utorak, 29. srpnja 2014.

Putopis o avanturama iz Tunisa

Glavni grad: Tunis
Službeni jezik: arapski (ali čest je i francuski)
Valuta: tuniški dinar

Ideja za posjetu Tunisu rodila se sasvim iznenada i neplanirano. Budući da je odziv studenata za apsolventsku ekskurziju bio izuzetno nizak, što je dovelo u pitanje njenu realizaciju, društvo i ja smo odlučili uzeti stvari u svoje ruke i samostalno organizovati putovanje. Nismo bili pretjerano zainteresovani da ponavljamo tipičnu turu Italija-Francuska-Španija, pa je neko kroz šalu predložio da bismo mogli ići u Tunis, a ostali jednoglasno prihvatili ideju. Ovo putovanje je po mnogo čemu bilo posebno budući da u to vrijeme niko od nas nije bio iskusan putnik, nismo nikada ranije letjeli avionom i nismo bili u Africi. Aranžman smo rezervisali još u aprilu po first minute ponudi, što nam je omogućilo pristojnu uštedu budući da je termin bio krajem jula.


S uzbuđenjem smo dočekali dan polaska i sama posjeta beogradskom aerodromu je predstavljala svojevrstan spektakl. Kompletna procedura preuzimanja vaučera i čekiranja na aerodromu nam je bila novost, a Duty free shop kao Disneyland. S nestrpljenjem smo dočekali ukrcavanje na avion i polijetanje. Nikada mi neće biti jasno zašto se ljudi plaše letenja avionom, jer sam ja bio oduševljen, naročito polijetanjem i slijetanjem. Generalno, nisam ljubitelj visine, ali za vrijeme vožnje avionom nikada nisam osjetio bilo kakvu vrstu nelagode. Let od Beograda do Tunisa je trajao nešto duže od dva sata. Odmah po izlasku iz aviona smo osjetili vrelinu pustinje, iako je napolju uveliko bio mrak. Kada nakon života u Evropi po prvi put dotaknete afričko tlo, obuzme vas izuzetno neobičan osjećaj novog, nepoznatog i pomalo prijetećeg ambijenta. 

Nakon prolaska kroz pasošku kontrolu, dočekali su nas predstavnici agencije koji su nam ponudili da zamijenimo hotel koji smo rezervisali za bolji. Već sam spomenuo da u to vrijeme nisam imao mnogo iskustva sa putovanjima, ali svakako nisam navikao da mi se tek tako nudi nešto bolje od onoga što mi je namijenjeno. Ipak, nakon kraćeg premišljanja smo odlučili okušati sreću i pristali smo na promjenu hotela. Umjesto prvobitnog hotela Sandra Club završili smo u Dar El Olf hotelu u Yasmine Hammametu. Budući da je vrijeme večere već odavno bilo prošlo, dočekani smo nekom vrstom alternativnog obroka čijeg se sadržaja više i ne sjećam. 

Potom su nas uputili u sobe, kako bismo se konačno smjestili i raskomotili. Soba koju smo dobili bila je pristojna. Na prvi pogled je djelovala uredno i čisto, a opšti dojam je pomalo kvario oguljeni lak sa tamnog namještaja. Moram priznati da se prvi utisak prilikom svake moje posjete Africi može opisati rečenicom "Bože, gdje sam ja ovo došao". Vjerujem da takvom utisku ponajviše doprinosi činjenica da uvijek stignem tamo u noći, kada sve izgleda pomalo zastrašujuće. No, s prvim svitanjem se promijenilo i moje viđenje Tunisa.



Yasmine Hammamet


Yasmine Hammamet je ljetovalište za one koji ne žele mnogo da se gnjave sa lokalnim stanovništvom. Budući da smo imali određene spoznaje o njihovoj navalentnosti, odlučili smo ne mučiti sebe i odabrati ovo mjesto. Takođe nam je rečeno da je dosta čistije u odnosu na druga odmarališta, ali obzirom da nisam imao priliku da izvršim poređenje, ne mogu niti potvrditi niti demantovati taj navod. Mada, s obzirom da se ovo ljetovalište sastoji uglavnom od hotela i pješačke zone, sve je bilo sređeno i čisto. Hotel Dar El Olf ima svoju plažu, ali je ona udaljena oko 100 metara od samog hotela, što zapravo ne predstavlja nikakav problem. Plaža nije velika, ali je lijepa, pješčana i spojena je sa plažama drugih hotela. 

More je uglavnom čisto, ali bilo je dana kada su talasi nanosili dosta morske trave. Hotel ima i pristojan vanjski bazen, kao i unutrašnji bazen, koji doduše više liči na fontanu. Usluga je All inclusive, a većina gostiju su uglavnom Francuzi. U to vrijeme hotel još uvijek nije bio u ponudi naših agencija, ali posljednjih godina ga nude. Ono što je veoma važno znati da kategorizacija hotela u Africi i Evropi nije ista. Recimo u evropskom hotelu sa 4* ćete dobiti dosta više nego u afričkom. 

Voda iz slavine nije za piće, ali smo u hotelu dobili flaširanu vodu. Hrana nije bila po mom ukusu, naročito zbog hroničnog nedostatka kvalitetnog mesa. Omiljeni začin im je vlasac i stavljaju ga u skoro sve, što mi je dodatno kvarilo ukus hrane. Kolači su bili uvijek isti, samo u drugom obliku. Pošto nam đavo nije dao mira, obišli smo i hotel Sandra Club i nakon "snimanja situacije" došli do zaključka da je zamjena hotela ipak bila dobar potez. Hotel Dar El Olf je imao veći bazen, hotelska zgrada je djelovala otmjenije, a plaža je bila bliže hotelu. Najtoplije hvala agenciji.



Yasmine Hammamet je inače tipično turističko naselje i nema neke atrakcije, niti kulturne spomenike. Na plaži imate mogućnost da platite za različite sportove na vodi, a česti prolaznici su i različiti trgovci koji najčešće prodaju voće, jasmin, marame i cigarete. Meni je bilo interesantno probati plod kaktusa. Jede se tako što kompletan oguljen plod stavite u usta i onda ga polako topite i žvaćete. Dopao mi se ukus, iako nije preporučeno da se jede u većim količinama zbog laksativnog dejstva (lično se uvjerio). Takođe bih preporučio da isprobate padobran koji se zakači za motorni čamac. Možda se čini strašnim i opasnim, ali jedanput kada se nađete u vazduhu i ukaže vam se predivan pogled na komplekse hotela, nepreglednu plažu, pa čak i meduze u vodi, zaboravite svaki strah. Moram priznati da sam očekivao da je mnogo strašnije nego što zapravo jeste. 

Centar noćnog života je u tzv. Medini, zidinama opasanom području sa velikim brojem različitih prodavnica, kafića i restorana. Pomalo je izluđujuće prolaziti pokraj bezbrojnih prodavaca koji vas dozivaju u pokušaju da vas namame u svoju prodavnicu. Često dok prolazite izvikuju imena različitih država u nastojanju da pogode odakle ste. Mom karakteru ne prija njihova navalentnost i obavezno cjenkanje, tako da sam ih veći dio vremena ignorisao, što im nije bilo ni najmanje drago. 

S obzirom da smo u hotelu imali sva tri obroka, nismo imali potrebu da jedemo mimo toga, ali smo jedno veče odlučili posjetiti restoran na brodu. Naručili smo tiramisu i koktel čijeg se imena više ne sjećam. Predugo smo čekali na narudžbu, a koktel je u sebi sadržao neku rakiju od smokve, tako da je ukus bio očajan. Inače, alkohol se tamo ne može kupiti u prodavnicama, pa se i ovo što smo pili može smatrati čudom. Sad kad razmislim, ne znam ni zašto smo naručili skupa kolač i alkohol. Cijene hrane i pića u trgovinama su slične kao kod nas, iako je ponuda dosta slabija. Preporučujem da obratite pažnju na rokove trajanja.


Sidi Bou Said


U želji da vidimo i nešto više od Tunisa, uplatili smo izlet u prijestonicu. Prva stanica nam je bilo naselje Sidi Bou Said, predgrađe Tunisa poznato po svojoj plavo-bijeloj arhitekturi. Ja ga od milja zovem tuniški Santorini. Grad je sam po sebi turistička atrakcija, a prepoznatljivi kolorit dobio je 1920-ih zahvaljujući francuskom slikaru i muzikologu Rodolphu d'Erlangeru. Slobodno vrijeme smo iskoristili za šetnju šarmantnim ulicama, na kojima su brojni trgovci postavili štandove sa raznovrsnim suvenirima. Među ružičastim bugenvilijama i palmama sam spazio i jedan ogroman grm (ili kako bih ga već nazvao) kaktusa sa prijetećim bodljama. Pošto mi đavo opet nije dao mira, odlučio sam oprezno dotaći bodlje kako bih se uvjerio u njihovu oštrinu. Oprezno sam spustio prst na kaktus i kao nagradu dobio bezbroj oku jedva vidljivih bodljica zabodenih u kažiprst. Osjećaj je bio krajnje neprijatan i bolan, a svaki pokušaj vađenja sitnih bodljica rezultirao je njihovim zabadanjem u druge prste. Tada sam naučio dvije važne lekcije - ne diraj ništa nepoznato i obavezno nosi pincetu jer nikad ne znaš za šta ti može zatrebati.








 Nacionalni muzej i ruševine drevne Kartage


Kada sam napokon povadio bodlje kaktusa iz prstiju, bilo je vrijeme da krenemo dalje. Uputili smo se ka ruševinama drevne Kartage, ali je prema programu izleta prvo slijedila posjeta Nacionalnom muzeju Kartage. Usput smo vidjeli dobro očuvane ostatke antičkih vodovoda


Stigli smo pred velelijepnu bijelu građevinu u čijem smo dvorištu već mogli vidjeti neke od eksponata. Neki od najznačajnijih arheoloških pronalazaka smještenih u muzeju su rezbarije od mramora i krečnjaka koje prikazuju životinje, biljke, a ima čak i skulptura ljudskih likova. Posebno su značajni mramorni sarkofazi sveštenika koji datiraju iz 3. vijeka p.n.e., pronađeni u nekropolama drevne Kartage. Muzej takođe ima i vrijednu zbirku maski i nakita od lijevanog stakla, rimske mozaike uključujući i čuvenu "Damu iz Kartage" i ogromnu zbirku rimskih amfora. Pored eksponata iz punskog i rimskog perioda, u muzeju se nalaze i eksponati iz bizantskog perioda, uglavnom mozaici.





Nakon obilaska muzeja, nastavili smo putovanje prema ruševinama drevne Kartage. Ruševine se nalaze na istočnoj obali Tuniškog jezera, prekoputa grada Tunisa. Kartaga je bila veliki, bogat grad i središte moći Mediterana. Suparništvo sa Sirakuzom, Numidijom i Rimom rezultiralo je sa nekoliko ratova praćenih invazijama jednih na druge. Hanibalova invazija na Italiju rezultirala je pobjedom Kartage u bici kod Kane što je dovelo u pitanje nastavak rimske vladavine nad Italijom. Međutim, Kartaga je izašla slabija iz sukoba nakon Hanibalovog poraza u bici kod Zame 202. godine p.n.e. Nakon III punskog rata, grad biva uništen od strane Rimljana 146. godine p.n.e. Grad je spaljen do temelja, preživjeli su prodati u roblje, a zemlja preorana i posuta solju kako više ništa ne bi moglo rasti na njoj. Sudeći po crvenim hibiskusima koje sam vidio, nisu sasvim dobro obavili posao. Ipak, nedugo zatim Rimljani su odlučili podići vlastiti grad na ovom mjestu. Rimska Kartaga je postala drugi po veličini grad u Zapadnom Rimskom Carstvu i centar hrišćanstva u afričkom području. Konačno uništenje Kartage dogodilo se u 7. vijeku pod invazijom Arapa, nakon čega se na postojećim ruševinama nikada više nije uzdigao novi grad.




Tunis - glavni grad


Nastavljajući put od Kartage ka centru modernog Tunisa, prolazimo kroz otmjeno naselje u kojem su smještene ambasade brojih država. Grad leži na zapadnoj obali plitke lagune El Bahira (poznate i kao jezero Tunis). Sastoji se od starog arapskog i modernog evropskog dijela. Medina Tunis (arapski dio) sa islamskim univerzitetom, brojnim džamijama i drugim zgradama se nalazi na listi UNESCO-ve kulturne baštine još od 1979. godine. Najstarija džamija u državi (Džamija Zajtuna) koja je osnovana 698. godine i izgrađena do 732. godine nalazi se upravo u Medini. U centru grada se nalazi široka avenija Habiba Bourguibe sa drvoredima, po čijem se izgledu dalo naslutiti da je Tunis nekada bio francuska kolonija. Aveniju krasi visoki toranj sa satom, poznat kao tuniški "Big Ben", kao i katolička crkva zanimljivog izgleda.





Na kraju moderne avenije nalazi se Medina sa brojnim trgovinama i štandovima načičkanim u uskim uličicama. Najedanput sve moderno nestaje i nalazite se u potpuno drugačijem ambijentu, okruženi šarenilom robe i trgovcima koji vam nude najrazličitije stvari. Napravili smo krug kroz pijacu, izgubivši se na trenutak u vrevi Medine, a zatim smo se pomalo umorni uputili nazad ka modernom dijelu grada gdje nas je čekao prevoz za Yasmine Hammamet. Tunis je zaista lijepa država i preporučujem da ga posjetite barem jedanput u životu.

Preuzimanje tekstova i slika sa bloga je zabranjeno bez dozvole autora

četvrtak, 24. srpnja 2014.

Ronjenje u Crvenom moru

Putovanje u Egipat mi je oduvijek bilo na spisku životnih želja, prvenstveno zbog piramida. Kada sam napokon bio u mogućnosti da ga i realizujem, počeo sam se intenzivnije interesovati za mogućnosti koje ova nevjerovatna država pruža. Nažalost, sve ono što se nudi i što treba da se posjeti nije moguće vidjeti unutar jednog desetodnevnog aranžmana. Budući da sam kao stacionar odabrao Hurgadu, odmah sam krenuo u istraživanje dodatnih sadržaja koje je moguće posjetiti sa ove lokacije. Htio sam stvoriti zaokružen odmor koji će mi omogućiti uživanje u predivnom Crvenom moru, ali s druge strane sam želio da mi se boravak u Egiptu ne svede na izležavanje na plaži. Razmotrivši ono što agencija nudi, krajnji odabir izleta je pao na posjetu piramidama, Luksoru (o kome sam već pisao) i ronjenje oko koralnog grebena. Što se tiče ronjenja, postoje dvije varijante i ja sam bio u dilemi za koju da se odlučim. Prva je snorkling, odnosno površinsko ronjenje sa maskama i disaljkama oko koralnog grebena uz posjetu čuvenom rajskom ostrvu (zovu ga još i Giftfun island). Druga opcija je ronjenje uz boce sa kiseonikom na dubini od oko 6 do 10 metara. Ova druga opcija mi se činila privlačnijom, ali pošto nisam htio da propustim rajsko ostrvo, odlučio sam se na kraju uplatiti oba izleta. Budući da se na veći broj izleta dobijao popust, jedan izlet mi je praktički došao kao gratis. U svakom slučaju, nisam se pokajao.



Ronjenje sa bocama je bilo prvo na rasporedu izleta. Rečeno nam je da čekamo u holu hotela i da će po nas doći kombi. Nakon kraćeg čekanja, stigao je vozač, a u kombiju je osim nas dvoje bila i jedna starija žena, dosta krhke građe. Bilo nam je teško zamisliti da je i ona pošla na ronjenje. Stigli smo do parkirališta jednog od hotela, gdje su vozač i žena izašli, a mi smo slijedili njihov primjer. Žena se uputila ka stazi pored hotela i po njenoj sigurnosti se dalo naslutiti da nije prvi put na ovom mjestu. Prateći je, stigli smo do luke gdje nas je čekala ekipa od nekih dvadesetak turista i par vodiča. Ubrzo smo shvatili da smo na pravom mjestu. Prije ulaska na brod, podijelili su nam formulare i rekli da čekiramo sve nabrojene opcije i da se potpišemo na predviđenom mjestu. Suština formulara je u tome da potvrdite da ste zdravi kako bi se oni ogradili u slučaju da vam se bilo šta dogodi. Kad pročitate sve ponuđene katastrofe koje vas mogu snaći na tren vas uhvati trema, ali u takvom ambijentu brzo potisnete sve loše misli. Pokupili su obrasce, a potom smo se polako ukrcali na brod. Ekipa se sastojala od turista iz Srbije, Bosne i Hercegovine i Hrvatske, i moram priznati da nikada nisam vidio tako simpatičnu grupu.


Neko smo vrijeme plovili prelijepim tirkiznim morem, a zatim je uslijedila kratka obuka. Glavni ronilac je bio Rus od neka dva metra, a obraćao nam se na engleskom. Skoro niko od turista nije imao ranija iskustva sa ronjenjem, ali su uputstva za ponašanje pod vodom jednostavna. Objasnili su nam korak po korak kako se treba ponašati dok ronite, a ključ je da zapamtite nekoliko simbola za komuniciranje pod vodom. Npr., ako je sve u redu, spojićete jagodice palca i kažiprsta i oblikovati slovo O, ili recimo ako želite napolje podići ćete palac prema gore. Pokazaće vam i kako da regulišete pritisak u ušima i šta da radite ako vam voda uđe u masku za ronjenje. Nema velike mudrosti. Kada smo najzad stigli do prvog koralnog grebena, počeli smo polako da se pripremamo. Bilo je predviđeno da sa svakim roniocem ide po dvoje turista, kako bi ih mogao držati pod kontrolom. Prvi ronilac je bio gorespomenuti Rus, a drugi ni manje, ni više nego ona sitna starija ženica koja je stigla s nama kombijem. Moram priznati da sam bio pomalo skeptičan prema činjenici da mi ona bude mentor pri prvom zaronu. Prvi par turista je ubrzo zaronio, a mi smo s nestrpljenjem gledali površinu vode iščekujući njihov povratak. Nakon 15-ak minuta su izronili i podijelili s nama svoje oduševljenje. Tada smo konačno svi odahnuli i s uzbuđenjem stali iščekivati svoj red.


 Kada je stigao red na mene, obukao sam odijelo, stavio masku i peraje, a zatim su mi zakačili oko struka tegove (bez kojih biste vjerovatno teško potonuli) i bocu s kiseonikom. Hodanje sa svom tom opremom je bilo krajnje teško i nespretno. Stali smo na stražnji rub donje etaže broda i skočili u more, gdje nas je čekao ronilac. Očekivali biste da ćete odmah potonuti, ali nije tako. Ronilac nas je držao za potiljak i postepeno potapao u vodu. Kako smo se spuštali, pritisak u ušima se počeo pojačavati, tako da smo ga se riješili prema uputstvima koja su nam dali ranije. Možete ga otkloniti tako što ćete začepiti prstima nos i onda ga "ispuhati" dok ne pukne u ušima, a nekome je pomagalo i gutanje. Moram priznati da mi je disanje pomoću boce sa kiseonikom isprva bilo jako neobično, pogotovo zato što sam navikao da udišem kroz nos, a ne na usta. Kad smo se spustili na dovoljnu dubinu ukazao se koralni greben i mnoštvo najrazličitijih riba. Ne postoje riječi kojima se taj doživljaj može opisati. Budući da smo svi bili amateri, nošenje foto aparata nije bilo preporučeno jer bi bilo teško u isto vrijeme koordinirati pokrete i disanje ispod vode i fotografisati. Međutim, imali su svog fotografa koji vas je slikao i od koga ste mogli kupiti cd sa fotografijama. Fotografije na blogu su upravo njegovo djelo. Ronilac vas cijelo vrijeme drži za bocu tako da ste pod kontrolom.


Moj prvi zaron je brzo protekao, dijelom zbog doživljaja koji vas tjera da zaboravite na vrijeme, a dijelom mojom krivicom jer sam kao torpedo otplivao oko grebena. Kada smo izašli van, ronilac nam je u šali obećao dati medalju za najbrže plivače jer smo od svih ronili najbrže, pa smo najbrže i obišli krug. Posavjetovao nas je da prilikom drugog zarona budemo opušteniji. Brod je nastavio prema drugom koralnom grebenu, a mi smo za to vrijeme imali ručak na brodu koji je, skupa sa neograničenim pićem, bio uračunat u cijenu. Drugi zaron je protekao dosta opuštenije, jer smo znali šta nas čeka. Doduše, ja sam imao problem sa pritiskom u ušima, koji u početku nije nikako htio da popusti, pa me je zbog bola počela pomalo hvatati panika. Na sreću, uspio sam nekako da ga se riješim, pa sam mogao uživati na miru. Ovaj put je bilo još ljepše, budući da nisam plivao brzo, pa sam mogao da uočim više detalja i da bolje upijam atmosferu podvodnog svijeta. Posebno me je oduševila narandžasta klaun riba, nama poznata iz crtanog filma "Potraga za Nemom".


Po završetku drugog zarona, vratili smo se na brod i krenuli nazad prema luci. Pored fantastičnog iskustva pod vodom, poseban ugođaj je sjediti na brodu dok sunce polako zalazi, dajući nebu narandžastu boju. Ronjenje s bocama je iskustvo koje ću pamtiti cijeli život i uspomena koja nema cijenu. Ukoliko idete u Egipat, nemojte ga nipošto propustiti.




ponedjeljak, 21. srpnja 2014.

10 fantastičnih knjiga za ljetne praznike

Ljeto je godišnje doba kada nam je svima neophodan odmor, bez obzira da li išli na more, planinu ili ljenčarili u udobnosti svoga doma. Istovremeno, to je prilika da uz dobru knjigu zaboravite svakodnevne probleme i utonete u jedan potpuno drugačiji svijet. Odabrali smo deset naslova različitih žanrova, od kojih će vas nekoliko sigurno zaintrigirati i koje ćete poželjeti da pročitate. Ujedno vam pružamo priliku da osvojite fenomenalan roman "Krv i čokolada", autorice Anette Curtis Klaus. Za više informacija, posjetite našu facebook stranicu Putovanja za svakoga.

Prohujalo s vihorom 
Margaret Mitchell


Scarlett O’Hara uživa u bezbrižnom mladenaštvu na Tari, porodičnoj plantaži pamuka. Toj svojeglavoj ljepotici zelenih očiju zabavno je preotimati udvarače drugim djevojkama i šarmirati gospodu, a ljubavni jadi koje time izaziva najmanja su joj briga. Ona je sebi namijenila naočitog Ashleya Wilkesa, i kao i uvijek, sigurna je u svoj uspjeh. Ali Ashley je zaručen za svoju rođakinju Melanie, i Scarlettin svijet se okreće naglavce. Epski roman Margaret Mitchell o ljubavi i ratu  bio nadahnuće za jedan od najviše slavljenih filmova svih vremena. O američkom građanskom ratu i njegovim posljedicama napisani su mnogi romani. Ali nijedan od njih ne odvodi nas u goruća polja i gradove američkog Juga na način kako to čini Prohujalo s vihorom, kreacijom opčinjujućih prizora i uzbudljivih likova, tako živih da im cijeloga života pamtimo riječi i osjećamo njihove strahove i čežnje. U dva glavna lika, samosvojnoj i neodoljivoj Scarlett i putenom i prezrenom Rhettu, Margaret Mitchell sažela je bezvremensku priču o opstanku u najtežim uslovima i stvorila dvoje najčuvenijih ljubavnika nakon Shakespeareovih Romea i Julije.


Šapat orijenta
Sara Sheridan


Kako bi prikrio skandal u porodici, Robert Fortune odvodi sestru svoje supruge, Mary, na putovanje u Kinu gdje ga očekuje botanička ekspedicija, ali i tajni zadatak jer istovremeno radi kao špijun za Istočnoindijsku kompaniju. Pokušavajući se vratiti u Englesku svome vanbračnom sinu, Marry počinje otkrivati slobodu koju joj pruža anonimnost. Njihovo putovanje postaje sve opasnije, no neprestana napetost i teškoće s kojima se susreću mijenjaju odnos između Roberta i Mary, iz mržnje u nešto potpuno drugačije. Ovo je priča o snažnoj ženi odlučnoj da se probije u muškom svijetu, i o muškarcu koji ne preza ni od čega da bi postigao ono što želi. Istovremeno, čitalac je u prilici da upozna i doživi Kinu tog vremena, kao nikada do sada. Tokom čitanja, imaćete dojam da ste se uputili skupa sa Robertom i Mary na ovo uzbudljivo putovanje koje će vam držati pažnju do posljednje stranice.



Krv i čokolada
Anette Curtis Klause


Možeš li me voljeti onakvu kakva stvarno jesam? Za šesnaestogodišnju Vivian to pitanje nije igra, jer ta lijepa i hrabra djevojka u sebi krije tajnu: noću se pretvara u vukodlaka. Ona voli to što jest i svoje mjesto u čoporu, no kad njezin otac pogine, čopor ostaje bez vođe i počinju međusobne borbe. Za petama joj je neprestano i grupa mladih vukodlaka te Vivian traži utjehu u svojoj ljudskoj strani. Jednoga dana u školi pronađe pjesmu o vukovima. Duboko potresena ljepotom riječi, Vivian otkrije da je autor stihova Aiden, njen kolega iz škole. Njih se dvoje zaljube, no hoće li Aiden uspjeti prevladati strah i hoće li čopor pronaći novog vođu prije nego što bude prekasno? Roman je poslužio kao predložak za istoimeni film, iako postoje značajne razlike u fabuli, pa i samom završetku.





Sobaričina kći
Barbara Mutch


Godine 1919. Cathleen Harrington napušta Irsku i odlazi u Južnu Afriku kako bi se udala za zaručnika kojega nije vidjela već pet godina. Usamljena u nesmiljenu krajoliku utjehu nalazi u prijateljstvu s Adom, sobaricom svoje kćeri. Nakon što bude osramoćena Ada bježi od kuće budući da čeka dijete miješane rase. Cathleen i dalje vjeruje u Adu, pa će, tražeći je, riskirati život suprotstavljajući se represiji aparthejda. Sobaričina kći snažan je roman o teškim životnim putevima dviju jedinstvenih žena na pozadini čarobne, ali podijeljene zemlje.









Urota Maja
Graham Brown


Vladina operativka Danielle vodi ekspediciju u najdublje dijelove Amazonije u potrazi za legendarnim gradom Maja. Uz pomoć poznatoga profesora i pod zaštitom plaćenika, članovi njenog tima putuju u najzabačenije zakutke prašume nesvjesni da su zamjena za skupinu koja je nestala prije nekoliko sedmica, i da ono što traže nije običan predmet, već revolucionarno otkriće koje bi moglo promijeniti svijet. Skupina očajnički traži vezu između smrtonosne istinitosti majanske legende, nomadskog plemena koje ih progoni i zastrašujuće tajne zakopane ispod drevnih ruševina, dok ih iz sjene prati nevidljivi neprijatelj. Neodoljiv triler koji nećete htjeti ispustiti iz ruku…







Hotel Marigold
Deborah Moggach


Kad Ravi Kapoor, poslom preopterećeni londonski doktor, dosegne kritičnu tačku zbog svog svojeglavog punca, on upita suprugu: „Zar ga ne možemo nekamo otpremiti? Nekamo daleko, daleko.“ Njegove molitve su uslišane nakon što njegov preduzetni rođak otvori dom za penzionere u Indiji u želji da u Bangaloreu nanovo stvori otmjeni izgubljeni kutak Engleske. Obećanja o ugodnom životu za nisku cijenu privuku sedmero penzionera, no oni pri dolasku obeshrabreno otkrivaju da je došlo do zastoja u obnovi nekoć otmjenog hotela i da neke pogodnosti poput vode i struje nisu stalno dostupni. No manjak luksuza u njihovim novim životima nadoknadit će mnoštvo pustolovina, zapanjujuća ljepota i neočekivane simpatije. Prema knjizi These Foolish Things snimljen je film Hotel Marigold s Judi Dench, Maggie Smith, Tomom Wilkinsonom, Billyjem Nighyjem i Dev Patel u glavnim ulogama.



Nefertiti
Michelle Moran


Nefertiti je bila legendarna egipatska kraljica, čuvena po izvanrednoj ljepoti. U ovom je romanu viđena očima svoje sestre koja opisuje njen život ispunjen slavom, ambicijom i političkim spletkama. U osjetljivoj dobi od petnaest godina, Nefertiti se udala za Ekhnatona, egipatskog prijestolonasljednika. Njeni su se snovi ostvarili, postala je slavna i stekla neograničenu moć. Bila ljubimica naroda i najbliža savjetnica svoga supruga. Nakon što je Ekhnaton prekinuo s hiljadugodišnjom vjerskom tradicijom i okrenuo se novom bogu Atonu, navukao je na sebe gnjev sveštenstva i vojske. Egipat su razdirale unutrašnje podjele i ratne prijetnje. Vođen bolesnom faraonovom političkom ambicijom, Egipat se našao pred propašću.

Michelle Moran napisala je sjajnu priču utemeljenu na istorijskim činjenicama tako da pred našim očima uskrsava drevna prošlost.



Krila anđela
Cynthia Hand


Clara Gardner saznala je da ima anđeoske krvi, zbog čega je pametnija, brža i jača od ljudi. Njezino božansko poslanje i vizije koje ima odvode je na drugi kraj države, u novu školu i novu okolinu.

Nakon što upozna Christiana, dečka iz svoje vizije, čini se da joj je sve jasno i da će ostvariti svoju zadaću. No, istovremeno susreće i Tuckera koji privlači njenu ljudsku stranu. Cijeli Clarin svijet se otvara i donosi opasnosti koje ju tjeraju da bira između dobra i zla, iskrenosti i prevare, ljubavi i dužnosti. Kada napokon bukne vatra koju je predvidjela, hoće li se Clara moći suočiti sa svojom sudbinom? Hoće li slijediti pravila ili vlastito srce? Dirljiva priča o ljubavi i sudbini koja će vam oduzeti dah i ukrasti srce. Roman Krila anđela ima i svoj nastavak pod nazivom Sjena anđela, koji će vam omogućiti da duže uživate u društvu šarmantnih tinejdžera.




Ljeto i grad
Candace Bushnell


Carrie, Samantha i Miranda vode vas na divlje i nezaboravno putovanje New Yorkom 80-ih.

Ljeto u New Yorku je čarobno i Carrie je potpuno opčinjena svime – ekstravagantnim susjedima, vintage buticima, ludim tulumima i očaravajućim muškarcem koji ju je oborio s nogu. Najbolje od svega, upisala se na prestižni tečaj pisanja i napravila prve korake prema ostvarenju svoga sna.

Ljeto i grad je neodoljivi nastavak Dnevnika Carrie Bradshaw, koji nam otkriva kako je Carrie upoznala Samanthu i Mirandu, te kako se iz provincijskog Vrapčića, kako ju je prozvala Samantha Jones, preobrazila u ikonu New Yorka, neponovljivu Carrie Bradshaw.






Vrata suza
Abraham Verghese 


Marion i Shiva Stone, blizanci su iz tajne veze između indijske opatice i engleskog kirurga, rođeni u misionarskoj bolnici u Etiopiji pedesetih godina prošlog stoljeća. Čvrsto povezani, a ipak različitih karaktera, rastu u zemlji koja se nalazi pred revolucijom, sve dok ih izdaja ne razdvoji. Godinama kasnije sudbina ih ponovo spaja na rubu života.

Egzotična saga i briljantna studija o ljudskim odnosima, ispunjena mističnim scenama i sjajnim likovima, koja se proteže preko pet desetljeća i tri kontinenta – kroz Indiju, Jemen, Etiopiju i Bronx, nadići će sva vaša očekivanja i prenijeti vas na jedno zaboravljeno mjesto, kulturu i povijest.





 

subota, 19. srpnja 2014.

Luksor, najveći svjetski muzej pod otvorenim nebom

Luksor je egipatski grad koji se razvio na desnoj obali Nila, na mjestu nekadašnje drevne Tebe. Savremeni grad je smješten između staroegipatskih hramova u Karnaku i Luksoru, dok se sa druge strane Nila nadovezuju tebanske nekropole. Zahvaljujući brojnim ostacima staroegipatskog carstva, grad je dobio naziv "najveći svjetski muzej na otvorenom". Na hiljade turista svake godine posjeti Luksor, što predstavlja značajan izvor prihoda za ovaj grad. Luksor je udaljen od najpopularnijeg egipatskog ljetovališta Hurgade oko 209 km, odnosno 4 do 5 sati vožnje. U nastavku posta ću podijeliti s vama moje utiske iz ovog fantastičnog grada.


Dolina kraljeva

Izlet je bio organizovan preko agencije s kojom sam ljetovao u Egiptu, a polazak iz Hurgade za Luksor zakazan u 4 h ujutro. Vozili smo se nekoliko sati u pretjerano klimatizovanom autobusu kroz monoton, stjetnovit krajolik, uz jednu kraću pauzu za predah. U nastavku puta smo stigli na prvi lokalitet predviđen programom, a to je čuvena Dolina kraljeva, smještena između visokih, stjenovitih grebena. Na prvi pogled sve je djelovalo kao ogroman kamenolom namijenjen okorjelim robijašima. Po izlasku iz autobusa doživio sam temperaturni šok, budući da je temperatura porasla sa 16 na 50 stepeni. Iz vlastitog iskustva savjetujem da ne polazite na ovaj izlet bez kačketa, sunčanih naočara i vode. Iako jutro, temperatura u avgustu je bila nepodnošljiva. Čim smo zakoračili izvan autobusa, dočekali su nas nametljivi prodavci, koji putniku unose dodatnu nervozu kao da paklena vrućina nije dovoljna. Prošli smo kroz malu natkrivenu pijacu sa štandovima na kojima možete kupiti piće i suvenire i ušli u prostoriju gdje se kupuju karte. Procedura je išla brzo, tako da smo se ubrzo našli s druge strane, gdje nas je čekalo još dosadnih prodavaca i mali vozić koji prevozi turiste do grobnica. 

Inače, u Dolini se nalaze 63 grobnice i odaje, od kojih su sve osim jedne opljačkane još veoma davno. Jedina sačuvana grobnica bila je ona faraona Tutankhamona, zahvaljujući svom specifičnom položaju zbog kojeg niko nije posumnjao da bi se tu moglo nešto nalaziti. 1922. godine engleski egiptolog Howard Carter je nakon mukotrpne potrage uspio otkriti grobnicu, čiji se ulaz nalazio nasuprot sjevernog ulaza u grobnicu Ramzesa VI. Pronalazak Tutankhamonove grobnice smatrao se za otkriće vijeka, zahvaljujući neprocjenjivim bogatstvima koja su tamo pronađena, uključujući  4 škrinje, položene jedna unutar druge. Unutar zadnje se nalazio kameni sarkofag s 3 antropoidna sarkofaga, takođe položena jedan unutar drugog. Posljednji je bio od čistog zlata, a unutar njega se nalazila faraonova mumija koja je na sebi nosila čuvenu zlatnu masku. Sve je to bilo u kovčegu od čistog zlata koji je sam imao preko 110 kg. Ukupan sadržaj ležao je u još dva veća drvena kovčega koji su i sami bili obloženi zlatom i briljantima. Konačno, predivan sarkofag od crvenog kvarca služio je za smještaj toga svega. Svo blago iz Tutankhamonove grobnice danas se čuva u Nacionalnom muzeju u Kairu. Sama mumija je još uvijek u Dolini kraljeva, a grobnica nije otvorena za posjete. Budući da je Tutankhamon bio manje poznat faraon, pretpostavlja se da su druge grobnice sadržale mnogo veća bogatstva.



Ulaznica koju smo kupili na ulazu u Dolinu, uključivala je posjetu trima grobnicama. Kako bi se zaštitile od propadanja, pojedine grobnice se periodično zatvaraju za posjete, a umjesto njih se otvaraju neke druge. Za vrijeme moje posjete, bio je predviđen obilazak grobnica Ramzesa I, IV i IX. Fotografisanje unutar grobnica je najstrožije zabranjeno, tako da sam morao posuditi gornje dvije fotografije sa Interneta kako bih vam dočarao ambijent. Na ulazu u svaku grobnicu stojao je čuvar koji nam je probušio kartu, dok se unutra nalazio još jedan sa zadatkom da nadgleda turiste. Do svake grobnice smo se spuštali niz drvenu skelu, a ono što nas je dočekalo unutra bilo je krajnje zadivljujuće. Iako je sav sadržaj grobnica opljačkan, fascinantno oslikani zidovi još uvijek plijene svojom ljepotom. Naprosto nisam mogao da povjerujem da su boje i crteži svježi i postojani čak i nakon toliko hiljada godina. Grobnica Ramzesa I je skromne veličine, ali zato preostale dvije ostavljaju bez daha. Ovo je zaista jedinstveno iskustvo koje svaki ljubitelj putovanja i kulture treba doživjeti barem jedanput u životu.

Hram kraljice Hatšepsut

Nakon obilaska grobnica u Dolini kraljeva, nastavili smo put do posmrtnog hrama egipatske kraljice Hatšepsut, koji se nalazi s druge strane Doline. Budući da je ženama bilo zabranjeno ukopavanje u Dolini kraljeva, ona je sebi dala sagraditi hram s druge strane litice. Bio  je tunelom povezan sa Dolinom kraljeva, ali je prolaz kasnije urušen. Ovaj hram je monumentalan kao i ostali hramovi Starog kraljevstva, ali ne ponavlja njihove oblike i arhitekturu. Hatšepsut spada u red najpoznatijih egipatskih kraljica i jedna je od rijetkih žena koja je imala ovlasti faraona. Dugo je uzurpirala prijestolje svom posinku Tutmozisu III, zbog čega se vjeruje da je on nakon njene smrti uklonio sve tragove njene vladavine. Oblačila se kao faraon i nosila lažnu bradu kako bi što više podsjećala na muškarca. 




Memnonovi kolosi

Pretposljednja stanica na našem putu do Luksora bili su Memnonovi kolosi. Riječ je o dvije ogromne statue faraona Amenhotepa III  iz XIV vijeka p.n.e. Obje statue su prilično oštećene, pri čemu nisu prepoznatljivi detalji iznad pojasa. Zapadna statua je u jednom komadu, dok istočna ima veliku pukotinu u donjem dijelu. Namjena kolosa je bila da stražare na ulazu u posmrtni hram faraona, od koga je danas preostalo jako malo. Stalne godišnje poplave Nila oslabile su temelje hrama, a kasniji vladari iskoristili građevinski materijal za nove poduhvate. Kolosi su dobili ime po Memnonu, heroju iz Trojanskog rata koji je iz Afrike došao u Malu Aziju kako bi pomogao braniocima. Ime Memnon znači "gospodar zore" što se odnosi na zvuk koji je dopirao iz jedne od statua. Naime, veliki zemljotres je 27. godine p.n.e. srušio gornji dio istočnog kolosa i napravio pukotinu u donjem dijelu. Pukotina je u zoru proizvodila specifičan zvuk, a legenda se ubrzo proširila antičkim svijetom. Vjerovalo se da kolosi imaju nešto božansko u sebi. 199. godine, rimski car Septimije Sever je naredio popravku kolosa kako bi zadobio naklonost bogova, nakon čega se zvuk više nije čuo. Danas, naučnici smatraju da je zvuk bio posljedica promjene temperature ujutro i isparavanja rose iz porozne stijene.



Karnak

Nakon što smo završili s obilaskom kolosa, nastavili smo put kroz puste predjele Egipta. U daljini su se nazirale plodne zelene površine, čime se dalo naslutiti da smo blizu Nila. Ubrzo smo mogli vidjeti palme, bugenvilije i površine zasađene stablima banana. Po dolasku u Luksor otišli smo u restoran smješten uz samu obalu Nila, gdje smo imali organizovan ručak. Potom smo se ukrcali u šarmantnu barku koja nas je prevezla na drugu obalu. Još jedna od legendi kaže da će se onaj ko provuče obje ruke kroz Nil vratiti ponovo u Egipat. Nisam odolio a da to ne uradim, iako me je pomalo bilo strah da se neće pojaviti kakav zalutali krokodil. 



Na desnoj obali Nila nas je dočekao ogroman kompleks hramova poznat pod imenom Karnak. Brojni egipatski vladari su dali doprinos izgradnji Karnaka, tako da je on građen od XI dinastije (prije 2123. godine p.n.e) pa do dinastije Ptolomejevića (od 4 do 1 vijeka p.n.e.). Amonov hram je najveći u okviru kompleksa i pokriva površinu od 140 kvadratnih metara. Najimpresivniji dijelovi hrama su aleja sfingi duga 400 i široka 20 metara, velika hipostilna dvorana i obelisk visine 29 metara. Od 1979. godine hram se nalazi na popisu UNESCO-ve svjetske baštine kao dio Tebe i tebanskih nekropola.




Po završetku obilaska hrama, uputili smo se nazad ka Hurgadi. Prije samog oproštaja sa Luksorom posjetili smo još i lokalnu prodavnicu ručno rađenih slika na papirusu, gdje smo imali priliku vidjeti kako izgleda svježa biljka papirus, te su nam objasnili postupak njene prerade u gotovo platno za slikanje. Time smo zaokružili ovu iscrpljujuću, ali vrijednu posjetu bezvremenskim znamenitostima u srcu Egipta.

Preuzimanje tekstova i slika sa bloga je zabranjeno bez dozvole autora.