nedjelja, 5. listopada 2014.

Obilazak piramida u Gizi i nacionalnog muzeja u Kairu

Možda se neće svako složiti, ali ako mene pitate, odlazak u Egipat bez posjete piramidama se ne računa. Još od svojih putničkih početaka sam maštao o danu kada ću vlastitim očima vidjeti te fascinantne, velom misterije obavijene piramide, koje već hiljadama godina privlače pažnju i bude znatiželju čovjeka. Nažalost, roditelji nisu nikada dijelili moj entuzijazam prema dalekim destinacijama, tako da sam morao sačekati da odrastem, pronađem prvi posao i uštedim novac za ovo putovanje. Škakljiva politička situacija na tamošnjem području je dodatno podrivala moj plan za posjetu Egiptu, ali sam u jednom trenutku prelomio i rekao – Idem pa kud puklo da puklo.



O posjetama Luksoru i iskustvima sa ronjenjem u Crvenom moru sam već pisao u prethodnim postovima, tako da je preostalo još da s vama podijelim doživljaje iz posjete Kairu i piramidama u Gizi. Ovaj izlet je bio posljednji u nizu i prema riječima mnogih izuzetno naporan ukoliko ste smješteni u Hurgadi, jer udaljenost između Kaira i Hurgade iznosi oko 500 km. S obzirom da smo htjeli ići na sigurno, uplatili smo izlet preko naše agencije jer tada još uvijek nismo imali mnogo povjerenja u lokalce. Polazak je bio zakazan oko jedan sat noću, a autobus nas je pokupio ispred hotela. Moj vam je savjet da obavezno na ovaj izlet ponesete za rezervu topliju odjeću (jer je noću hladno u autobusu, a vozači nemaju mjeru sa klimatizacijom), vodu, kapu za glavu, sunčane naočare i kremu sa zaštitnim faktorom.



Kada smo iduće jutro stigli u Kairo, prijestonicu Egipta, sunce je već nemilosrdno pržilo nad pustinjom. Na samom ulazu u grad dočekalo nas je nešto što bih nazvao arhitektonskim i urbanističkim hororom. Nisam siguran kako bih objasnio izgled i svrhu tih građevina, pa je najbolje da pogledate sliku. 



U daljini su se izdizale džamije i moderne zgrade koje su nagovještavale da ovaj grad ipak ima nešto za ponuditi. Inače, interesantno je da je većina građevina nezavršena, što djeluje veoma neestetski, a razlog je taj što na završeni objekat moraju da plate visok porez. Stoga su se Egipćani dosjetili da je bolje da žive u poluosposobljenim kućama. Još jedna od zanimljivosti je ta da porodica svakom sinu koji se oženi nadogradi po jedan sprat kuće, tako da one zapravo više liče na male zgradice.



Vozač nas vozi ka Nacionalnom muzeju u Kairu, našoj prvoj stanici, a u međuvremenu panoramski razgledamo arhitekturu Kaira. Posebno mi je interesantna džamija Muhameda Alija, čija je gradnja dovršena 1848. godine. Ovo je najveća džamija izgrađena u prvoj polovini 19. vijeka i skupa sa citadelom u kojoj se nalazi, predstavlja jedan od zaštitnih znakova Kaira. Džamija je sagrađena u čast Tusun Paše, najstarijeg sina Muhameda Alija, preminulog 1816. godine. Džamija je građena u otomanskom stilu, a kao glavni građevinski materijal korišten je krečnjak, iako je za pojedine dijelove korišten i alabaster.



Vodič nam je rekao kako smo imali dosta sreće jer nam se izlet potrefio na drugi dan Bajrama, tako da su ulice bile puste i sve je bilo zatvoreno. Objasnio nam je da su gužve u Kairu inače nepodnošljive i da se saobraćajni propisi uopšte ne poštuju. Ostalo nam je samo da zamišljamo kako izgleda nepoštivanje saobraćajnih propisa u gradu od oko 20 miliona stanovnika. 





Ubrzo smo stigli pred Nacionalni muzej, lijepu zgradu prljavoroza boje, sa dvorištem ukrašenim zelenilom, palmama i nekolicinom kamenih eksponata. Dobili smo slušalice na kojima smo mogli da slušamo uputstva vodiča na engleskom i jasno nam je dato do znanja da je fotografisanje unutar muzeja najstrože zabranjeno.




Budući da nismo imali dovoljno vremena za detaljno razgledanje, ubrzo sam napustio grupu i uputio se u samostalno razgledanje donjeg sprata na kome se nalazi ogroman broj eksponata, uključujući statue faraona visoke po nekoliko metara, biste, posuđe, sarkofage i brojne druge predmete. Mana muzeja je taj što prostorije nisu klimatizovane, pa je boravak unutra u avgustu bio pomalo neprijatan, ali izdrživ. Bacio sam se u potragu za eksponatima vezanim za kraljicu Nefertiti, meni najfascinantniju ličnost drevnog Egipta, ali nisam uspio pronaći mnogo budući da je većina toga uništena još neposredno nakon njene smrti, a čuvena bista pronađena u iskopinama Amarne se danas čuva u berlinskom muzeju.



Na gornjem spratu muzeja nalazi se sadržaj grobnice faraona Tutankhamona, koji broji hiljade predmeta, od onih najsitnijih pa do sarkofaga i kreveta. Prostorija u kojoj je smještena čuvena zlatna maska faraona je strogo čuvana i ujedno jedina klimatizovana. Budući da je fotografisanje najstrože zabranjeno, posudio sam gornju i donju sliku s Interneta, kako bih vam barem malo dočarao tu ljepotu. Meni su posebno fascinantni bili sarkofazi, naročito onaj drveni, čije su oči bile toliko životopisno izrađene da sam svakog trenutka očekivao da će zatreptati.



Nakon uživanja u izvandrednoj postavci muzeja, uputili smo se ka Gizi. Putem smo razgledali arhitekturu Kaira i zatvorene lokale na pustim ulicama. Inače, Kairo i Giza zajedno čine tzv. Veliki Kairo. Arhitekturu Gize čine brojni stambeni objekti, mahom nedovršeni, podignuti na plodnom tlu oko Nila. 




U jednom trenutku smo ugledali prizor koji nas je začudio. Naime, odmah iza tog zelenila i kuća ukazale su se grandiozne piramide. Do tog momenta nisam imao pojma da se piramide nalaze tik uz naseljeno područje, budući da su na svim fotografijama koje sam do tada imao priliku vidjeti, piramide izgledale kao da se nalaze usred ničega.



Autobus se parkirao ispred ulaza u kompleks, gdje je vrvjelo od turista i raznog lokalnog življa. Dobili smo oko 45 minuta slobodnog vremena za razgledanje, što se u prvi mah čini mnogo na toj vrućini, ali je proletjelo za tren. Teško je naći prave riječi kojima bi se opisale piramide; dovoljno je reći da nisu bez razloga svrstane među 7 svjetskih čuda.




Započeo sam sa traženjem pogodnih lokacija za slikanje, ne libeći se da se popnem uz par redova blokova, čija je veličina zapanjujuća. Dežurni policajci obično rastjeruju lokalce koji se pentraju po piramidama, ali ja sam imao sreće. Inače, moram napomenuti da su nam savjetovali da nipošto ne pristajemo ukoliko se neko od lokalnog stanovništva ponudi da nas fotografiše, jer se često dešava da vam ne žele vratiti aparat dok im ne platite. Takođe, postoji i dosta onih koji se motaju naokolo sa kamilama, pa vam traže novac ukoliko vam je kamila upala u kadar dok ste se fotografisali.

Što se tiče samih piramida, Keopsova je najveća, visoka blizu 150 metara i sagrađena od oko 2 miliona kamenih blokova. Procjenjuje se da je sagrađena oko 2560. godine p.n.e. po nalogu faraona Keopsa. Za razliku od nje, Kefrenova piramida je znatno manja, ali u dosta boljem stanju. Na njenom vrhu se mogu vidjeti ostaci oplate od bijelog krečnjaka, kojim je svojevremeno cijela piramida bila prekrivena. Na istočnoj strani piramide nalaze se ostaci hrama u kojem su se odvijali pogrebni rituali za pokojnog vladara.



Nakon razgledanja Keopsove i Kefrenove piramide, odvezli su nas autobusom nešto dalje, ako bi smo mogli panoramski fotografisati sve tri piramide, i to je zapravo ona standardna pozicija iz koje piramide djeluju kao da se nalaze u pravoj pustinji. Još jedno od upozorenja koje ću vam dati jesu lokalni prodavci suvenira na platou s piramidama. Zagarantovano će vas prevariti, bez obzira koliko da ste oprezni. Prijatelj je kupio od jednog kolekciju suvenira po pristojnoj cijeni, ali je prodavac uspio da izmanevriše tako da je jedan suvenir (i to onaj najljepši) na kraju nedostajao u paketu.




Nakon platoa s piramidama, uslijedila je kratka vožnja do čuvene Sfinge gdje smo dobili još malo vremena za fotografisanje. Za one kojima nije poznato, Sfinga je jedan od najvećih kipova izrađenih iz jednog kamena na Zemlji i predstavlja tijelo lava sa glavom faraona. Kip je dugačak 73,5 metra, širok 19,3 metara i visok 22,2 metra. Gleda prema Istoku, odakle sunce izlazi i vjeruje se da je izrađen po naređenju faraona Kefrena. Današnjoj Sfingi nedostaju nos i faraonska brada što je vrlo vjerovatno posljedica pješčanih oluja, iako postoje i različite druge teorije (poput one da su nos uništili Napoleonovi vojnici).



Nakon kratkog razgledanja Sfinge, uputili smo se nazad u Kairo na zakazani ručak u restoranu. Bio sam zgrožen deponijama smeća po gradu; doslovno je jedno riječno korito (ili kanal) bilo ispunjeno smećem umjesto vode. Ručak je bio uračunat u cijenu izleta, jedino se piće plaćalo. Izlet u Kairo je bio zaokružen posjetom prodavnici eteričnih ulja, gdje su nam entuzijastični prodavci držali prezentaciju i nudili da pomirišemo i kupimo najrazličitija ulja iznimno prijatnog mirisa. S tim uljima se mogu praviti i vlastiti parfemi. Umorni od cjelodnevnog boravka na suncu i omamljeni mirisima, vratili smo se u autobus i s prvim naznakama mraka krenuli nazad u Hurgadu. Preporučujem svima koji putuju u Egipat da uplate ovaj izlet. Ukoliko ste već bili tamo, podijelite svoja iskustva u komentarima.


Nema komentara:

Objavi komentar