bilo najružnije vrijeme, može se reći da smo ga najviše iskoristili za šetanje po gradu. 


Budimpešta - Dan 1    Budimpešta - Dan 3    Budimpešta - Dan 4

utorak, 14. listopada 2014.

Budimpešta u 4 dana - šta posjetiti? (Dan 1)

Budimpeštu sam, moram priznati, dugo vremena izbjegavao jer me (iz sadašnje perspektive sasvim neopravdano) nije pretjerano fascinirala kao destinacija. U konkurenciji sa drugim gradovima u okolini bi uvijek izgubila bitku, bivajući ostavljena po strani. Vodio sam se mišlju da je uvijek mogu posjetiti jer mi je blizu, pa sam umjesto nje obilazio Beč, Bratislavu, Bukurešt, Rim i druge evropske metropole. Spletom okolnosti, ukazala mi se prilika za jedno kraće putovanje koje ne bi zahtijevalo veliki budžet, tako da je u dogovoru s društvom odluka pala na Budimpeštu.


Budući da smo išli vlastitim prevozom, bio nam je potreban samo smještaj s parkingom. U centru ima dosta dobrih hotela, ali većina ih nema sopstveni parking. Odabrali smo nekoliko raspoloživih smještaja i otišli u agenciju da rezervišemo. Međutim, od njih smo dobili preporuku za jedan dosta povoljan hotel, po imenu Polus, pa smo na kraju pristali na taj prijedlog i rezervisali. Topla preporuka je da, ukoliko idete vlastitim prevozom, obavezno koristite navigaciju. Do Budimpešte bi se možda i bilo moguće snaći bez nje, ali kada uđete u sam grad, bez navigacije ste izgubljeni.

Po dolasku u Budimpeštu, shvatili smo da je hotel koji smo rezervisali kilometrima daleko od centra, plus parking se naplaćuje po danu. Na sreću u neposrednoj blizini se nalazi i mali javni parking pa smo tu ostavili automobil. Smjestili smo se u hotel, koji je bio veoma skroman, ali čist. Check in je kao i u većini hotela u 14h, ali budući da su imali slobodnu sobu, pustili su nas unutra u 11h. Pozitivna strana hotela (osim povoljne cijene), jeste što se u blizini nalazi fenomenalan hipermarket Tesco gdje ste od prehrambenih artikala mogli naći sve što vam padne na pamet (naročito zato što je hrana u hotelu loša). U sklopu objekta se nalaze i različiti butici, kao i mjenjačnica (u kojoj je doduše radila veoma bezobrazna i neprofesionalna službenica) koja nam nije htjela zamijeniti dovoljno novca, kako bi joj ostalo i za buduće klijente (?!).

Zoološki vrt, Trg heroja i Park Varosliget


Prije polaska sam detaljno proučio atrakcije Budimpešte i izradio vlastitu mapu po kojoj smo planirali vršiti obilaske. Odlučili smo obilazak započeti posjetom Zoološkom vrtu. Prijatelji koji su već bili u Budimpešti, došli su po nas svojim automobilom i odvezli nas do zoološkog. Izašli smo pokraj parka Varosliget koji se prostire na površini od oko 1,2 kilometra kvadratna. Lutajući neko vrijeme po parku, pokušavali smo pronaći Zoološki vrt, pitajući usput prolaznike za instrukcije. Narednih dana se pokazalo da su Mađari poprilično susretljivi i voljni pomoći turistima, ali taj dan nisu bili pretjerano raspoloženi za saradnju, tako da smo se malo i namučili da ga pronađemo. O cijenama i radnom vremenu Zoološkog parka možete se informisati na njihovoj web stranici.



Nakon kupovine ulaznica započeli smo sa razgledanjem Zoološkog parka, koji je zaista bogat životinjskim vrstama, pa smo tako mogli da vidimo slonove, nosoroge, žirafe, zebre, različite vrste majmuna, ptica, reptila, hijene, tigrove, ribe i druge vodene životinje i sl. Sam park je ustvari kombinacija zoološkog i botaničkog vrta, tako da postoje i površine zasađene različitim biljkama, kao i staklenici sa egzotičnim rastinjem. Ljubiteljima ovakvih sadržaja ga toplo preporučujem, jer je vrijedan posjete.



Po završetku obilaska, uputili smo se ka Trgu heroja koji se nalazi u neposrednoj blizini. Na centralnom dijelu trga se nalazi Milenijski spomenik, najznačajniji nacionalni spomenik Mađarske. Centralni dio spomenika zauzima korintski stub, visine 36 metara, na čijem vrhu se nalazi krilata statua arhanđela Gabrijela. U pozadini se nalaze dvije kolonade, koje sadrže po 7 statua mađarskih kraljeva i drugih istaknutih istorijskih ličnosti, počevši od Svetog Stjepana, pa do vođe revolucije u 19. vijeku Lajosa Kossutha. Na krajevima kolonada se nalaze četiri alegorijske statue koje, s lijeva na desno, predstavljaju: rad i napredak, rat i mir, čast i slavu. Izgradnja spomenika je započela 1896. godine povodom obilježavanja 1000 godina od dolaska mađarskih osvajačkih plemena u karpatski bazen i panonsku niziju. Trg se nalazi na UNESCO-voj listi zaštićene kulturne baštine.


S lijeve i desne strane trga se nalaze Muzej finih umjetnosti i Palata umjetnosti (mađ. Mucsarnok), čiji obilazak nije bio predviđen u programu koji sam kreirao, tako da sam se zadovoljio posmatranjem izvana. Budući da se Park Varosliget nalazi u neposrednoj blizini Trga heroja, odlučili smo se vratiti i obići ga malo detaljnije.



Prošetali smo pokraj dvorca Vajdahunyad, sagrađenog u okviru milenijske izložbe, čija je svrha bila veličanje hiljadugodišnjeg postojanja Mađarske. Dvorac povezuje različite graditeljske stilove, počevši od romanizma, gotike, renesanse, pa do baroka. Gradnja je inspirisana dvorcem Hunyad koji se nalazi u Transilvaniji. 



Prvobitno je izgrađen od drveta i kartona, ali je ubrzo postao toliko popularan da je između 1904. i 1908. godine izvršena reizgradnja, ovaj put od kamena i opeke. Danas se u njemu nalazi sjedište Poljoprivrednog muzeja. U dvorištu dvorca se nalazi i poznata statua anonimnog čovjeka.



Osim  dvorca,  u parku se nalaze i prelijepa Jakova kapela izgrađena u romanskom stilu, kao minijaturna replika originalne crkve smještene u zapadnoj Mađarskoj, blizu austrijske granice. Kapela je funkcionalna i u njoj se održavaju katoličke službe svake nedjelje u podne, od proljeća do jeseni, kao i manja vjenčanja, s tim što se kapela mora rezervisati barem 6 mjeseci unaprijed.


Lančani most i Parlament


Završivši obilazak parka, odlučili smo se zaputiti prema Dunavu, što je podrazumijevalo pronalazak prevoza do tamo. Na Trgu heroja, sa desne strane, odmah iza milenijumskog spomenika nalazi se turistički info centar, gdje možete dobiti neophodne informacije. Tamo su nam objasnili da se karte za autobus mogu kupiti u podzemnoj, te da važe kako za metro, tako i za autobuse. Cijena jedne karte je 350 forinti, mada postoje i višednevne varijante, ali nisam se previše informisao. Nisam baš ponosan na to, ali moram priznati da smo se nekoliko puta i švercovali u javnom prevozu, budući da sam kontrolu viđao samo u autobusima broj 15 i 26.

Vozeći se u pravcu parlamenta, ogladnili smo, pa smo na prve naznake urbanijeg područja izašli iz autobusa i potražili Mc Donald’s. Imali smo sreće jer smo jedan ubrzo i pronašli, te smo nakon večere nastavili pješke ka parlamentu. Stigli smo do mosta kraljice Elizabethe, ali nismo prešli na budimsku stranu, nego smo se odlučili za šetnju Peštom, odakle se pružao odličan pogled na osvijetljeni budimski dvorac na drugoj strani obale. 


Na šetalištu pokraj Dunava se nalazi poznata statua male princeze (koja meni više liči na Petra Pana nego na princezu, ali dobro) i 60 pari cipela izrađenih od čelika kao spomen na Jevereje koji su na tom mjestu ubijeni u II svjetskom ratu. Sljedeća atrakcija na potezu je bio čuveni Lančani most (Chain bridge), koji je noću takođe osvijetljen. Ovaj most se smatra najljepšim u Budimpešti. U neposrednoj blizini mosta nalazi se i zgrada parlamenta, sjedište mađarske skupštine i ujedno najfascinantnija građevina u Budimpešti. Trenutno je najveća zgrada u Mađarskoj i još uvijek najviša u Budimpešti.



Zgrada Parlamenta je građena u periodu 1885. do 1904., u neo-gotičkom stilu, sa simetričnom fasadom i centralnom kupolom. I enterijer je simetričan, sa dvije identične sale, od kojih se jedna koristi za političke, a druga u turističke svrhe. Zgrada Parlamenta je 268 metara duga, 123 metra široka i 96 metara visoka. Prema trenutnim propisima, nijedna zgrada u Budimpešti ne smije biti viša od 96 metara, tako da Parlament i Crkva Svetog Stjepana dijele prvo mjesto. Iako glavna fasada gleda na Dunav, oficijelni ulaz se nalazi s druge strane. S vanjske i unutrašnje strane zidova, na zgradi se nalazi ukupno 242 skulpture. Fasada prikazuje mađarske i transilvanijske vladare, kao i poznate vojne ličnosti. Sveta kruna Mađarske je izložena u centralnoj Sali Parlamenta još od 2000. godine.



Umorni od puta, letimično smo razgledali vanjštinu Parlamenta, a zatim se vratili u hotel, ostavivši daljnje obilaske za sutra.

Budimpešta - Dan 2     Budimpešta - Dan 3     Budimpešta - Dan 4

nedjelja, 5. listopada 2014.

Obilazak piramida u Gizi i nacionalnog muzeja u Kairu

Možda se neće svako složiti, ali ako mene pitate, odlazak u Egipat bez posjete piramidama se ne računa. Još od svojih putničkih početaka sam maštao o danu kada ću vlastitim očima vidjeti te fascinantne, velom misterije obavijene piramide, koje već hiljadama godina privlače pažnju i bude znatiželju čovjeka. Nažalost, roditelji nisu nikada dijelili moj entuzijazam prema dalekim destinacijama, tako da sam morao sačekati da odrastem, pronađem prvi posao i uštedim novac za ovo putovanje. Škakljiva politička situacija na tamošnjem području je dodatno podrivala moj plan za posjetu Egiptu, ali sam u jednom trenutku prelomio i rekao – Idem pa kud puklo da puklo.



O posjetama Luksoru i iskustvima sa ronjenjem u Crvenom moru sam već pisao u prethodnim postovima, tako da je preostalo još da s vama podijelim doživljaje iz posjete Kairu i piramidama u Gizi. Ovaj izlet je bio posljednji u nizu i prema riječima mnogih izuzetno naporan ukoliko ste smješteni u Hurgadi, jer udaljenost između Kaira i Hurgade iznosi oko 500 km. S obzirom da smo htjeli ići na sigurno, uplatili smo izlet preko naše agencije jer tada još uvijek nismo imali mnogo povjerenja u lokalce. Polazak je bio zakazan oko jedan sat noću, a autobus nas je pokupio ispred hotela. Moj vam je savjet da obavezno na ovaj izlet ponesete za rezervu topliju odjeću (jer je noću hladno u autobusu, a vozači nemaju mjeru sa klimatizacijom), vodu, kapu za glavu, sunčane naočare i kremu sa zaštitnim faktorom.



Kada smo iduće jutro stigli u Kairo, prijestonicu Egipta, sunce je već nemilosrdno pržilo nad pustinjom. Na samom ulazu u grad dočekalo nas je nešto što bih nazvao arhitektonskim i urbanističkim hororom. Nisam siguran kako bih objasnio izgled i svrhu tih građevina, pa je najbolje da pogledate sliku. 



U daljini su se izdizale džamije i moderne zgrade koje su nagovještavale da ovaj grad ipak ima nešto za ponuditi. Inače, interesantno je da je većina građevina nezavršena, što djeluje veoma neestetski, a razlog je taj što na završeni objekat moraju da plate visok porez. Stoga su se Egipćani dosjetili da je bolje da žive u poluosposobljenim kućama. Još jedna od zanimljivosti je ta da porodica svakom sinu koji se oženi nadogradi po jedan sprat kuće, tako da one zapravo više liče na male zgradice.



Vozač nas vozi ka Nacionalnom muzeju u Kairu, našoj prvoj stanici, a u međuvremenu panoramski razgledamo arhitekturu Kaira. Posebno mi je interesantna džamija Muhameda Alija, čija je gradnja dovršena 1848. godine. Ovo je najveća džamija izgrađena u prvoj polovini 19. vijeka i skupa sa citadelom u kojoj se nalazi, predstavlja jedan od zaštitnih znakova Kaira. Džamija je sagrađena u čast Tusun Paše, najstarijeg sina Muhameda Alija, preminulog 1816. godine. Džamija je građena u otomanskom stilu, a kao glavni građevinski materijal korišten je krečnjak, iako je za pojedine dijelove korišten i alabaster.



Vodič nam je rekao kako smo imali dosta sreće jer nam se izlet potrefio na drugi dan Bajrama, tako da su ulice bile puste i sve je bilo zatvoreno. Objasnio nam je da su gužve u Kairu inače nepodnošljive i da se saobraćajni propisi uopšte ne poštuju. Ostalo nam je samo da zamišljamo kako izgleda nepoštivanje saobraćajnih propisa u gradu od oko 20 miliona stanovnika. 





Ubrzo smo stigli pred Nacionalni muzej, lijepu zgradu prljavoroza boje, sa dvorištem ukrašenim zelenilom, palmama i nekolicinom kamenih eksponata. Dobili smo slušalice na kojima smo mogli da slušamo uputstva vodiča na engleskom i jasno nam je dato do znanja da je fotografisanje unutar muzeja najstrože zabranjeno.




Budući da nismo imali dovoljno vremena za detaljno razgledanje, ubrzo sam napustio grupu i uputio se u samostalno razgledanje donjeg sprata na kome se nalazi ogroman broj eksponata, uključujući statue faraona visoke po nekoliko metara, biste, posuđe, sarkofage i brojne druge predmete. Mana muzeja je taj što prostorije nisu klimatizovane, pa je boravak unutra u avgustu bio pomalo neprijatan, ali izdrživ. Bacio sam se u potragu za eksponatima vezanim za kraljicu Nefertiti, meni najfascinantniju ličnost drevnog Egipta, ali nisam uspio pronaći mnogo budući da je većina toga uništena još neposredno nakon njene smrti, a čuvena bista pronađena u iskopinama Amarne se danas čuva u berlinskom muzeju.



Na gornjem spratu muzeja nalazi se sadržaj grobnice faraona Tutankhamona, koji broji hiljade predmeta, od onih najsitnijih pa do sarkofaga i kreveta. Prostorija u kojoj je smještena čuvena zlatna maska faraona je strogo čuvana i ujedno jedina klimatizovana. Budući da je fotografisanje najstrože zabranjeno, posudio sam gornju i donju sliku s Interneta, kako bih vam barem malo dočarao tu ljepotu. Meni su posebno fascinantni bili sarkofazi, naročito onaj drveni, čije su oči bile toliko životopisno izrađene da sam svakog trenutka očekivao da će zatreptati.



Nakon uživanja u izvandrednoj postavci muzeja, uputili smo se ka Gizi. Putem smo razgledali arhitekturu Kaira i zatvorene lokale na pustim ulicama. Inače, Kairo i Giza zajedno čine tzv. Veliki Kairo. Arhitekturu Gize čine brojni stambeni objekti, mahom nedovršeni, podignuti na plodnom tlu oko Nila. 




U jednom trenutku smo ugledali prizor koji nas je začudio. Naime, odmah iza tog zelenila i kuća ukazale su se grandiozne piramide. Do tog momenta nisam imao pojma da se piramide nalaze tik uz naseljeno područje, budući da su na svim fotografijama koje sam do tada imao priliku vidjeti, piramide izgledale kao da se nalaze usred ničega.



Autobus se parkirao ispred ulaza u kompleks, gdje je vrvjelo od turista i raznog lokalnog življa. Dobili smo oko 45 minuta slobodnog vremena za razgledanje, što se u prvi mah čini mnogo na toj vrućini, ali je proletjelo za tren. Teško je naći prave riječi kojima bi se opisale piramide; dovoljno je reći da nisu bez razloga svrstane među 7 svjetskih čuda.




Započeo sam sa traženjem pogodnih lokacija za slikanje, ne libeći se da se popnem uz par redova blokova, čija je veličina zapanjujuća. Dežurni policajci obično rastjeruju lokalce koji se pentraju po piramidama, ali ja sam imao sreće. Inače, moram napomenuti da su nam savjetovali da nipošto ne pristajemo ukoliko se neko od lokalnog stanovništva ponudi da nas fotografiše, jer se često dešava da vam ne žele vratiti aparat dok im ne platite. Takođe, postoji i dosta onih koji se motaju naokolo sa kamilama, pa vam traže novac ukoliko vam je kamila upala u kadar dok ste se fotografisali.

Što se tiče samih piramida, Keopsova je najveća, visoka blizu 150 metara i sagrađena od oko 2 miliona kamenih blokova. Procjenjuje se da je sagrađena oko 2560. godine p.n.e. po nalogu faraona Keopsa. Za razliku od nje, Kefrenova piramida je znatno manja, ali u dosta boljem stanju. Na njenom vrhu se mogu vidjeti ostaci oplate od bijelog krečnjaka, kojim je svojevremeno cijela piramida bila prekrivena. Na istočnoj strani piramide nalaze se ostaci hrama u kojem su se odvijali pogrebni rituali za pokojnog vladara.



Nakon razgledanja Keopsove i Kefrenove piramide, odvezli su nas autobusom nešto dalje, ako bi smo mogli panoramski fotografisati sve tri piramide, i to je zapravo ona standardna pozicija iz koje piramide djeluju kao da se nalaze u pravoj pustinji. Još jedno od upozorenja koje ću vam dati jesu lokalni prodavci suvenira na platou s piramidama. Zagarantovano će vas prevariti, bez obzira koliko da ste oprezni. Prijatelj je kupio od jednog kolekciju suvenira po pristojnoj cijeni, ali je prodavac uspio da izmanevriše tako da je jedan suvenir (i to onaj najljepši) na kraju nedostajao u paketu.




Nakon platoa s piramidama, uslijedila je kratka vožnja do čuvene Sfinge gdje smo dobili još malo vremena za fotografisanje. Za one kojima nije poznato, Sfinga je jedan od najvećih kipova izrađenih iz jednog kamena na Zemlji i predstavlja tijelo lava sa glavom faraona. Kip je dugačak 73,5 metra, širok 19,3 metara i visok 22,2 metra. Gleda prema Istoku, odakle sunce izlazi i vjeruje se da je izrađen po naređenju faraona Kefrena. Današnjoj Sfingi nedostaju nos i faraonska brada što je vrlo vjerovatno posljedica pješčanih oluja, iako postoje i različite druge teorije (poput one da su nos uništili Napoleonovi vojnici).



Nakon kratkog razgledanja Sfinge, uputili smo se nazad u Kairo na zakazani ručak u restoranu. Bio sam zgrožen deponijama smeća po gradu; doslovno je jedno riječno korito (ili kanal) bilo ispunjeno smećem umjesto vode. Ručak je bio uračunat u cijenu izleta, jedino se piće plaćalo. Izlet u Kairo je bio zaokružen posjetom prodavnici eteričnih ulja, gdje su nam entuzijastični prodavci držali prezentaciju i nudili da pomirišemo i kupimo najrazličitija ulja iznimno prijatnog mirisa. S tim uljima se mogu praviti i vlastiti parfemi. Umorni od cjelodnevnog boravka na suncu i omamljeni mirisima, vratili smo se u autobus i s prvim naznakama mraka krenuli nazad u Hurgadu. Preporučujem svima koji putuju u Egipat da uplate ovaj izlet. Ukoliko ste već bili tamo, podijelite svoja iskustva u komentarima.